Home Blog Strana 330

Kako oprostiti?

Kako oprostiti? Meni lično puno više vremena i rada je trebalo na tome da oprostim sebi ,nego drugima. Znala sam ako hoću dalje da moram odbaciti teret iz prošlosti i oprostiti. Slušala sam i čitala o tome da osobe koje nas povrijede rade to iz nedostatka ljubavi i pažnje. Da niko ne vrijeđa druge što mu to predstavlja zadovoljstvo nego to radi iz nemoći i ubrzo sam opravdala  sve druge i oprostila.

Možda je to bilo naivno od mene ali nakon što sam dobila dijagnozu za treću autoimunu bolest ja sam prvo osijećala mržnju. Autoimune bolesti nastaju kao poslijedica trauma u životu i krivila sam druge.To je trajalo par dana u kojima se nisam osijećala dobro. Osijećaj mržnje je bio toliko jak da sam ga osijećala kroz cijelo tijelo. Onda sam odlučila život uzeti u svoje ruke i preuzeti odgovornost za sve postupke i oprostiti jer nisam htjela dopustiti da me mržnja prati kroz život. Nakon toga sam osijećala olakšanje i mir. Ali sebi oprostiti, to je bila druga priča. Koliko god da sam se trudila i radila na tome išla sam korak napred, nazad dva. Krivila sam sebe što sam dopustila sebi da živim tolike godine u braku u kojem sam bila ponižavana, da moja dijeca imaju dijetinjstvo puno straha i nasilja. Izgubila sam sebe, dozvolila da drugi upravljaju mojim životom. Svi se mi mijenjamo i razvijamo dalje u životu a ja sam godinama stojala na jednoj tački i nisam se micala s mijesta. Trebala sam sebi oprostiti sve te uzalud izgubljene godine. Ali kad sam odlučila da trebam da radim na sebi trudila sam se da nadoknadim što više.

Svaki dan sam čitala satima i pokušavala jednu po jednu stvar otpustiti. Shvatila sam da sam radila uvijek najbolje kako sam mogla, da tad nisam znala ni mogla drugačije. Tražila sam u svemu nešto pozitivno. Iz neuspjelog braka sam dobila troje dijece i naučila šta ljubav nije. Od svih pogrešnih odluka sam naučila šta hoću od života. Znala sam da zaslužujem poštovanje, ljubav, sreću i da nikad više neću pristati na manje. Proces opraštanja je trajao dugo. Svaki put kad bih pomislila da sam sve ostavila iza sebe desilo bi se nešto što me je vraćalo na to da sebi opet kažem „Ti si kriva“. To me nije vodilo dalje i dugo sam se vrtela u krug. Sama sam sebe motivisala, hvalila se sa postignutim uspjehom. Postala ponosna na sebe što sam ipak skupila hrabrosti i počela svoj život iz početka. Male stvari su me činile sretnom i zadovoljnom. Počela sam osijećati olakšanje, zahvlnost i mir. Pokušavala sam svakim danom biti najbolja verzija sebe i to mi je polako polazilo za rukom. Da bi došla do toga trebalo mi je puno sati rada na sebi, puno pregledanih videa o ličnom razvoju i puno pročitanih knjiga. Kad dođete u stanje mira onda tu nema mijesta za krivicu. U skladu ste sa sobom i svima oko sebe. Danas sam zadovoljna svojim životom i oprostila sam sebi. Nemogu vratiti prošlost ali mogu izvući najbolje od nje, učiti se na svojim greškama i početi uživati u životu bez da krivim sebe ili druge.

Autor: S.M.

Reč urednice: „Od danas okrećem drugi list! Hajde i ti sa mnom!“

2

Jutrošnji newsletter koji sam pročitala bukvalno mi je otvorio oči. Puklo mi je pred očima, kao pre neki dan munje koje su šarale nebom, a onda mi je svanulo. Podeliću sa vama ono što sam shvatila i način na koji okrećem drugi list u mom životu.

Ja, kao i većina ljudi, imm tu groznu naviku da „kukam“ i da se „žalim“ kada mi nešto ne ide u životu; lakše mi je da okrivim druge nego da se uzmem u koštac sa izazovima i da ih rešavam. Da dam sve od sebe da ih rešim ili barem ublažim. Ali, kao što rekoh, čitajući newsletter sve mi je bilo jasno.

Poštavila sam sebi sledeća pitanja:

1.Da li su drugi dužni da slušaju moja „prenemaganja“?

2.Da li su drugi dužni da skaču na svaki moj poziv?

3.Kakvim sam ljudima okružena?

4.Da li i oni „kukaju“ i „žale se“ meni?

5.Da li saam ja dužna da to slušam?

6.Šta dobro može da mi donese tračarenje i vođenje ispraznih razgovora?

7.Kako to mogu da zamenim stvarima koje će moje vreme učiniti kvalitetnim?

8.Čemu „kukanje“ ako već to ne mogu da promenim to što me muči?

9.Da li mogu da promenim ugao gledanja na to što me muči?

10.Ako sve ovo promenim i primenim hoću li biti bolja osoba?

Svako pitanje sam rastavila na delove i podrobno i iskreno odgovorila. Sve sam zapisivala, jer smatram da će mi se pre ostvariti ako zapišem rukom. Kao da je tada pisano iz srca. Čitajući sve odgovore koje sam pisala bila sam veoma ponosna na sebe jer sam se usudila da kažem samoj sebi istinu u lice, ali kada sam na poslednje pitanje iz dubine srca i duše dala odgovor DA bila sam presrećna!

Svesna sam da promena ne može doći preko noći, ali takođe znam i da će doći mojim zalaganjem i radom na sebi.

Ono što me trenutno ispunjava, pored moje porodice naravno, jeste rad na magazinu, i zato se tome maksimalno posvećujem. Ići ću korak po korak i znam da ću uskoro biti NAJBOLJA VERZIJA SEBE sebi i drugima.

Autor: Lidija Gajić, glavna i odgovorna urednica

Sve naše istine

Nedavno sam prvi put posle mnogo godina pisala o svom braku i o tome kako se on završio. Iako sam se fokusirala na sebe u njemu, iako sam ga jedva pomenula, mog bivšeg muža je on pogodio. „Nije baš tako bilo“ prebacio mi je uvređeno. Očigledno, njegova sećanja na naš zajednički život se razlikuju od mojih.

Dobro je što je tako reagovao. Uveče, dok sam sedela ispred TV-a, mačka mi se uspavala u krilu, srkutala sam čaj i razmišljala – a kako je onda bilo? Da li je moguće da se pogrešno sećam? Ma nisam luda, ponavljala sam, pamtim sve…

I onda mi je sinulo. Svako od nas dvoje ima svoja sećanja, svako svoje uspomene, dobre ili loše. Jedan jedini dan nije isti u mojim i njegovim mislima. Naše istine su drugačije.

Svaki naš doživljaj obojen je našim emocijama, iskustvom i očekivanjima. Crno nije crno, belo nije belo u tuđim očima. I racionalno mogu to da prihvatim ali svesna sam koliko je izazovno iz dana u dan primenjivati to saznjanje.

Teoretski, ako oboje razumemo da se ne razumemo, konflikta ne bi trebalo da bude, zar ne? Ipak, u stvarnosti nije tako. Jer, svako je dobar u sopstvenim očima. To ne znači da je svako dobar po mene ili da ostavlja pozitivan trag u mom životu.

Mogu da razumem da radnica na šalteru ima loš dan. Da je umorna, nervozna i loše plaćena. Ipak, ako se red oduži, a ona se brecne na mene kada je dodatno zamolim za neku uslugu – treba li da joj dozvolim da mi pokvari dan, raspoloženje?

Moj sin je izuzetno svojeglava osoba. Tvrdoglav je, retko je raspoložen da deli sa sestrama i voli da mu se udovolji, bilo da je to izlazak u park ili omiljeni slatkiš. Ima tu malo mojih propusta u vaspitanju, malo i karaktera. Dete je, ima samo šest godina.

Da li ga sve to opravdava? U njegovim očima on ima svo pravo da dođe i promeni kanal na TV-u iako njegova mlađa seka gleda crtani film. Ili da zauzme mesto ispred kompjutera starijoj, koja bi u tom trenutku da radi domaći. Ne može. Učim ga da bude spreman na kompromise, da se dogovara sa svetom oko sebe.

Objašnjavam svojoj deci, uporno ponavljam da sve mogu da dobiju, budu, ostvare. Da nema granica za njihove snove. Istovremeno, nemaju prava da gaze po tuđim. Ne možeš da budeš srećan nauštrb nekog drugog. Ne možeš da izmeniš tuđa uverenja, da ubediš nekog u svoju istinu. Možeš samo da je živiš.

Često se desi da me neprijatno iznenade diskusije na društvenim mrežama. Da me zgroze postupci pojedinih javnih ličnosti ili stavovi ljudi kojima sam okružena. Znam da je dobar čovek, kako može tako nešto da izgovori? – upitam se.

 Može. Jer, kao i ja, smatra da je u pravu. Može jer je njegova istina drugačija od moje. Možda imamo različite Bogove, možda se ne slažemo oko političkih stavova, možda on drugačije posmatra na ovaj ili onaj pojam. Ja, tek sad, u zrelim godinama, učim da je to u redu.

U redu je da imam svoju istinu i da je drugačija od tvoje. U redu je da emotivno reaguješ na to kako sam pisala o tebi. Istovremeno, meni je u redu da, ako želim, stavim svoja osećanja i sećanja na papir. Moja su. Odgovorna sam za svako svoje iskustvo, dobro ili loše, za svaku svoju pobedu i napredak, za svaki svoj korak unazad.

Nikada neću svesno da povredim drugo živo biće. Izbegavam da govorim loše o drugima, pa i i o svom bivšem mužu. Voleli smo i bili zajedno, onda više nismo. Zato neću govoriti loše o njemu ni našoj deci, ni našim zajedničkim prijateljima.

Mogla bih da se zakunem da nema mnogo toga što on može da mi prebaci. Potrudila sam se najbolje što sam mogla. Kao što danas pokušavam da svojoj deci budem dobra majka, kao što se trudim da budem dobra ćerka i dobar prijatelj.

Ko zna, možda ima stvari koje mi ljudi iz moje okoline ne govore. Verovatno me oni doživljavaju mnogo drugačije neko ja sebe. Zahvalna sam im što me puštaju da vodim svoj život kako znam i umem.  Nadam se da razumeju da su mi bitni čak i kada se ne slažemo.

Shvatanje da postoji mnogo nekih Istina, da svako ima svoju a da nijedna nije prava može mnogo da nam pomogne. Da budemo bolji ljudi. Da razumemo. Da ne damo na sebe i svoje istine. Dok god druge ne ugrožavamo njima. Onda treba da se zapitamo šta sa njima, da ih proučimo, preispitamo i menjamo.

Ništa nije zapisano u kamenu, stavovi se menjaju. Ono u šta sam verovala u dvadesetim sada me ostavlja ravnodušnom. Trudim se da ostanem verna sebi i pratim svoje osećaje. Na kraju dana, to je najbolje što mogu da uradim.

Autor: Gordana D. Perić

 

Radionica – Kreiranje zdravih stilova života Sanela Dimitrijević

Zašto sam se odlučila na ovaj korak, iako sam i dalje u onkološkoj priči?

Bolest za mene nije bila tragedija, već otkrovenje. Otkrila sam sebe, svoje iskonske želje i potrebe, svoje JA.

Pre bolesti, kao da sam “odrađivala” život i živela svoj život po tuđim pravilima, instrukcijama, usklađivala ga  sa drugima i sa “trebalo bi da…” Pre bolesti ja nisam bila prava ja. Moj život je bio lutanje, putevi sa stranputicama, slepe ulice. Svaki moj potez, svaki moj korak ili nije vodio nikud ili je vodio u provaliju. Imala sam sve, a pojma nisam imala šta ću sa tim. Kao da sam bila slepa, pa sam hodala nasumice, dodirujući predmete, tapkajući u mraku, okrećući se okolo kao u začaranoj šumi, kao da  sam čitavog života jela bunike… Srljala sam iz propasti u propast, bila žrtva budala, bacala bisere pred svinje, pristajući da se sa njima valjam u blatu, a kada bih im dosadila, otišle bi u drugu blatnjavu  baru sa novom žrtvom, a ja bih ostajala sama sa svojim izgubljenim i uprljanim biserima. I tako u krug, dok me Bog nije žestoko ošamario u 31. godini i poslao mi ozbiljnu bolest.

U vidu te bolesti, darovao mi je promene, osvešćenje, ljubav, prosvetljenje… Jednom mi nije bilo dovoljno, ni drugi put takođe. Stigla sam do trećeg puta-  “treća sreća” kažu. A ja kažem- TREĆI PUT IDEMO PRAVO U CENTAR!

Šta je to centar za mene? To je apsolutna promena, to je život sa autentičnom svrhom, to je konačno rasvetljavanje moje misije.

Uvek sam govorila da se sve dešava sa razlogom, ali sa kojim razlogom?

Da to saznam , trebalo mi je da mi se ozbiljni izazov vraća tri puta, potrebno mi je bilo da sve, ali bukvalno sve izmenim, istumbam i  krenem napred, bez osvrtanja u nazad. Život je SADA. Ne juče, ne sutra, već danas. Kakva će nam budućnost biti ne zavisi ni od kakve sudbine koju nam neko drugi kroji, već od nas samih. To, da li ćemo vozeći bicikl pasti za nekoliko trenutaka, ne zavisi od sudbine, već od toga okrećemo li SADA pedale ili ne. Kad to utuvimo u glavu, rešićemo misteriju zvanu život.

Kakve veze moja radionica ima sa tim?

Ima! Zato što mislim da vam mogu pomoći kroz svoja iskustva da ne brljate bezveze i da ne gubite vreme na čekanja da vam nešto padne sa neba. Da više ne poverujete u to vam je neko drugi ili nešto drugo krivo za vaš problem sa :

  • Kilažom
  • Celulitom
  • Nadutošću
  • Neredovnom probavom
  • Da ne znate šta ćete sa sobom
  • Da ne znate šta je vaša svrha i zašto ste ovde (u stvari, dobro je kada se bar pitate, oni koji žive nesvesno se i ne sete toga)…

Da više ni sekinde ne mislite o tome šta neko drugi misli o vama.

Citiraću Blogdana koji kaže: ” Mišljenje je kao dupe, svako ga ima. Ne ideš ulicom valjda gledajući svačije dupe.”

Meni je ovo genijalno!

Takođe, u vezi sa tim, jedna divna žena mi je rekla – “Kada te ne bude bilo, drugima će biti žao jedan dan, dva dana, nedelju, mesec, šest meseci, možda godinu dana i svi oni će nastaviti svoje živote , a tebe više neće biti. I zašto te onda brine tuđe mišljenje o tebi?!” Što Jovana Miljanović često voli da kaže “Za čije babe zdravlje?”

Ajmo da zajedno radimo na svom zdravlju, na prevenciji, na unapređenju zdravlja, na menjanju nezdravih navika u zdrave. Ajmo da pomognemo jedni drugima, zato postoji grupa.

Na ovoj radionici možete da dobijete:

  • Pomoć grupe (ukoliko na primer hoćete da odete na preventivni zdravstveni pregled, ali se plašite. Zašto?) Objasniću vam koliko i zašto je to važno kroz svoje iskustvo;
  • Da smršate na zdrav i prirodan način bez korišćenja ikakvih veštačkih dodataka;
  • Preporuke za jačanje imuniteta;
  • Zdrave recepte;
  • Preporuke za poboljšanje i unapređivanje zdravlja u vidu knjiga, videa, gostiju iz sveta zdravlja kao što su doktor, psiholog, energetski iscelitelj, motivator, life couche, fitnes instructor, osoba koja preferira i koristi zdrav i veganski način ishrane…
  • O prednosti vegeterijanske i veganske ishrane…

I još mnogo toga.

Radionica „Kreiranje zdravih stilova života“ počinje uskoro,  trajaće  osam nedelja i biće u online formatu u zatvorenoj grupi na facebooku. Radionica sadrži uživo uključenja dva puta nedeljno u kojima ćemo svi kao grupa raditi na menjanju loših i nezdravih navika u dobre i zdrave. Ja ću iz svog ličnog iskustva  govoriti o lečenju od karcinoma, o tome da sam samoj sebi bila živi eksperiment u isprobavanju  prirodnih proizvoda, biljaka, čajeva, suplemenata… kao i o mnogobrojnim metodama i tehnikama koje sam isprobala.

Govorićemo o svim aspektima koji su bitni za kompletno zdravlje, a to su: zdrava ishrana, fizička aktivnost, duhovni i psihološki aspekti kao što su molitve, meditacija, energetska isceljenja, psihoterapija itd.

Biće i zanimljivih gostiju iz sveta zdravlja koji će se uključivati u live i koji će deliti svoje savete (doktor, psiholog itd.)

Radionicu prepručujem pre svega zdravim ljudima kako bi stekli svest o važnosti prevencije – (preventivnih zdravstvenih pregleda), zdrave ishrane, pravilnog kombinovanja hrane,  fizičkih aktivnosti…Takođe, preporučljiva je i za ljude koji imaju neki zdravstveni problem, kako bi naučili da ne odustaju od sebe i svog zdravlja i da ništa nije nemoguće.

Za radionicu se možete prijaviti putem e-maila: dimitrijevics7@outlook.com

U dm na instagram stranici: zdravistilovizi

iIna facebooku na stranici Zdravi stilovi zivota.

Cena radionice je promotivna i košta samo 2.000 rsd. Iskoristite promotivni popust i platite samo 2.000 rsd umesto 10.000 rsd koliko zaista košta.

Radujem vam se unapred.

Sanela Dimitrijević

 

 

 

Lepote Đavolje Varoši

Ovaj vikend smo proveli na jugu Srbiji u poseti jednog zanimljivog fenomena – Đavola Varoš, koji se nalazi na obroncima planine Radan. Ovaj lokalitet čine 202 zemljane figure, visine od 2 do 15 metara, a širine od 0,5 do 3 metara. Interesantno je još i to, što svaka figurica ima kamenu „kapu“ na vrhu.  S naučne tačke gledišta ovaj fenomen nastao je na vulkanskom području, u čemu i svedoče ove kamene „kape“ na vrhovima. Vulkanski materijal je vekovima na udaru erozije koja spira zemljište, ostavljajući samo uske stubove sa kamenim blokovima teškim i do 100 kg. Takođe ovde postoji i 2 mineralna izvora: „Đavola voda“ koji se nalazi u podnožju figura i jako je mineralizovan (10,7 mg/l) i „Crveno vrelo“, koje se nalazi uz duž staze i oni je manje mineralizovano, ali pri tom ima karakterističnu crvenu boju. Takođe ovde imate 3 saska rudnika iz 13. veka, u koje nije dozvoljen ulaz, ali se vide. U njima se u svoje vreme iskopavala ruda gvožđa, a ponekad bi i zlato i srebro.

Mistika oko figura je stvarala mnoštvo legendi, pa tako jedna od njih, vezana za nastanak ovih figura, glasi:

„Nekada davno na ovom mestu su živeli jako pobožni ljudi. To je smetalo Đavolu, koji je ovde boravio. On je njima pripremio svoju „đavolu vodu“, i dao da popiju, posle čega su meštani poludeli i odlučili da venčaju brata i sestru. Videvši, šta meštane su hteli da urade, Bog je njih skamenio, na taj način nije dozvolio rodoskrnavljenje.“

U blizini gornjeg vidikovca nalazi se i jedna crkva iz XIII veka – Crkva Svete Petke. Ona je sagradjena 2008. godine i obnovljena nekoliko puta. U samoj crkvi možete da vidite i „Lazarevog mrava“, koji je oslikan bez ikakvih optičkih pomagala. I veruje se da , ako obolelo mesto protrlja belom maramicom, koja se nalazi ovde u crkvi i kad se ta maramica veže za jednu od 3 grane, onda će i problemi / bol nestati.

Pored toga, ovde imate i suvenirnice gde možete da kupite magnete, figure Đavlje Varoši, „srećni kamen“ i druge suvenire.

Ukoliko želite da ostanete duže, imate i restoran, koji priprema jela ispod sača.

Svakako preporučujemo da odete u ovaj kraj na neki produženi vikend i da posetite i okolinu: Prolom banju, Kuršumliju, planinu Radan, Lukovsku banju.

Autor: Kristina Jovičić

KAD ČOVEK IMA LJUBAV NEMA STRAH

Strah je usko povezan sa ljubavlju kod većine ljudi, jer smatraju da jedino ako nema ljubavi nema ni straha od gubljenja iste. Takođe smatraju da ako postoji strah, da je on opravdan i da ne narušava kvalitet odnosa i da ga samim strahom ne ugrožava.

Ove činjenice nisu razlog za osuđivanje i odbacivanje i otuđivanje ljudi koji poseduju ovakvu vrstu misaonih procesa u svojim umovima kada su njihovi bliski odnosi u pitanju.

Iz sledećeg razloga, a to je da se ljudi rađaju podložni na uverenja koja dobiju od ljudi iz svoje najbliže okoline. Ovo je činjenično stanje uma svake osobe sa prosečnim opsegom moždanih impulsa. Zato što, ako se to uverenje, “da ako čovek ima nečiju ljubav mora da strahuje da je ne izgubi”, ne preformuliše u neko korisno uverenje ono će postati trajni način razmišljanja i delovanja.

Autor: Milica Đorđević