Home Blog Strana 263

Oslobodi se

0

Čujemo često da se priča o slobodi. Slobodi govora, slobodi izbora, pa i slobodi kretanja od skoro. A šta je zapravo sloboda? Definicija kaže da ona označava stanje u kojem subjekt može da deluje bez prisile i zabrane. Po mom mišljenju to je stanje u kojem si ti ono ko jesi u svakom trenutku.

Biti slobodan za mene znači da mogu da kažem šta osećam, da mogu da se smejem ako mi se smeje, da mogu da pevam ako mi se peva. Ili da budem nervozna, ili da me boli, ili da plačem. Sve je za mene poželjno ako tako trenutno osećam. A šta je za vas sloboda?

Često ljudi ne shvataju da im sloboda fali. Misle da to što se kreću, govore ili biraju šta im se jede znači da su slobodni, a ne vide ropstvo u kojem su na poslu, ili u nekom odnosu. Ne vide težinu koju vuku zbog naučenih mehanizama destrukcije. Ne vide da dok se zatrpavaju nebitnostima, duša vapi za osećajem mira i spokoja. Ne vide da bi ih baš to što vole da rade, a ne pridaju značaj, dovelo do pravog ispunjenja i trajnog osećaja sreće.

Koliko još zabrana treba da vam se uvede da biste shvatili koliko ste već i sami sebe zarobili? Koliko loših iskustava treba da biste naučili da se može i drugačije, kada se mora. Pa dajte da ne moramo, već da želimo nešto sami da uradimo. Dajte da preduhitrimo čežnju za slobodom i ka slobodi krenemo. Lakše je kada u slobodi shvatiš da ti više nikakva „spoljna sloboda“ ne treba, jer si svoje biće već oslobodio.

Autor: Ana Milovanović

Oprema za mobilne telefone koja će vam biti korisna tokom vožnje

0

Mobilni telefoni su već duži niz godina neizostavni uređaj koji je sa nama u gotovo bilo kom delu dana. Mobilni telefon je sa razvojem tehnologije dobijao i mnoge brojne nove funckije, zbog čega imamo potrebu da ga ne ispuštamo iz ruku i na neki način ga vidimo kao produženi deo nje.

Dok su se prvi telefoni koristili isključivo u komunikacijske svrhe, današnji pametni telefoni mogu da vam, putem aplikacija, pomognu u brojnim problemima svakodnevnice i budu vaš lični asistent. Pa tako, danas, putem mobilnog telefona možete pronać preporuke za najbolje restorane u gradu ili najbržu rutu do posla.

Sa konstantnim korišćenjem mobilnih telefona, razvila se i oprema koja nam pomaže da koristimo ove uređaje nesmetano na različitim mestima kao što je automobil. Veliki broj ljudi provodi veliki broj sati dnevno u automobilu, a mobilni telefoni su gotovono neizostavni gedžet tokom putovanja, ali i vožnje po gradu.

Kao što smo napomenuli, telefon vam može pomoći da nađete najbržu rutu do posla ili drugog grada, a oprema za mobilne telefone vam može pomoći u tome da bezbedno koristite ovaj uređaj onda kada su vam ruke i pažnja fokusirane na vožnju. U nastavku teksta, predstavljamo vam opremu za mobilne telefone koja će vam biti posebno korisna tokom vožnje i koju bi svaki vozač trebalo da poseduje!

#1 Auto punjači – neizostavan deo opreme za mobilne telefone u kolima

Na tržištu mogu se naći kvalitetni punjači za telefone koji će vas dugo služiti, pa je ovakva investicija zaista jednokratna i minimalna, a može vam značajno olakšati život. Cene auto punjača često ne prelaze cenu od dvadesetak evra, pa je ovo ulaganje zaista isplativo, a predstavlja dugoročno rešenje za problem pražnjenja baterije u automobilu.

Budući da telefon koristimo ne samo svakodnevno, već i više sati dnevno, jedan od osnovnih problema sa kojima se suočava veliki broj korisnika jeste i brza potrošnja baterije. Iako je tehnologija napredovala i savremeni pametni telefoni mogu da se koriste duže nego modeli od samo pre par godina, ovaj problem nije prevaziđen.

Baterija telefona vremenom gubi svoju prvobitnu snagu, a naše potrebe za korišćenjem ne opadaju. Zbog toga se dešava da mnogi telefoni ne mogu da izrže zahteve korisnika tokom celog dana i prazne se onda kada su nam najpotrebniji. Kada se to desi onda kada nam je telefon najpotrebniji, kao npr. u vožnji, to može biti veliki problem.

Zbog toga je auto punjač jedan od osnovnih komada opreme za mobilne telefone koje svaki vozač mora imati. Ukoliko koristite GPS ili Google mape u vožnji, ili putovanje koristite za obavljanje razgovora, auto punjačem ćete preduprediti frustrirajuće trenutke kada vas telefon izda kada vam je najpotrebniji.

#2 Držači za telefon i autostalci – preduslov bezbedne vožnje

Držači za telefon i autostalci su oprema koja je takođe jako važna u vožnji. Ova oprema je preduslov bezbedne vožnje i preporučena je za svaki automobil. Budući da nam je fokus u vožnji usmeren na put, a ruke zauzete volanom, u slučaju traženja najbrže rute do posla ili prihvatanja poziva, držači za telefon će vam omogućiti bezbedan multitasking.

Zbog svih mobilnih aplikacija koje pružaju bezbroj informacija, mobilni telefoni su se pokazali posebno korisnim na putovanjima. Danas ovaj uređaj lako menja i najsveobuhvatnije vodiče na svetu, budući da  nam može momentalno preporučiti najpoznatije lokalitete, restorane, muzeje i događaje  u nepoznatom gradu.

Ukoliko se nalazite u kolima na putovanju u nepoznatom gradu, držači za telefon i autostalci biće vaš najbolji prijatelj, jer ćete moći da pratite navigaciju koja se nalazi u vašem vidokrugu bez skretanja pogleda, što bi bio slučaj onda kada bi se telefon nalazio u vašim rukama.

Ova oprema za telefone je zaista neophodna svim ljudima koji često putuju kolima ili koji provode veliki broj sati u automobilu, a baš kao i u slučaju auto punjača predstavlja dugoročnu investiciju, za koju ne morate da izdvojite više od 10 evra.

#3 Blutut slušalice – vrlo praktičan i funkcionalan gedžet

Blutut slušalice postaju sve popularniji gedžet u svakodnevnoj upotrebi, a kada je reč o vožnji, ova oprema je zastupljena već duži niz godina. Blutut slušalice, baš kao i držači za telefon preduslov su bezbedne vožnje, budući da ostavljaju ruke slobodnim da upravljaju samo i isključivo volanom i menjačem.

Tehnologija je napredovala, i na tržištu se može naći veliki izbor blutut slušalica, a naročito su korisne kod svih onih koji vole da vreme vožnje iskoriste za obavljanje razgovora. Blutut slušalice funkcionišu po wireless principu, što znači da nema dodatnih kablova koji takođe mogu biti ometajući prilikom vožnje.

Najnovije blutut slušalice dolaze sa kućištem u koji se odlažu za punjenje onda kada ih ne koristite. Ovo malo kućište lako staje u svaki džep, a po želji ga možete ostaviti i u automobilu, samo za tu namenu. Kvalitetne blutut slušalice su nešto skuplja dodatna oprema, i mogu se naći po ceni od oko 45 evra.

Ipak, kvalitetna oprema za mobilne telefone je takođe jednokratno i dugoročno ulaganje, zbog čega se isplati na duže staze, a obezbeđuje bezbednu vožnju – koja je neprocenjiva.

Savetujemo vam da ukoliko želite da uložite u korisnu opremu za mobilne telefone, uložite u uređaje sa spiska, i poboljšate kvalitet svoje vožnje i njenu bezbednost. Želimo vam udobnu i sigurnu vožnju! Srećno!

Jelisaveta Načić – prva žena arhitekta u Srbiji

Mnoge naše heroine ostaju zaboravljene i zaglavljene negde u dalekoj prošlosti, to je tužno, a i pomalo sramno za jednu državu koja i te kako ima s čim da se ponosi. Kažu, ako zaboraviš prošlost, onda nemaš ni budućnost. Da li nam se duhovi naših vrednih i uspešnih predaka vraćaju kao bumerang u ovoj pomalo izgubljenoj današnjici!?

Jelisaveta Načić, prva žena arhitekta u Srbiji, za koju kažu da je izgradila Beograd, a da je umrla siromašna i zaboravljena. U njeno vreme, grad je doživeo arhitektonski preokret i od turske kasabe polako se pretvarao u moderan evropski grad, prestonicu Kraljevine Srbije.

Rođena je 1878. godine u Beogradu, u bogatoj i uglednoj trgovačkoj porodici kao trinaesto dete. Posle završene gimnazije, upisuje se na Tehnički fakultet Velike škole u Beogradu kao jedina žena u prvoj generaciji tek osnovanog arhitektonskog odseka. Iako njena porodica nije podržavala njene ambicije, njena želja za obrazovanjem bila je toliko jaka da je na svoje školovanje potrošila celokupan miraz. Diplomirala je sa prvom generacijom arhitekata u Srbiji. Bila je prva žena zaposlena u državnoj upravi, na mestu tehničkog crtača, najpre u ministarstvu građevina Srbije, a zatim posle položenog državnog ispita 1902. godine počinje da radi u Inženjersko-arhitektonskom odseku beogradske opštine kao gradski arhitekta gde radi sve do početka prvog svetskog rata.

Kao veliki patriota 1916. godine proterana je u logor Nežider u Mađarskoj. Naime, na Terazijama koje je uređivala, podigla je 1913. godine slavoluk na kome je pisalo: „Nisu svi Srbi oslobođeni“ u čast srpskih ratnika koji su se vraćali iz Balkanskih ratova. U logoru je upoznala albanskog intelektualca Luku Lukaja za kojeg se posle godinu dana udala i rodila ćerku Lulu. Po završetku rata kratko su živeli u Beogradu, a zatim odlaze na Skadar gde je Lukaj bio ministar u vladi Esad Paše, prijatelja Srba, koji je pomagao srpskoj vojsci prilikom prelaska preko Albanije u Prvom svetskom ratu.

Njen prvi projekat u beogradskoj opštini bilo je izvođenje radova na uređenju Malog Kalemegdana, prema nacrtu tada čuvenog arhitekte Dimitrija T. Leka. Jelisaveta projektuje dekorativno, barokno stepenište od zelenog kamena, koje i danas krasi tvrđavu sa strane francuske ambasade. Zatim uređuje Terazije, projektuje prvu zgradu kolektivnog stanovanja za radnike na Balkanu „Blok radničkih stanova“. Po njenim nacrtima izgrađena je i prva bolnica za tuberkulozne bolesnike, a verovatno najmonumentalniji projekat Jelisavete Načić bila je osnovna škola „Kralj Petar Prvi“, u tadašnje vreme najmoderniji školski objekat u Srbiji.

Najznačajnije njeno delo iz domena sakralne arhitekture je crkva Aleksandra Nevskog na Dorćolu, koja je sagrađena u neovizantijskom stilu. Projektovala je i više privatnih kuća u Beogradu koje i danas postoje. U Beogradu, kod Bajlonijeve pijace postoji ulica sa njenim imenom.

Svoju šesnaestogodišnju blistavu karijeru je zatim podredila porodici. Kratko žive ponovo u Beogradu, a potom se sele u Dubrovnik gde je negovala bolesnog supruga i odgajala ćerku. Nakon Drugog svetskog rata na inicijativu Saveza arhitekata Jugoslavije dobija penziju u znak priznanja za njen veliki doprinos na polju arhitekture. Po nekim drugim izvorima, njena molba za penziju je odbijena.

Gotovo sve što je Jelisaveta stvorila, bilo je u Beogradu. Kažu da je zauvek žalila za svojim rodnim gradom i čeznula da se u njega vrati. Umrla je 1955. godine, osam godina posle smrti svog supruga, siromašna i zaboravljena.

Autor: Male Velike Stvari

 

 

Inspiracija za mnoge sportiste širom sveta Dick Hoyt preminuo u 80. godini – Najdirljivija priča u svetu trčanja

Čuveni TEAM HOYT koga su činili otac i sin, Dick i Rick Hoyt zajedno su završili preko 1000 trka, uključujući maratone, duatlone i triatlone (6 Ironman-a). Vozili su bicikl i trčali preko cele Amerike i prešli oko 6000 km za 45 dana!

Dick Hoyt koji je inspirisao hiljade trkača, očeva i sportista sa invaliditetom gurajući svog sina Ricka u invalidskim kolicima u desetinama bostonskih maratona i stotinama drugih trka preminuo je u sredu 17. marta.

Russ Hoyt, jedan od njegovih sinova, za Associated Press je izjavio: „Znam da je to kliše, ali želim da ljudi znaju da je moj otac heroj, ne samo zato što je gurao mog brata Ricka u maratonima, već zato što je svima nama bio sjajan otac s kojim ste mogli razgovarati, inspirisao je ljude da na svoju decu gledaju kao na jednake bez obzira na njihov invaliditet“.

Rick Hoyt rođen je 1962. godine i zbog nedostatka kiseonika na samom rođenju dijagnostifikovana mu je celebralna paraliza. Njegovim roditeljima lekari su preporučili da svog sina stave u instituciju u kojoj bi, skoro pa – samo postojao, kao biljka, jer nisu bile šanse da se oporavi niti da živi „normalan“ život.

Ovde počinje put hrabrih roditelja koji su namerili da malog Ricka ipak uvedu u društvenu zajednicu, obrazovanje i sport. Svim snagama su se borili da ga integrišu u školski sistem i pokažu da je njihov sin mnogo više od fizičkog ograničenja.

U proleće ’77. godine Rick je rekao svom ocu da bi želeo da učestvuje na humanitarnoj trci od 8km koja je posvećena jednom igraču Lakrosa koji je ostao paralizovan nakon nesreće. Dick, koji je bio daleko od trkača dugoprugaša, pristao je da podrži svog sina i trči trku gurajući ga u kolicima.

Kada su uspešno završili trku, Rick je saopštio onu odlučujuću rečenicu svom ocu: ”Tata, kada trčimo, osećam kao da nisam hendikepiran”.

Dick Hoyt je svog sina, kvadriplegičara prvi put gurao na Bostonskom maratonu 1980. godine. Zajedno su u specijalizovanim invalidskim kolicima završili 32 maratona u Bostonu, sve dok se Dick zbog zdravstvenih problema nije povukao 2014. godine.

Za oca kakav je Dick, ovo je bilo dovoljno da nastane jedna od najdirljivijih priča koja nas iznova podseća na najviše vrednosti koje postoje u nama.

Dick i Rick zajedno su završili preko 1000 trka, uključujući maratone, duatlone i triatlone (6 Ironman-a). 1992. godine vozili su bicikl i trčali preko cele Amerike i prešli oko 6000 km za 45 dana! 

Više o ovoj inspirativnoj priči na: https://www.trcanje.rs/prica/jedna-od-najdirljivijih-prica-u-svetu-trcanja-tim-hojt/

Foto izvori: zimbio.com i teamhoyt.com

Čitamo: „1984“ -Džordž Orvel

0

Za sve one koji bi želeli da pročitaju utopijski roman, koji govori o svetu koji živi pod kamerama bez prava na svoje mišljenje i hobi, onda je ovaj roman pravi izbor za vas.

,,Veliki brat te posmatra“ natpis koji se mogao pronaći na svakom koraku zemlje Okeanije u kojoj je živeo naš glavni junak Vinston Smit. To je bila zemlja u kojoj su važile tri parole partije koju je narod svakog dana ponavljao. ,,Rat je mir! Sloboda je ropstvo! Neznanje je moć“ Svaki dan je bio isti, ustajanje, vežbanje ispred televizora, odlazak na posao i u menzu.

Ljudi su bili slično odeveni, i svi su radili samo ono što im se kaže, jer za neposlušne nije bilo mesta u Okeaniji. To je bila zemlja koja je osmislila i svoj jezik, i konstantno je pratila svakog svog stanovnika. Nisu imali pravo da uče, i da se raspituju o partiji. Tvrdili su da svako ko nije „poslušan“ može postati jer im mučenje nije bilo strano.

Naš glavni junak je vodio apsolutno isti život kao i svi drugi ljudi ove čudne zemlje. Ali on je samo spolja izgledao kao i ostali ljudi. Imao je mnogo pitanja na koja nije imao odgovor. Do nekih odgovora nije ni mogao da dođe jer se plašio posledica. Pisao je dnevnik, i bio je svestan u koliko ga u bilo kom trenutku neko pronađe da može da završi u zatvoru.

Cilj partije ove zemlje je bila i da spreče svake veze između muškaraca i žena koje će biti zasnovane na ljubavi i vernosti, apsolutnu vernost je zasluživala samo partija. Samo partija je mogla da odobri brakove, ali to nije bilo tako često. Jedino što je partija očekivala od muškaraca i žena jesu deca, jer su to njihove buduće generacije službenika i robova. Vinston je bio oženjen sa Ketrin ali pošto nisu imali dece, partija je dozvolila da se raziđu. Njegovo sećanje na nju je toliko bilo bledo, da čitalac ima osećaj kao da mu se to dogodilo u drugom životu. Cilj takvog života je bio da ljude dovedu u taj nivo da nemaju želje i da samo slušaju naređenja Velikog brata.

U svom dnevniku Vinston piše o prolima, pokretu koji je bio dovoljno jak da sruši partiju. Pošto se udari nisu dešavali tako često, Smit je verovao da je partija svuda poslala svoje doušnike koji su sve akcije onesposobljavali.

Vinston je jednog dana u svojoj svakodnevnoj šetnji, skrenuo u ulicu ranije i shvatio da je to mesto gde nikad nije bio. Ubrzo je pronašao i kuću, i sobu koju je želeo za sebe. Nešto gde bi mogao da se opusti, da popije kafu i da možda nekog pozove a da ga Veliki brat ne posmatra.

Partija je hranila narod Okeanije. Dobijali su kafu, koja nije bila braon boje i nije imala miris, a o pravoj čokoladi su mogli samo da sanjaju. Sve te namirnice su mogle da se pronađu u ,,podzemlju“ ali je bilo dosta riskantno odlaziti na drugi kraj grada.

Koga je Vinston dovodio u svoju sobicu?

Da li su ga uhapsili zbog dnevnika?

Autor: Dragana Milutinović

 

 

Čitamo: „Biblioteka mrtvih“ – Glen Kuper

0

Glen Kuper u knjizi „Biblioteka mrtvih” vešto prepliće priče iz sadašnjosti i prošlosti koristeći se nekim već dobro utvrđenim tipovima likova – šarmantni detektiv pred penzijom koji probleme rešava alkoholom, ambiciozna mlada detektivka željna iskustva i znanja, čovek koji vuče traume iz prošlosti i dopušta da mu one određuju budućnost i ljudi spremni na sve da zaštite tajnu staru vekovima.

Detektiv Vil Pajper broji dane do penzije i raduje se povlačenju sa dužnosti i odlasku iz Njujorka, pošto je sasvim siguran da to nije mesto gde želi da nastavi svoj život. Sve se menja kada dobije novi slučaj i novu partnerku. Vil i Nensi treba da reše slučaj serijskog ubice kojeg mediji nazivaju ubica sudnjega dana. Ne postoji ništa što povezuje njegove žrtve, osim razglednica na kojima je napisan datum i nacrtan mrtvački kovčeg. Napisani datumi su uvek datumi smrti žrtava.

Paralelno sa pričom o serijskom ubici, pratimo i nekoliko priča u različitim periodima u prošlosti. U jednoj od njih rađa se sedmi sin sedmog sina. Ovaj dečak je drugačiji od druge dece, on ne priča, ne zanima ga igra, ne želi ništa da radi i zato ga otac odvodi u manastir. U manastiru on otkriva svoj dar – pisanje. Redovi koje ispisuje na početku deluju čudno, ali onda monasi otkrivaju da su to datumi rođenja i smrti ljudi iz celog sveta. Tako nastaje Biblioteka mrtvih. Priča o ovoj biblioteci mora ostati tajna pod svaku cenu. Brojni životi su žrtvovani kroz istoriju kako niko ne bi saznao šta kriju knjige na ostrvu Vajt.

U knjizi se spominju stvarne istorijske ličnosti, kao i mesta koja zaista postoje i to je doprinelo mom pozitivnom utisku o radnji. Radnja je dinamična, a autorov stil pisanja je jednostavan, tako da je priču veoma lako pratiti.

Višak mi je jedino bila ljubavna priča između glavnih likova, pošto se nije uklapala sa temom i radnjom knjige, a i predstavlja potpuni kliše, po mom mišljenju. U svakom slučaju, knjiga mi se dopala i radujem se čitanju nastavaka.

Autor: Milica Barać