Home Blog Strana 175

Spremamo za vas: Uskršnja pogača

0

Bliži nam se Uskrs. Praznik koji ćemo uskoro proslaviti u krugu najbližih. I zato spremamo za vas „Uskršnja pogača“.  Verujemo da će se na vašoj trpezi i ove godine naći uskršnja pogača. Znamo da svaka domaćica već ima svoj omiljeni recept, mada, nije na odmet imati i još nekog aduta u rukavu, zar ne? Zato vam predlažemo naš najnoviji recept koji smo osmislili samo za vas.

Za testo će vam trebati:

800 gr brašna T45

9 gr suvog kvasca

5 gr smeđeg šećera

150 ml mleka

200 ml obične vode

60 ml ulja

110 gr kisele pavlake

2 jaja

10 gr soli

Za premazivanje jufki:

100 gr otopljenog putera

Za premazivanje pogače:

1 žumanac+ 1 kašičica kisele pavlake+1kašičica ulja

Kako spremamo za vas „Uskršnja pogača“, priprema teče na sledeći način.

Priprema:

Vodu, mleko, i ulje zagrejite da budu mlaki. Stavite brašna u dublju posudu. Napravite udubljenje. Dodajte kvasca, sipajte mešavinu vode i ulja. Dodajte šećera, razmutite žicom za mućenje i ostavite da kvasac nadođe. Nakon toga dodajte pavlaku, jaja i soli i zamesite testo oblikujući ga u loptu.Pokrijte ga krpom i ostavite na sobnoj temperaturi da naraste, nakon toga ga premesite, pokrijte krpom i ostavite da opet naraste. Nakon toga istresite testo na ležerno pobrašnjenom stolu i isecite ga na manje jufke.

Njihov ukupan broj je 16. S’tim što težina 15 jufki treba iznositi 90 gr, a težina zadnje 16. treba iznositi 60 gr. Prvih 5 jufki razvijte oklagijom. Svaku ( osim zadnje), premažite otopljenim puterom i poslažite jednu preko druge. Zatim njih razvijte oklagijom ali ne pritiskajte previše i dobijeni krug isecite na osam trouglova ali, ne do kraja ivice kruga. Svaki trougao podvucite ispod kruga i stavite u podmazani pleh. Ostalih 8 jufki takođe razvijte oklagijom. Svaku razvijenu jufku zasecite na trake po dužini. Ali takođe ne do kraja, niti skroz gore. Ostavite manji deo gore koji ćete premazati puterom i uviti u obliku kiflice.

Svaku kiflicu stavite iza trougla koji ste prethodno napravili, tako da dodiruje stranice pleka.

Dve jufke takođe rastanjite i prvu premažite otopljenom puterom, a drugu staviti preko nje i razviti ih oklagijom kao prethodne. Iseći ih na 8 trouglova, ali ovog puta ih iseći skroz do ivice kruga, tako da dobijete celokupno isečene trouglove. Stranice svakog trougla sa donjeg, šireg dela, spojiti i ređati u pleh tako da ih postavite između trouglova koje ste postavili već u pleh, praveći cvet. Zadnju jufku od 60 gr rastanjiti 2 manje trake. Upletite i stavite u sredini. Pogaču premažite prelivom koji ste pripremili od žumanca, pavlake i ulja ( dobro ih umutiti viljuškom). Ostaviti da naraste 20 minuta i peći u zagrejanoj rerni na 200° 35 minuta. Ako želite, pogaču možete posipati zrncima susama i maka, u tom slučaju to uradite nakon premazivanja pogače.

Uživajte i prijatno!

Autor: Sunčica Stanković

 

 

 

Čitamo: „Polovina koja nedostaje“ – Brit Benet

0

Danas za vas čitamo: „Polovina koja nedostaje“ – Brit Benet. I prenosimo vam naše utiske.

U svom okruženju imam nekoliko blizanaca i moram da kažem da su me oduvek pomalo fascinirali. Iako će to možda nekome zvučati kao kliše, iz mog iskustva blizanci zaista jesu dve polovine koje se savršeno nadopunjuju. Sestre koje upoznajemo u ovom romanu, Stela i Dezire, dve su polovine koje su više vremena provele razdvojene, nego zajedno. Bez obzira na to, obe u svom životu uvek osećaju prisustvo one druge.

Priča započinje u gradiću kojeg nema ni na jednoj mapi, a koji je poznat po tome što u njemu živi crnačko stanovništvo koje je veoma svetle puti.

Bliznakinje odlučuju da napuste gradić i da svoju sreću okušaju u Nju Orleansu. Nedugo nakon odlaska u veći grad Stela napušta sestru i odlučuje da se predstavlja kao belkinja.

Ovde se putevi dve sestre razdvajaju.  Mi ih obe pratimo i posmatramo koliko se njihovi životi razlikuju. Radnja se proteže na period od 20-ak godina i obuhvata dve generacije žena iz porodice Vinje. Autorka se dotiče brojnih tema – rasizma, porodičnog nasilja, transseksualnosti, bolesti, (ne)uklapanja u društvo… Bilo je delova koji su mi bili pomalo nerealni, ali to mi nije previše zasmetalo, jer ipak se radi o fikciji, tako da mi je i logično da je autorka u nekim trenucima posegnula za dešavanjima koja se u stvarnosti verovatno ne bi desila, ali koja su značajna za radnju romana. Likovi su zanimljivi, mada bih volela da su neki od njih dobili više prostora kako bismo ih još bolje upoznali.

Dok sam čitala knjigu, razmišljala sam najviše o tome koliko užasno mora biti kada neko ne prihvata sam sebe i kada pokušava da se pretvara da je neko drugi. S druge strane, zahvaljujući Dezire shvatila sam kako život ne mora da bude loš ukoliko ne ispadne onako kako ga mi zamišljamo i kako ne treba da budemo previše strogi prema sebi.

Pročitala sam da će se na osnovu knjige uskoro snimiti i serija, tako da ću sigurno i nju pogledati.

Autor: Milica Barać

 

 

Tri izazova u pokretanju sopstvenog posla

Tri izazova u pokretanju sopstvenog posla

Želite da pokrenete sopstveni posao? Početak samostalnog posla je veliki izazov za svakog budućeg preduzetnika, ali benefite koje dobijate su zaista sjajni! Naravno da je veliki izazov održati posao ali sam razvoj stresni, to je potpuno tačno.

Često se čini da nema kraja problemima koje treba rešavati. Kako napraviti održivi biznis? Kako napraviti pravi brend od svog proizvoda? Koja je ciljna grupa? Kako celokupan posao organizovati? Kako upravljati finansijama?

Pokretanje sopstvenog biznisa nije lak zadatak ali strpljenje i odlučnost če vam pomoći da ostavrite sve ciljeve koje ste sebi zadale. Navešćemo vam tri velika izazova, ali ovo nemojte da vas obezhrabri! Mi smo ovde da vam ukažemo na eventualne probleme. Svako ko je istinski odlučio da pokrene sopstveni posao uspeo je u svojoj nameri, veći problem od pokretanje je svakao stvoriti održivi sistem rada, ali polako. Hajmo, da vidimo tri izazova.

1.Kako pronaći novac za nabavnu opreme i ulaganje?

Pre nego što uopšte počnete sa traženjem zajma za pokretanje ili vođenje male firme, bilo bi dobro da imate biznis plan, procenu troškova pokretanja i poslovnu projekciju. Potrebno je da prikažete banci vaše planove tako da ona razume zašto je baš vaša ideja primamljiva da pozajmi novac.

Ako uzimanje zajma od banke nije za vas opcija, razmotrite alternativne načine – preko Nacionalne službe za zapošljavanje. Postoji mera koju nudi NSZ a to je samozapošljavanje i na taj način imate podršku pri pokretanju sopstvenog biznisa. Raspitajte se u lokalnoj filijali kako detaljno funkcioniše ovaj proces. Dobro razradite ideju pre nego što odete u banku ili NZS!

2.Online poslovanje

Ako nemate sajt, vaš biznis ne postoji! Ako se samo setite kada je proglašena epidemija u našoj zemlji mnogi biznisi su se okrenuli ka online funkcionisanju i tako opstali. Vi možete da se promovišete na društvenim mrežama ali imati sajt je pravo blago. Online prisustvo je jedno od najvažnijih alata svakog preduzetnika.

3.Doslednost

U svakoj priči pri pokretenju posla, ističe se da je doslednost jedna od najvažnijih osobina koja može mnogo olakšati poslovanje. Motivacija je tu da pogura, da kada padnemo ustanemo, da se setimo koja nam je bila prva ideja kada smo bili na početku. Doslednost nas jača, ponavljanje rutina iz dana u dana čini nas jačom i boljom organizovanom osobom. Lakše organizujemo vreme jer znamo koji su nam takovi upisani u planer. Doslednost nam jača volju da budemo uspešni I prevaziđemo svaki prepreku na putu.

Tri izazova u pokretanju sopstvenog posla

Autor: Jelena Vučković

 

 

Pokaži da možeš i osvoji nagrade!

0

Pokaži da možeš i osvoji nagrade!

Sada su priče istrajnih žena u centru pažnje!

 Koliko puta ste pokušale? Ko vidi vaše uspehe i da li umete same da ih slavite? Koliko poznajete žena koje žele i hoće, ali na kraju ne mogu ili ne rade dovoljno za sebe?

Vreme je da priče istrajnih žena dobiju svoju vidljivost. One koje su prevazišle barijere i koje su počele da treniraju. One koje su motivacija drugim ženama.

Beogradski trkački klub i projekat Želim. Hoću. Mogu. organizuju darivanje za sve žene koje su fizički aktivne i koje je namenjeno svim ženama koje treniraju kod kuće, šetaju, idu na jogu, ples ili fudbal (svaka aktivnost se računa) i koje žele da budu odgovorne za pokretanje i drugih žena da budu aktivne.

Na ovaj način žene će drugim ženama biti najveća inspiracija i motivacija da prevaziđu barijere.

Najinspirativnije priče očekuju vredne novčane i robne nagrade.

Da biste učestvovali u ovoj aktivaciji potrebno je da napišete zašto ste počele da trenirate i kako ste uspele da se motivišete, ostavite link do svoje Instagram objave i sačekate da žiri izabere najinspirativnije priče.

A zatim će i Instagram zajednica glasati za 3 pobednice.

Želim. Hoću. Mogu aktivacija žena traje od 21. marta do 21. maja 2022. godine, proglašenje  užeg izbora glasovima žirija biće održano 27. maja, dok će proglašenje pobednica Instagram zajednice biti održano 3. juna.

Kako da učestvujete?

  1. Okačite fotografiju, reels, feed video ili gif sa treninga na svoj otključan Instagram profil uz tag @zelimhocumogu
  2. Pošaljite svoju priču prevazilaženja barijere i motivacije da počnete da trenirate, kroz kratku formu.

#PokažiDaMožeš žiri su Mina Smiljanić, Una Senić, Dijana Kocić, Ruža Ilić i Maja Nikolić.

Podaci o fizičkoj aktivnosti žena su poražavajući: samo oko 9% populacije vežba, a manje od 4% žena. Zbog ovih podataka, ali i misije motivacije žena koju već ima preko deset godina, Beogradski trkački klub uz podršku Bioderme pokrenuli su projekat Želim. Hoću. Mogu. Projekat je nastao sa ciljem promocije sporta i rekreacije među ženama bez obzira na njihove godine, kilograme, kondiciju i spretnost. Žene dižu svoj glas za pravo da budu oznojene, pravo da imaju bore i celulit, da nisu uvek besprekorno depilirane, frizirane, manikirane. Da nose XXL bikini.

Više na: https://zelimhocumogu.com/pokazi-da-mozes/

Pokažite da je vaš moto ŽELIM, HOĆU, MOGU i budite odgovorne za jednu ili 100 žena koje su se pokrenule. Svoje priče podelite preko forme:

https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLScNJ42HbetjEHks7bHZ1p9JPo9G-jG8E93GCP7zQaG02jfh5w/viewform

 

 

Pet razloga zašto roditelji dece sa posebnim potrebama osećaju krivicu

Pet razloga zašto roditelji dece sa posebnim potrebama osećaju krivicu

 

Jedno od negativnih osećanja sa kojima se suočavaju roditelji dece sa posebnim potrebama je krivica. Ponekad smo je svesni, a ponekad dolazi u potisnutom obliku poput anksioznosti koju ne možemo da objasnimo ili frustracije.

U nastavku je pet najčešćih razloga zašto roditelji dece sa posebnim potrebama osećaju krivicu i zašto bi trebalo da prestanu da je osećaju.

1.Da li sam uradila sve kako treba tokom trudnoće?

Nakon prvog šoka da će naše dete živeti sa mentalnim i/ili fizičkim problemima, počinjemo da se prisećamo svakog detalja tokom trudnoće. Ja sam to radila. Pokušavala sam da se setim, da saznam da li sam možda ja to nekako prouzrokovala, mogla sam da se setim skoro svakog dana od tih 9 meseci.

To je prirodna reakcija, prvo pomislite da ste vi krivi. Možda je to nešto u našim programima što govori da smo mi odgovorni da sve bude kako treba. Ako stvari nisu savršene, nekako smo mi krivi.

Međutim, sve dok se predajemo ovom osećaju krivice, trošimo dragocenu energiju.

Nije vaša krivica. Osim ako niste uradili nešto namerno da oštetite svoje dete (što niste). Nije vaša krivica. Odlučila sam da ne istražujem zašto se to dogodilo, već da idem sa verom i znam da mi je data prilika da živim svoj život iz ove perspektive. Ako pomerim fokus sa negativnih iscrpljujućih osećanja, vidim lepotu u tome.

2.Kad sam saznala da moje dete ima smetnje, da li sam reagovala na vreme?

Ovo je veoma uobičajeno. Sve što vam mogu reći- „bila tamo, radila to“. Ovo pitanje nas uvek muči, posebno ako dete veoma malo napreduje.

Postoje i pitanja slična ovim:

Možda bi trebalo da idemo na tu terapiju ili da joj dajemo malo duže taj vitamin ili se raspitamo malo više o operaciji… Nema šanse da ćemo ikada sa 100% sigurnošću saznati da li bi rezultati bili drugačije da smo tu neku stvar uradili. Ali stvar je u tome da ne treba da se osećate krivim jer ste, sigurna sam, radili najbolje što ste znali sa informacijama i mogućnostima koje su vam dostupne.

Pet razloga zašto roditelji dece sa posebnim potrebama osećaju krivicu

Ne zaboravimo roditeljsku intuiciju koja nas uvek vodi kada se radi o našoj deci. Sigurna sam da imate mnogo ideja o tome gde da odvedete svoje dete i kako da se nosite sa svim tim tokom godina. Bez obzira da li je to donelo rezultate kojima ste se nadali ili ne, učinili ste sve što ste mogli.

Radi se o tome da li ste brzo reagovali čim ste saznali za stanje svog deteta i da li ste do danas preduzeli sve potrebne korake. Konačno, naš posao kao roditelja nije da popravljamo našu decu, već da ih volimo i podržavamo i cenimo.

3.Da li provodim dovoljno vremena sa svojim detetom?

Ovo je široko rasprostranjen razlog za osećaj krivice. Možda oba roditelja rade puno radno vreme. Ili imate drugu decu o kojoj morate da brinete. Ili treba da uradite nešto van svog doma i da budete odsutni satima. Skloni smo da verujemo da moramo sve vreme da budemo uz svoju decu jer samo mi znamo kako da reagujemo u konkretnoj situaciji.

Istina je da je to tačno. Niko osim nas ne zna kako da smiri svoju uplakanu decu ili da brzo i adekvatno reaguje u određenoj situaciji. Ipak, ponekad moramo da budemo daleko od njih. Imamo i druge obaveze u životu, a i dobro je da dete neko vreme bude daleko od nas. Sve dok se o njemu neko dobro brine, nema potrebe da osećamo krivicu.

4.Da li smo suviše brzo prihvatili stanje svog deteta, i sad smo pasivni u pronalaženju rešenja?

Čak i ako su roditelji uspeli da prihvate situaciju svog deteta, osećaju krivicu što su previše pasivni. Prvo, želim da vam kažem da vašem detetu ne koristi mnogo ako ga stalno vodite u različite bolnice, kod doktora, na previše terapija, itd.

Drugo, hoću opet da vas podsetim da je vaša intuicija dovoljna. Trebalo bi da se opustite u saznanju da ste prihvatili situaciju svog deteta i fokusirate se na to kako da provedete vreme zajedno na najbolji mogući način. Ako postoji nešto što bi trebalo da uradite, znaćete.

5.Krivica zbog osećaja sreće i uživanja u životu.

Možete li da zamislite da naša deca stanu ispred nas i kažu nam: „Mama, tata, budite tužni zbog mene i patite.“? Ne, oni to ne žele. Ne pokazujete dodatnu odgovornost ako se stalno brinete i ako ste pod stresom, tužni i frustrirani.

Ovo je jedan od razloga zašto se roditelji ne bave svojim ličnim razvojem Recimo da ne bi trebalo da se osećate srećno i radosno zbog smetnji svog deteta. I? Šta to donosi vama, vašem detetu i vašoj porodici? Da li je to što ste stalno zabrinuti dokaz da ste odgovoran roditelj? Nema potrebe da se osećate krivim ako želite da budete kao svako drugo ljudsko biće i da uživate u lepoti života.

Planirajte svoje vreme. Razmislite šta su vam prioriteti i učinite svoje „vreme za sebe“ prioritetom. Moramo da napunimo baterije, inače nećemo moći da nastavimo da dajemo.

Pogledajte decu i videćete koliko su radosna i srećna. Oni nam pokazuju da je to naše prirodno stanje. Zato, bez obzira na poteškoće u životu, posle nekog vremena opet osećamo optimizam, nadu, a potom i sreću i radost. Nema potrebe za krivicom. U našoj ljudskoj prirodi je da želimo da se osećamo dobro.

Autor: Maya Stoychevski, Life coach and coach for special parents

Preuzeto sa: mayastoychevski.com

Tekst: 5 Reasons Why Special Parents Are Feeling Guilt

 

 

 

 

 

 

 

 

Za sreću je potrebno poštovanje

0

Za sreću je potrebno poštovanje

Skoro sam negde pročitala: „Ljudi ne mogu da budu srećni ako nemaju samopoštovanje.“ Slažem se sa ovim, a znate zašto? Jer onaj koji sebe ne vrednuje, misliće da sreću i ne zaslužuje.

Samopoštovanje je izraz ljubavi prema sebi.

To je jasno komuniciranje svojih potreba, a posebno, svojih granica. Nikako ne podrazumeva nipodaštavanje drugih, već samo ono zdravo zauzimanje za sebe, zbog sebe.

Često ljudi misle da će biti srećni tek kad nešto budu imali, ili samo ako bi se to dogodilo, ili ako bi bilo onako kako su zamislili. A onda, kada se to nešto stvarno i desi, kad dobiju, ne znaju šta da rade sa tim. Jer, pogađate, misle da to ne zaslužuju. Zvuči čudno zar ne?

Pitate se ko bi to radio? Zašto, pobogu? Eh… Ima tu jedan zajeb…

Mi to ne radimo namerno, niti svesno.

To radi naš mozak, koji je programiran da nas usmerava u poznato. Dok će sve ono što vidi kao „pretnju“, vešto izbegavati. Mislite se kakva sad pretnja? Pa da, sve ono što nam je nepoznato i što nas pomera iz zone udobnosti, za naš mozak predstavlja izvesnu opasnost po život.

E sad, zašto do ovoga dolazi? Zašto bismo izbegavali ono što želimo? I zašto bi to sada mozak okarakterisao kao da smo ugroženi? Odgovor je prost: Zato što ne osećamo da smo toga vredni. To nam nije poznato, ne umemo da se postavimo u situaciji, samim tim može biti neprijatno za nas. A to neprijatno je signal našem mozgu da je nešto za nas ugrožavajuće. Zanimljivo, zar ne?

Verujem da ste bili u situaciji da vam se ostvari neka želja i da onda ne znate šta sa tim. Nije vam prirodno i počinje da vas žulja. Odjednom vam je „previše“. Pomislite kako ipak niste spremni za to. I počinjete da gurate od sebe to što ste nekada toliko želeli. Jer sada ipak mislite da to i nije za vas. Neretko, imaćete i dobre izgovore za to…

Naravno, nisam ni mislila da je sve što želimo dobro za nas. Niti da nemamo pravo da se predomislimo. Još gore, da treba da trpimo nešto, samo zato što smo to silno želeli nekad…

Radi se o tome da, dok ne uvidimo vrednost svoga bića, nećemo umeti ni da poštujemo odluke svoga srca. I imaćemo osećaj da smo negde omanuli, da smo nešto prevideli. A možda uopšte nismo. Možda samo treba da naučimo kako da ono što zaista želimo, umemo i da prihvatimo kada nam napokon stigne.

Za sreću je potrebno poštovanje

Autor: Ana Milovanović