Home Blog Strana 423

MOJ PUT KA ISCELJENJU- IŠČEKIVANJE

Završila sam sa pet skenerom i za koji dan će stići rezultati. Mislila sam da je procedura mnogo komplikovanija, ali relativno brzo sam završila i uopšte, nije se preterano mnogo čekalo, iako ima mnogo, mnogo pacijenata. Osoblje je jako zauzeto, ali i poprilično ljubazno na Kliničkom centru gde jedino u Srbiji postoji pet skener. Možda postoji i negde u Vojvodini, ali nisam upućena.

Kada te prozovu, uvedu te u jednu prostoriju gde ti stave braunilu, daju flašicu fiziološkog rastvora i neki kontrast. Ležiš dok ne isprimaš  što traje oko pola sata, pozovu te da odeš u toalet i odvedu na snimanje koje traje oko 20 minuta.

Rezultati su takođe brzo gotovi. Eto, na primer, ja sam snimana u petak, a u ponedeljak mi je javljeno da su gotovi rezultati i da ću moći da dođem da ih uzmem.

Sad kreće mnogo teži deo priče, a to je strepnja od toga kakvi su rezultati, da li su dobri ili ne daj Bože da nisu.

Ova strepnja je jača od mene. Koliko god se trudila da promenim fokus, da mislim o drugim stvarima, da kreiram svoj „život iz bajke“, ipak je neizvesnost jako teška. Prođe mi kroz glavu kako bi bilo lepo da rezultat bude dobar, da me proglase zdravom i da mogu sve svoje planove da sprovedem u delo, ali se pojavi i crv sumnje koji mi šapne:“A šta ako rezultati budu loši, šta ako opet nešto nađu…“

Znam da je sve volja Božija, da će biti onako kako On odluči, ali pitam se valjda nešto i ja?

Davala sam i dajem sve od sebe da bih ozdravila. Pozitivne promene su usledile na svim bitnijim životnim poljima kako bih se  što više uskladila sa svojom Dušom, kako bih eliminisala stresove i nezadovoljstva, kako bih povratila ravnotežu u svoj život, kako bi se sve kockice složile i ja prosto rečeno ozdravila. Zaista sam učinila mnogo toga, bila sam marljiv i vredan student i vreme je da se toliki trud konačno nagradi najvišom ocenom na poslednjem, najtežem i najkomplikovanijem ispitu, a to je pet skener. Najviša ocena za koju molim i Anđele i svece i čitav Univerzum – Boga jeste ZDRAVLJE.

U iščekivanju rezultata, morala sam da pronađem čime ću se zaokupiti. Pre svega, tu je čitanje. Upravo sam završila „Vjerujem u čuda“ od Ane Bučević, a sada sam započeka „Moć je u nama“, Lujze Hej. Knjiga je pitko napisana, rečnik je prilagođen svim profilima čitaoca, poučna je, svojim savetima može da pomogne u teškim okolnostima. Mislim da moje vreme provedeno u čitanju tih divnih knjiga je veoma pametno utrošeno.

Čitam i molitve, postim, išla sam na pričest. Okružena sam pozitivnim ljudima, kad god imam priliku, izađem, prošetam, razgovaram sa ljudima, hranim mačke na ulici, smejem se, pravim planove za blisku budućnost, razgledam oglase za posao, razmišljam o preseljenju u drugi grad, razgledam stanove i cene. Vežbam jogu, cedim sokove od voća i povrća, , kupujem garderobu koja mi se dopada, sređujem se, slušam muziku, plešem ispred ogledala, planiram putovanja, meditiram, vizualiziram, pišem, pospremam stan, spremam hranu, igram se sa decom…

Zaista se trudim da se maksimalno zaokupim stvarima koje volim, ali bez obzira na svu pozitivnost, sumnja postoji i izjeda polako.

Ipak, uzdam se u Boga, u sebe i čvrsto verujem da će sve biti u redu.

Neka mi je Bog u pomoći.

Autor: Katrina Gold

ZVUK PORUKE

Zvuk poruke na mobilnom telefonu… „Konačno!“, pomislih i zgrabih telefon kao da mi život od njega zavisi. Osmeh na licu, ubrzan rad srca, čitam poruku i odjednom… Muk!

Telefon na podu, aritmija, gušenje, osmeh se skamenio, a suze uveliko padale niz lice. Jedna poruka, jedan tren i sve se izmenilo kao na vrtešci…

  • „Jesi li dobro?“, čujem dobro poznat glas, kao kroz vodu…
  • „ Jesam“, slagah i odoh u svoju sobu.

Noge su me izdale uveliko, pa sam sela na krevet trudeći se da dišem što više mogu i gledajući u svoje ruke koje su nekontrolisano drhtale…

„Bože, ili me uzmi, ili učini da sve ovo bude samo san“ , ponavljala sam u sebi istovremeno strepeći da ipak nije san i da će se život nastaviti, baš ovim tokom…

Kada sam ponovo pogledala kroz prozor bio je mrak i ležala sam na krevetu… „Gde je prošla polovina dana?“

Pretpostavila sam da sam se onesvestila i polako se uspravila, pokušavajući da stanem na noge…

„A možda sam sve sanjala?“, ponovo ushićeno uzeh telefon nadajući se da tamo neće biti one užasne poruke i da će se ispostaviti kako sam imala prilično realan košmar. Dešavalo se to i ranije, nije nemoguće, više puta sam se budila uplašena i uznemirena i posle neko vremena je sve bilo ok jer – to je samo san.

Lažna nada! Poruka je vrištala iz telefona, šutirala me ravno u stomak, lupala šamare, davila me i kidala… Treba mi vazduha! Krećem se ka prozoru sporim koracima i u tom momentu začujem kucanje na vratima.

„Otvori odmah!“

Dobro, s obzirom na to da ne znam koliko sam dugo ležala bez svesti, razumljivo je da su se ukućani zabrinuli za mene…

„Evo“ , odgovaram jedvačujno, potpuno netipično za mene, ali koliko god se trudila, glas ne izlazi.

Nekako sam se dovukla do vrata i otvorila, trudeći se da izgledam prirodno.

Par očiju izbezumljenog pogleda gledao je u mene i odmah mi je bilo jasno da se na mom licu vidi koliko mi je loše.

„Na šta to ličiš, zaboga?!

„Štooo?“, napravih se luda.

„Pa… o Bože, ide ti krv iz nosa!“

„Ogrebala sam se…“, pokušah još jednom da slažem… Bezuspešno!

Mantalo mi se o ceo stan se okretao u krug… Bilo mi je muka… Otrčah u toalet svesna toga da više ništa ne mogu da sakrijem. Ovog puta ne mogu biti dovoljno jaka da kažem „nije mi ništa“, a još manje da se tako i ponašam.

„Od koga je bila poruka? Nije valjda…“

„Jeste i pustite me! Ne želim nikakva pitanja, nikakve savete i nikakve reči utehe. Samo me pustite! Pustite da prođe… ili ne prođe, samo me ne terajte da pričam i samo nemojte da mi pričate…“.

Dugo sam čuvala tu poruku koja je sledila sve u meni… Dugo je bila tu kao neka kletva, kao podsetnik na to koliko je život prevrtljiv i surov… Vremenom je izbrisana iz telefona, ali se dovoljno duboko urezala u svaku moju poru da čak i nakon silnog vremena koje je od tada prošlo, ona živi u meni. Živi da me seća na to kako sam jednom mislila da nema dalje i ipak, preživela.

Kao na filmu, sadržaj poruke nikad nikome nisam otkrila, plašeći se toga da se užas ne prenese dalje, da ne zaživi u svetu i da se o njemu makar ne govori, ako je već morao da se dogodi. Posle mnogo godina, sećanje na tu poruku i dalje izaziva istu jezu i dalje zaustavlja dah i izmami koju suzu, ali više ne želim da se život završi, niti želim to da je bila samo san…

Autor: Bojana Krkeljić

PUTOVANJE KROZ KRUŠEVAC – CARSKI GRAD

0

U subotu 17. avgusta imala sam trčanje u Kruševcu, tako da sam iskoristila lep dan i došla malo ranije pred trku u grad, da bih ga bar malo istražila  pre nego što sama trka počne. Bila sam sa drugaricom, koja je bila u gradu, tako da odmah nakon dolaska na autobusku stanicu, uputili smo se prema parku Bagdala, gde ćemo preuzeti naše startne pakete. Naš put smo prilagodili  koliko je bilo moguće bliže svim znamenitostima u gradu.  Naše prvo mesto je „Lazarev grad“,  koji predstavlja ostatak srednjevekovnog grada koji je podigao knez Lazar 1371. godine kao prestonicu srednjevekovne Srbije i vojno utvrđenje, jezgro oko kojeg se danas razvio Kruševac.

Ovde dominira Donžon Kula, koja je u svoje vreme bila glavna kula i imala je odbrambenu ulogu. Malo dalje od kule nalazi se i spomenik knezu Lazaru. Preko puta Donžon kule možete da vidite crkvu Lazarica.  Lazarica je dvorska crkva kneza Lazara, posvećena Svetom Stefanu i Svetoj Bogorodici. Sazidana je 1376. godine, kao prototip graditeljstva Moravske škole. U okviru crkve ima zvonik, parohijski dom. Ovde se nalazi  i Narodni Muzej Kruševca, koji prati razvoj od praistorije sve do XX veka. Ukoliko kupujete kartu, imate mogućnost da posetite s istom ulaznicom kuću Simića  (malo kasnije i o njoj)  i umetničku galeriju (ne radi za vikend). Nastavljamo dalje ulicom Gazimenstanska prema centru. Prolazimo pored Gradske uprave, u kojoj nalazi se Mozaik sala. Nažalost, nemamo vremena da svratimo unutra i da vidimo, tako da ostavljamo za neki drugi put ovaj objekat.

Odmah posle gradske uprave izlazimo kod spomenika Kosovskim junacima koji predstavlja simbol grada Kruševca. Ovde na trgu nalazi se i kuća Simića, koja je najstarija sačuvena građevina u Kruševcu i predstavlja lep primer gradske arhitekture s kraja XVIII ili početka XIX veka. Videli smo izložbu pod nazivom „Svuda pođi-kući dođi“ koja prati putovanja raznih ljudi, koji su doneli uspomene sa tih putovanja i ispričali svoje priče. Kustos je jako ljubazna žena, koja je nam ispričala kratku istoriju ove kuće, a takođe smo dobile na poklon  štampano izdanje ove izložbe da bi i mi imali uspomenu od ovog dana. Ovde u centru nalazi se i turistički centar, kafići sa restoranima, gde smo iskoristili priliku da sednemo na ručak. (pred trku valja se).

Nastavili smo put prema Bagdali i prošli smo trg Mladosti, trg Fontana, gde se nalazi i crkva Svetog Đorđa. Na trgu fontana nalazi se i Spomenik ratnicima 1912-1918. godine.  U parku Kosturnica nalazi se skulptura „Majka Srbija i Majka Grčka „  posvećena je prijateljstvu srpskog i grčkog naroda u Prvom Svetskom ratu. Bagdala je park, zelena oaza u gradu, u prevodu s turskog  označava „božanstveni pogled“, tako da je ovo i svojevrstan vidikovac, sa kog pruži se lep pogled na grad. Ovde takođe nalazi se i tematski park „Srbija i manastiri“, gde su predstavljene makete srpskih svetinja, crkva Jovana Krstitelja, dečiji park. Ukoliko želite da posle šetnje ručate ili večerate, ovde ima i restoran Bagdala.

Naravno, kad bih imala više vremena , šetala bih malo više po drugim ulicama, istraživala bi i druge delove grada, ali pošto je vremena bilo malo, iskoristila sam ga da vidim glavne simbole grada Kruševca, a uveče trčanje Bagdalom uz muziku i navijanje.

Autor: Kristina Jovičić

ANĐEOSKA I AFIRMATIVNA SMERNICA ZA NEDELJU OD 19.08.- 25.08.2019.

0

Neka vas kroz ovaj mesec prate i naši “znaci na putu” kroz anđeoske poruke.

“Savršeni trenutak”

“Ovo je savršeni trenutak za nadahnuto delovanje. Pogledajte, vrata su otvorena, a mi zajedno s vama kročimo kroz njih. Ne odgađajte i ne odugovlačite jer je sve zrelo za pozitivan ishod i svi vas podržavaju i raduju se vašim uspesima”.

Napominjemo da su ovo opšte poruke i verovatno se neće poklapati sa svima. Budite otvoreni, vaša intuicija će prepoznati svoju poruku. Isključujemo predikciju. Ovo je sve u cilju zabave, tako i shvatite. Igrajte se, smejte se, volite i uživajte u čaroliji života. Ukoliko čitate tekst, a datum je prošao, ne obazirite se, pročitajte svoje smernice, sigurno niste slučajno ovde. Prava poruka, uvek dođe u pravom trenutku. Vidimo se uskoro!

Autor: Afirmativni Kutak

SPREMAMO ZA VAS: „DOBRA, STARA GIBANICA“

0

Gibanica, dobra, stara gibanica, moja večita inspiracija. Kako je unaprediti, promeniti, dodati još nešto, smanjiti količinu čega, naročito ulja, ne previše masna, na čemu mi moj muž zamera, veći pleh, biće tanja, manji pleh sa što više ugužvanih kora, koje se nežno dodiruju, preklapaju svojim ćoškićima, poređane u krug crnog pleha kupljenog jednog Preobraženja leta gospodnjeg, osamdeset i neke, u Ćuprija varoši, kojim su vešto baratale ruke moje svekrve i svaki put, još jedna pečena pita, gibanica, bivala još slađa i slađa. Da, uzeću baš taj, mali okrugli, crni, vašarski, zgužvaću što više listića tananih kora u njemu, biće sva rumena, krcata, prava debeljuca. I bi, baš takva, kakva skoro nije bila!!!!

Recept :

500 gr tanjih kora za gibanicu

4 jajeta

200 gr sira

300 ml gazirane vode

100 ml obične vode

120 ml suncokretovog ulja

1 kesica praška za pecivo

1/2 kašičice fine, kuhinjske soli

Priprema:

Najpre pripremite preliv:

Stavite jaja u dubljoj činiji, ležerno ih umutite, dodajte peciva, sjedinite žicom sa jajima, zatim dodajte, ulja, vode i soli promešajte i na kraju dodajte izdrobljenog sira ( na krupnije, ja bar tako volim)

Podmazati pleh uljem, poređajte 8 kora u krug pleha, tako da jednim ćoškom pokrivaju dno a drugim da prolaze ivice pleka, pa u sredini poređajte po tri iskidane kore na krupnije komade, prelijte prelivom (po dve manje kutlače), i tako nastavite dok ne utrošite sve kore. Zatim sve one kore koje su prolazile ivice pleha vraćajte ka unutrašnjosti, prelivajte prelivom(jedna manja kutlača), zatvarajući tako gibanicu. Prelijte odozgo malo ulja, te pecite gibanicu na 240 stepeni a pri kraju pečenja povećajte temperaturu na 250, da dobro porumeni. Kada bude pečena, okrenite je s’lica na naličje, sačekajte da se malo ohladi, isecite i uživajte u njenom ukusu sa jednom dobrom čašom hladnog jogurta.

Uživajte u ovom starom, ali uvek dobrom i ukusnom receptu! Prijatno!
Autor: Sunčica Stanković

KOLUMNA: „MODERNA TEHNOLOGIJA VS KNJIGE

Ova statistička ilustracija „Male Lagune“ navela me je da ovaj tekst posvetim razrešenju i usmerenju moderne kritične teme zvane moderna tehnologija.

U daljem tekstu videćete ilustraciju. Dobro je osmotrite i onda nastavite dalje sa čitanjem teksta.

(Slika Male Lagune)

Razlike u ovim brojkama su drastične kada ih pogledamo ovako na jednom mestu. Svi bismo voleli da nam dete bude ljubitelj knjiga, a ne pasivnih modernih tehnologija koje sve više zauzimaju prvo mesto.

Kako to možemo postići?
Da bismo na ovo pitanje dobili odgovor, hajmo videti šta trenutno radimo i šta nas dovodi do ove trenutne pozicije koja vapi za promenom. Svako se trudi da vaspita svoje dete najbolje što ume. Poučeni smo sopstvenim iskustvom i trudimo se da ono što je i nama smetalo ili manjkalo ispravimo i nadomestimo i tu nastaje greška.
Put do pakla popločan je dobrim namerama.

Sa sobom nosim traume patrijarhalnih načina vaspitanja i ta krajnost nas navodi da od nje pobegnemo što nas više noge nose. Šta se onda dešava? – završavamo u krugu krajnost. Nismo ni svesni da smo ponovo u istoj poziciji samo na drugoj strani. Lišavamo decu nedostataka starih običaja i namećemo im krajnost novog doba.

Moderna tehnologija sve više napreduje i normalno je ići u korak sa njom, ali samo u toj meri koja održava balans između starog i novog doba.


Da pojasnim: ranije kompjuteri, crtaći i video igrice sa mnoštvo jarkih boja nisu ni postojali, sada je svaki kutak preplavljen takvim sadržajima.
Ukoliko roditelji nose traume nedostataka iz detinjstva iz najbolje namere učiniće sve da njihovo dete dobije šta god poželi, pa i višečasovno vreme pasivnog oblika zabave kraj ekrana. Sa druge strane, roditelji koji su ovako razmišljali, ali su osvestili potencijalne posledice gledanja TV-a, deci potpuno ukidaju ovakve oblike zabave i ponosni su na svoj učinak. Deci kupuju mnoštvo knjiga i slikovnica.
Druga opcija deluje zaista pohvalno, ali šta se dešava kada dete krene da se uklapa u društvo zvano Škola?

Dete koje još uvek zbog svojih godina nema izgrađen sistem vrednosti, otvoreno je za razne uticaje.

Zamislite sada dete koje je od rođenja gledalo samo slikovnice, bojanke, knjige, ulazi u odeljenje gde je većina dece u virtuelnom svetu (moderne tehnologije). Kako bi se to dete osećalo? Drugačije, odbačeno, neshvaćeno, staromodno.. Najgori oblik neprijatnih emocija kod školaraca je strah od odbacivanja.

Odrasla samosvesna osoba bi u ovakvoj situaciji bila ponosna na svoj stav što je drugačija od mase koja šteti sebi, ali kod dece se postiže kontra efekat. To dete postaje nesigurno, nezadovoljno i javlja se otpor prema istim tim slikovnicama i knjigama, ne bi li postalo „kul“ i uklopilo se u društvo. Roditelji tek nakon buntovničkog bacanja i odbacivanja svih tih knjiga koje je dete volelo, zapitaju sebe „Gde smo to pogrešili“?

 

Sve što je trebalo uraditi jeste pronaći sredinu i meru.

Da su roditelji to dete učili da voli slikovnice i odlazak u knjižare, ali da su istovremeno dozvoljavali detetu da umereno provodi vreme i za računarom i televizorom, sve bi bilo drugačije. Dete bi se mnogo lakše uklopilo u kolektiv. Ne bi postalo kao masa jer je imalo mogućnost izbora, ništa mu nije oduzeto. Takvo dete lakše prevazilazi te socijalne turbulencije. Što je najvažnije, ne javlja se kontraefekat i otpor prema knjigama. Dete nastavlja da lista i čita svoje omiljene knjige, ali uživa i u razgovoru sa svojim vršnjacima.

Roditelji strahuju da društvo ne povuče njihovo dete prema tim lošim navikama. Da bi se to izbeglo, moramo deci dati mogućnost pre nego što do takvih situacija dođe, to je ključ svega. Preventiva umesto intervencije uvek je bezbolnija i pametnija taktika.

Toliko je edukativnih sadržaja u modernoj tehnologiji, gde svojoj deci možemo barem na 15 minuta priuštiti da pogledaju, kao i da zajedno sa njima porazgovaramo o porukama crtanog filma, na primer. Ponekad kada je dete malo starije, možemo pogledati i neke needukativne crtaće koje većina danas, na žalost i gleda, pa ponovo porazgovarati šta ovde nije kako treba, šta ne treba raditi i zbog čega. Na primer, ako je crtani sa automobilima koji se sudaraju ili sa decom koje prave komične nestašluke, vrlo je važno proći i kroz takve scene. Bolje da to dete prođe sa nama nego jednog dana da nema stav o tome i podlegne masovnom oduševljenju vršnjaka, ne bi li se uklopilo u društvo. Ono što je najvažnije od svega, dete će nastaviti da neguje svoju ljubav i prema knjigama kako su naučena i ta ljubav i interesovanje će sve više rasti.

Ovakav stav se gradi. Za ovo je potrebno vreme. Treba početi od samog početka, koliko god mislili da je dete malo i da ništa ne razume, verujte mi, od prvog dana rođenja deca upijaju informacije iz okruženja kao sunđeri.

Zato, dragi roditelji, nemojte se plašiti krajnosti modernog doba. Sve što je potrebno jeste da krenete od svoje porodice i svoje dece. Sva moć srećnog detinjstva i izgradnje ličnosti vaše dece leži u okviru vašeg doma. Gradite tu sreću zajedno sa detetom korak po korak u balansu. Zlatna sredina, zaista je najmoćnija metoda.

Autor: Marijana Gavrilović, dipl. vaspitač