Home Blog Strana 329

Šarganska 8.

Šarganska 8 je muzejsko-turistički kompleks pruge uskog koloseka, koja pruži nezaboravnu vožnju od „Mokre Gore“ do stanice „ Šargan Vitasi“, koja je deo pruge Užice-Višegrad- Sarajevo. Da bi se savladala visinska razlika pruga je morala da ide u „osmicu“. Za sat vremena voz prolazi kroz 22 tunela, preko pet mostova i prelazi visinsku razliku od 300 metara.

Osnovne karakteristike pruge između stanica Šargan Vitasi i Mokra Gora:

Ukupna dužina pruge 15.440 metara.

-Ukupno 22 tunela

-Najduži tunel „Aleksandar I“, dužine 1.666 metara.

-5 mostova, od kojih je najduži na reci Kamešini, dužine 44 metara.

-Najmanji poluprečnik krivina je 125 metara

-Maksimalni uspon, odnosno pad je 18 promila.

Dok se budete vozili po Šarganskoj osmici u stranu stanice „Šargan Vitasi“, čućete istoriju o pruzi, o stanicama, ali voz ne staje sada. Nego kad se budete vraćali nazad prema Mokroj gori imaćete vremena da izađete na svakoj stanici i da se odmorite i slikate.

Stanica Mokra Gora.

Odavde počinje vaše putovanje po Šarganskoj 8. Još Mitar Tarabić je govorio : „Proći će podosta godina pa će se ljudi opet setiti gvozdenog puta, te će ispotekare obnoviti ovaj put. Samo njim do Višegrada neće putovati putnici radi potrebe i posla, već ljudi od zabave, serbez odmorišta i uzivancije“. 1. marta 1912.godine počinje gradnja pruge i gradila se četiti godine. Ukupna dužina 15.440 metara. 2. februara 1925.godine prva parna lokomotiva je krenula po Šarganu.

Stanica Deveti kolimetar.

Toliko kilometara ima do granice sa Bosnom i Hercegovinom.

Stanica Jatare.

Ovde voz pravi dužu pauzu, tako da imate vremena da se odmorite ili da se osvežite u kafiću,  ili možete da iskoristite vreme i da se popnete na dva  vidikovca, koja se nalaze iza stanice. Ova stanica poznata je po tome, što ovde  nije bila  prodata nijedna karta, jer se nije znalo u kom pravcu voz ide i iz kog pravca voz dolazi. Prilikom gradnje, iz jednog tunela dovedena je izvorska voda Jatarka, tako da je stanica služila odmorištem za lokomotive.

Stanica Golubići.  

Ova stanica je bila napravljena za potrebe filma Emira Kusturice „Život je čudo“. Ovde se nalazi i čuveni kamen, zvani „ludi kamen“, koji priziva ljubavne strelice. Oni koji traže svoju drugu polovinu, treba samo da dodirnu na par sekundi ovaj kamen i mogu da očekuju poklon srcu. Jer Život je čudo!  (pauza ovde traje nekih 5 minuta. Dovoljno je da se slikate i da svako se drži za kamen).

Stanica Na Krstu.

Sa ovog vidikovca vidi se deo Šarganske osmice i dva tunela, kroz koji voz prolazi (pauza isto nekih 5 minuta).

Stanica Šargan Vitasi.

Odmah po izlasku iz najdužeg tunela „Aleksandar I“ nalazi se ova stanica, u gustoj borovoj šumi.  Lokomotiva će stati na začelje i biće spremna da vas odveze nazad ka stanici Mokra gora, odakle ste krenuli na ovo putovanje (pauza ovde traje nekih 30-40 minuta, tako da iskoristite nju za odlazak do WC-a ili  kupovinu nekih grickalica).

Autor: Kristina Jovičić

 

Koliko poštovanje ima godina?

Šta se kaže kada prođe neko stariji? Koliko puta ste to čuli kada ste bili mali ili u nekom školskom uzrastu. Pozdravljanje kao znak poštovanja i dobrih manira nam se usađuje dok izgovaramo prve reči. Uče nas da reči dobar dan, dobro veče imaju posebna značenja u našoj dnevnoj rutini. Kroz te reči se najčešće iskazuje kako smo vaspitani i koliko poštovanja udelujemo osobi koju pozdravljamo. Nakon standardnih pozdrava, sledeća etapa naših dobrih manira se iskazuje kroz poštovanje starijih. Sigurna sam da ste vi, kao i ja, puno puta čuli pusti, stariji su ljudi ili pogledaj ti ove omladine kako nemaju poštovanja prema starijim. Tako ja vozeći se autobusom, primećujem putnike i njihova ponašanja. Mogu vam reći u tih 15 minuta vožnje, tačno se može videti svet u malom. Mi kao ta omladina stojimo, dok stariji naravno sede. Ono što mene muči u svemu tome je, šta se dešava kada uđe devojka sa detetom ili trudnica ili što se zna desiti, trudna devojka sa detetom. U tih par sekundi njenog ulaska se dešavaju sledeće stvari:

  • Starije dame ocenjuju potencijalno koji je mesec i da li mora sesti
  • Ako već mora traži se mlada osoba koja će ustati
  • U slučaju da mlade osobe nema na mestu gde se sedi i koja bi morala ustati, lagano se glava okreće ka prozoru.

Nakon dobrih par minuta stajanja eto neko se sažali pa ustane i to uz veliku buku i halabuku kao da je ne znam ni ja šta uradio/la.

Da me neko pogrešno ne shvati, naravno da mi mladi treba da ustanemo i da budemo od pomoći. Naravno da mi trebamo pomoći da se pređe ulica i da se ponesu stvari. To su stvari ljudskosti koje se ne dovode u pitanje. Moj problem ležu u tome kada neko smatra da zaslužuje poštovanje samo zato što je stariji od mene. Vidite, ja ne smatram da je tako. Smatram da se poštovanje mora zaslužiti kao i sve ostalo. Poštujemo svoje roditelje jer nas podižu, školuju i vole. Pitam ja vas šta je sa roditeljima koji to ne rade? Šta je sa roditeljima koji se odreknu svoje dece, da li oni zaslužuju poštovanje? Kada razmišljam o vrednostima kojima nas uče, uvek se sve generalizuje i stavlja u kalup i rečenicu ali kod većine je tako.Ona manjina stoji u nekom vakumu i čeka svoj red. Kao neko ko se trudi izaći iz okvira koje nas naše lažno tradicionalno društvo uči, smatram da poštovanje mora biti zasluženo. Nikako urođno već stečeno. Meni je na primer tužno kada vidim decu u autobusu koja se vraćaju iz škole sa ogromnim torbama. Pored te torbe oni nose i kesu za fizičko vaspitanje, nekada možda čak i blok papir. Onako umorni, glavica punih nekih brojeva i njima znanih dečijih briga, lome svoju kičmu pod teškom torbom, dok uvažene starije dame sede. Vidite u ovom slučaju, moje poštovanje može dobiti samo ona osoba koja se bar ponudi da uzme nešto od stvari tog deteta ili mu zamislite ustupi mesto. To je malo a znači puno.

U tim trenucima kada vidim da neko svoje bahato ponašanje opravdava svojim godinama, poželim da više nikada ne ustanem nekome u autobusu ili prva ja pozdravim. To nije ispravno i ne treba biti tako ali bih volela da bar svi malo bolje pogledamo u svoju savest. Savest nema godine ni pol ali podseća da je neko gledao i nije ustao trudnici, da je neko gledao i nije pomogao ovom dečaku. Jedan od smešnijih, mada više tragikomičnih događaja mi se desio dok sam bila srednjoškolka i čekala jutranji autobus. Taj autobus je dolazio u 7 časova ujutru i ja sam morala ući u njega kako bih stigla na prvi čas. Dok su se vrata punog autobusa otvarala, starija gospođa koja je do tada sedela na klupi je u stilu Supermena odskočila sa te klupe, uspela da mene gurne sa vrata i da uđe u autobus. Dok je autobus odlazio a ja već videla neopravdani u dnevniku, razmišljala sam koliko današnji penzioneri imaju neodložnih obaveza na koje moraju da stignu u 7 sati ujutru.

U nekom mom svetu, sebe sam postavila tako da se kod mene poštovanje zalužuje, ako poštuješ ti mene, poštujem i ja tebe. U mom svetu poštovanje i savest nemaju godine i ne razlikuju pol. U mom svetu ja sam uvek na strani onih koji su slabiji koliko god oni godina imali. U tom nekom mom svetu roditelji trebaju biti odgovorni roditelji a ne samo imena u rodnom listu a ulazak trudnice u autobus znak da svi ustanu.

Autor: Jelena Plaić Kockar, diplomirani pedagog

ŠTA SU LUDOST I HRABROST

0

To su urođeni kodovi u ljudskim umovima. Takođe, po mom mišljenju ludost je nešto za šta nemaš konkretno objašnjenje, a ne možeš zamisliti sebe ni svoj život a da ne uradiš to nešto. A hrabrost je nešto što radiš, bez obzira na stepen rizika, da bi ostvario verziju svoje ludosti u ovom materijalnom svetu.

Po meni, ludost i hrabrost su kao dve rođene sestre. Samo što je hrabrost starija sestra. Jer je uvek spremna „žrtvovati“ svoj konfor zbog ludosti. Pitanje nije da li one postoje, pitanje jeste koliko je čovek zapravo smeo da ih izrazi pred svetom.

Autor: Milica Đorđević

Zahvalnost kao način života

Zahvalan čovek jeste srećan čovek. Mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo, a šta kada bi se sutra probudili i izgubili sve ono na čemu se danas niste zahvalili? Imate toliko mnogo na čemu možete zahvaljivati, kao na primer auto, mobilni telefon, laptop, krov nad glavom, posao, dete i milion stvari koje neko nema, a dao bi sve da ih ima. Žašto se ne osvrnemo oko nas i vidimo koliko blagoslova imamo?

Ali nažalost većina radi suprotno, fokusira se samo na ono što nema. Kada bi nam fokus bio na onome što imamo sve više bi smo u životu dobijali razloga da još više budemo zahvalni. Započnite dan samo jednom mišlju: da ste se danas probudili živi, jer neko nije. Imate novi dan pred sobom i živite ga kao da je poslednji jer nikada nećete znati kada će biti. Proživite ovaj život punim plućima i iskoristite svaki dan kao novu šansu da nešto novo naučite, postignete i poboljšate svoj život. A zahvalnost svakoga dana Vam može pomoći da se uvek osećate poletnima i živite život vredan življenja.

Autor: Milica Petrović

Zračiš li lepotom?

Pre par godina, jedna žena mi je rekla: „Postoje ljudi koji su lepi, a postoje i oni koji su zračno lepi. E, ti si zračno lepa, tebi se duša smeje.“ To je za mene najlepši kompliment ikada, pogotovo što je došao iz usta tako divne žene, koja je ništa manje „zračna“. Oduševilo me to poređenje, jer to nije puko gledanje u nečiju spoljašnjost, to je gledanje u dušu. Tačnije, gledanje dušom u drugu dušu. To mogu samo oni koji su iskreni, koji jasno vide najpre svoju lepotu, te je lako prepoznaju i u drugima.

Lako nam je naneti sve te silne „šljokice“ i odati utisak uglađene, doterane lutkice. A koliko smo lepi ispod svih tih slojeva savršenosti? Ne smeta meni bilo kakva vrsta ulepšavanja, volimo svi lepo da izgledamo. Samo, znam koliko sam puta nanela šminku, da bih prekrila tugu, iscrpljenost i nemoć. Mislite kao ma ne vidi se, bar sam lepa i teraj dalje. Možda se i ne vidi, ali se oseća svakako. Koga mi uopšte pokušavamo da zavaramo? Drugi su tu najmanje bitni. Mi ne možemo da podnesemo sopstveni odraz i taj pogled u sebe koji ti kaže da nisi zadovoljan. I svaki pokušaj da se popraviš spolja, često te još više udaljava od sebe. Zašto odbacuješ ono najvrednije što imaš? Lepota spolja prirodno dolazi kada zasija ona unutrašnja lepota. Tako barem ja vidim, jer mi nikad nije bio bitan nečiji fizički izgled. Iako volim da pohvalim i udelim kompliment, naročito ženama.

Žao mi je što nas nisu naučili da iste prihvatimo, uz jednostavno „Hvala“, već odmah krenemo da se opravdavamo i umanjujemo svoju vrednost. A lepi smo, dovoljno, baš ovakvi kakvi jesmo. I vredni smo isto, kako oni sa savršenim telom, licem, kosom, tako i oni sa manje savršenim. A po čijim merilima se procenjuju ta savršenstva? Po trendovima koji su aktuelni? Sad počupaj obrve, sad ih pusti skroz. Sad skidaj višak, sad ga ugradi ili ubrizgaj tamo gde ga nemaš. A žena u nama vrišti da je pustimo na miru. Vrišti da čujemo njenu iskonsku prirodu. Da izrazimo njenu kreativnost i prigrlimo njenu slabost i krhkost. Da vidimo njenu stvarnu lepotu, da je ne dorađujemo, već da je oslobodimo. Da joj skinemo omču moranja i takotrebanja. Da nam pokaže kakve sposobnosti ima, kakve supermoći i znanja nam nudi. Ja sam se ovoj mojoj boginji izvinila što nisam umela da je vidim i čujem. Što sam želela da je popravim, da napravim od nje ono što nije, da je usmerim, umesto da pustim da me vodi. Sada to učim, sada joj verujem, sada je volim. Mislim da samo tako zaista i možeš da voliš sebe. Što bi rekli „Dovoljan je osmeh, ne treba ti kez“. Pa hajde da prestanemo da se konstantno kreveljimo.

Autor: Ana Milovanović

Mamino vreme – želim biti samo mama!

Sve je više majki koje su počele da bloguju, vreme sa detetom se svelo na snimanja za „live“ i konstantno snimanje deteta.
Dete više nema prostor za sebe, a naše gledanje u ekrane i nezainteresovanost prenosimo deci.
Mamino vreme!
Ja sam uprkos tome što radim dosta stvari odlučila da budem samo mama. Da nikome ne pričam o tome šta moje dete voli već da se trudim da to i zapamtim. Ja želim da pijem kafu dok mi se tacnica drmusa jer se on sakrio ispod stola igrajući žmurke. Želim da mi on bude najveće smetalo. Da u našem dvorištu gledam kako se igra, srećna jer sam mu pružila dovoljno da bude to što jeste.

Neću vreme za sebe koje će drugi da troše sa mojim detetom. Ne želim da širi ruke drugima kada uđem na vrata tražeći zagrljaj i da ostavljam papiriće o njegovim navikama na frižider kao podsetnik šta voli dok polako to isto ja zaboravljam. Kao i svaka mama, želim biti samo to.

Želim da noću završim sve i da od jutra do mraka sve što imamo bude smeh i igra. Da, ja trčim za njim i kada je u ulici sa drugarima, ali ga nisam nijednom čula da psuje ili odbacuje drugu decu… Zaboravili smo šta znači biti roditelj, šteta. Deca nam rastu… Velikom brzinom. Nismo svesni da ćemo postati samo prijatelji svojim mališanima. A sve što im treba jeste da budemo njihovi roditelji. Da, ja pričam sa njim previše i možda dobije šta želi ali zato zna to isto da podeli.. Ja želim roditeljstvo bez filtera, bez intervjua, bez biznisa i svega što deca ne razumeju. Moje dete je menadžer mog vremena i želim da uvek zna gde sam ako nisam tu… Želim da zna da sam tu i kada nisam.

Ispijanje kafe će ionako biti izazov kada njega ne bude bilo okolo… Ali on će verovatno tada voditi veoma ozbiljne razgovore kao zreo čovek sa nekim na kafi. Zato, puštam sve.
Meni ne treba vreme za mene… Meni treba naše vreme…. Ja samo želim da budem mama, jedan roditelj poput naših baka i mama. Koje su u doba ljubavi i bez interneta izgleda uradile jednu najtežu stvar… Bile samo mame.

Autor: Jovana Disić