Home Blog Strana 317

Samopouzdanje nekad i sad

0

Ja sam osetila pravo samopouzdanje tek na početku četrdesetih. Tek kad me je počelo biti sramota vlastite dece, da ne živim ono čemu njih učim. Nisam bila dobar primjer žene koja ceni sebe. Odlučila sam da izađem iz zone komfora, iz uloge žrtve i preuzmem život u svoje ruke. Naravno to nije išlo tako jednostavno od danas do sutra. Trebalo je puno truda i rada na sebi, ali uspela sam .Na početku je to bilo jer sam htela da moja deca izrastu u jake ličnosti. Kasnije sam shvatila da je to bilo jedino ispravno za mene. Ipak još uvek se desi da zbog neke greške počnem sumnjati u sebe i svoje sposobnosti. Nakon toga se sve brže uspijem vratiti na put na kojem sam sigurna.

Dok sam ja rasla nikad mi niko nije rekao da treba sebe da stavim na prvo mijesto. Učili su me da budem poslušna, da radim onako kako drugi očekuju od mene i ni po čemu se ne izdvajati od drugih. Nikad nisam čula da su moji osećaji bitni, da slušam svoj unautarnji glas, niti da radim onako kako ja mislim da je najbolje za mene. Zato sam radila uvek šta su drugi očekivali i svoje osećaje sam ignorisala. Bilo mi je bitno da su drugi zadovoljni. Majka mi nije govorila  da vjerujem u sebe, da mogu postići sve što želim. Govorila mi je uvek da trebam biti poslušna supruga i poštovati starije. Od oca sam slušala da je muškarac taj koji donosi odluke u životu. On je uvek u pravu. Pa i ako se ne slažem s tim, kao dobra supruga ne smijem to dovoditi u pitanje. I tako sam godinama živela njihova uverenja sa kojima se nisam slagala. Ali nisam radila ništa na tome da to promenim.

Naravno da me majka nije znala učiti da imam samopouzdanje, kad ga ni ona nije imala. Ni nju niko nije učio. Bila je dobra majka i iz dobrih namera mi je prenosila svoje vrednosti u životu. Nikad se nije usudila misliti na sebe. Uvek je bilo važno  šta će drugi reći i misliti. Znam da mi je htela samo najbolje, ali ono što je za nju bilo važno u mojim očima nije bilo bitno. Trebalo mi je puno  vremena da odbacim te obrazce i napokon počnem živeti po svojim pravilima.  Zato danas moja ćerka sebe uvek stavlja na prvo mesto i ima svoj stav. Po svaku cenu. Pa čak i ako je mnogi ne vole zbog toga. Neće odstupiti ni milimetar od svog mišljenja.

Brutalno je iskrena i direktna a prije svega voli sebe. Ne znaju se svi nositi s tim i često se osećaju povređeno s njene strane. Ona ne bi uvredila nikog namjerno, nego jednostavno ne razmišlja o tome kako drugi vide neke stvari. Njeno samopouzdanje je toliko veliko da se ne plaši ničega što je čeka u životu. Radije će biti sama nego s nekim ko je ne ceni dovoljno. Ne radi nikad stvari da bi se svidjela drugima i nije je briga šta će neko o njoj misliti. Čista je suprotnost od mene u njenim godinama i jako sam ponosna na nju. Istina je da joj to nekad može stajati na putu, ali isto tako verujem da će sve prepreke prevazići sa puno manje truda nego ja. Sad znam da je svaka žena u stanju sve probleme rešiti sama i iz svake bitke može izaći kao pobednik. Puno bi mi mirnije  protekao život da sam u to ranije verovala. Divim se ženama koje zrače samopouzdanjem i ne sumnjaju u svoje sposobnosti. Koje nemaju grižnju savest, ako misle na sebe i svoje potrebe. Samopouzdanje je nešto što sam teško stekla i ne bih ga se odrekla ni po koju cenu. Drago mi je da ga nove generacije imaju na pretek i nadam se da će znati da ga koriste.

Autor: S.M.

NJENE REČI RASPLAKALE SU PUBLIKU U NARODNOM POZORIŠTU!

0

Srpska književnica, pesnikinja, novinarka i humanitarka Božica Velousis koja svojom poezijom, autorskim projektima i kulturnim delovanjem širi ljubav u svom okruženju i širom sveta, minulu nedelju upamtiće kao jednu od najznačajnijih u svojoj dugogodišnjoj i te kako ostvarenoj i mnogonagrađivanoj karijeri.

U prepunoj sali prestoničke scene „Raša Plaović’‘ Narodnog pozorišta koje datira iz 1868. godine, Božica Velousis književnica poznata po mnogobrojnim pesmama i svom romanu „Sve je to ljubav“ kojim se približila svim narodima nekadašnje Jugoslavije, nagrađena je prestižnom „Zlatnom značkomKulturno-prosvetne zajednice Srbije za 2020. godinu, za dugogodišnji doprinos razvijanju kulturnih delatnosti, za nesebičan, predan, dugotrajan rad i stvaralački doprinos srpskoj književnosti i širenju kulture Srba u dijaspori.

Počasne svečane povelje i zlatne značke koje se smatraju priznanjem od nacionalnog značaja za doprinos kulturi Republike Srbije, dodelili su Kulturno-prosvetna zajednica Srbije – ustanova kulture od nacionalnog značaja i Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije – Uprava za saradnju sa Srbima u regionu, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Vlade Republike Srbije.

Priznanja su dobila 52 kulturna delatnika. Među dobitnicima ovogodišnje zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije su istaknuti umetnici, profesori, akademici, doktori nauka i kulturni aktivisti iz dijaspore.

Žiri, na čijem čelu je bio prof. Milovan Vitezović, književnik, a članovi Marija Bišof, književnik, urednik; prof. dr Uroš Dojčinović, muzički umetnik, Olga Milojević menadžer u kulturi i Živorad Žika Ajdačić reditelj, sve odluke je doneo jednoglasno.

Kuriozitet ceremonijalne dodele priznanja predstavljao je nastup Božice Velousis u tradicionalnoj gradskoj libadi iz 18 veka, kada je prisutnim zvaničnicima, predstavnicima medija, publici i poštovaocima njenog književnog pera kazivala stihove autorske pesme „Govor ljubavi“ koju je završila sledećim stihom „Pre nego što otvorite usta, otvorite srce jer prećutati ljubav predstavlja zločin i kaznu.“ Iako je kulturno – umetnički program bio znatno kraći u odnosu na prethodne festivale zbog aktuelne pandemije covid-19, Božica je u prisutnima probudila najdublje emocije onog trenutka kada se poklonila i zahvalila Gospodu na tome što je baš na dan preuzimanja priznanja, pre pet godina na svet donela živo i zdravo dete, uprkos visoko-rizičnoj trudnoći. Srpska književnica je povodom uručenja zlatne značke, krunisanja njenog stvaralaštva i ovog iskrenog obraćanja prisutnima, nagrađena dugotrajnim i gromoglasnim aplauzom. U Muzičkom delu kulturno umetničkog programa predstavili su se istaknuti predstavnici muzičko – umetničke scene Srbije, Vesna Dimić, dugogodišnja vokalna solistkinja Radio Beograda, dr Dušan Jovanović i Miroljub Mića Janković, nekadašnji šef narodnog orkestra RTV Novi Sad.

Ovo počasno priznanje pored pomenutih, dobili su: Milena Božović Manić novinar, RTS, Violeta Dimitrić novinar i književnik, Jelena Đorđević Popović novinar i voditelj RTS, Bojan Zulfikarpašić džez pijanista, Nenad Milenković kulturolog i osnivač FEDIS, Milica Kralj književnik, Vuksan Knežević književnik, Goran Kiković srpski istoričar, Nataša Ilić Jovanović autor i urednik kultne emisije „Neka pesma kaže“ RTV, prof. Petar Stanojlović filmski i TV reditelj, Slavica Štrljić balerina, Maša Dakić iz Njujorka SAD i mnogi drugi kulturni stvaraoci koji potvrđuju jedinstven kulturni i duhovni prostor svih kompatriota širom regiona.

Zašto treba da meditiraš?

0

Meditacija nam nije „poslata od kosmosa“ da bismo postigli neviđene nivoe spiritualnosti. Meditacija je praktičan, naučno dokazan alat, koji nam, ako ga koristimo pravilno, značajno poboljšava kvalitet života.

Kako? Tako što naš stalno uposlen mozak stavlja u „fazu mirovanja“. Time na kratko zaustavlja ciklus neprekidnog ponavljanja, obično decenijama sticanih programa, koji rade u funkciji zaštite, a nauštrb našeg  psihološkog razvoja. Programi se prekidanjem razotkrivaju, a time gube moć.

Nekoliko minuta dnevno, bez preterivanja, može potpuno promeniti vaš život na bolje.

Ali, kao što jedna jabuka neće značajno poboljšati vaše zdravstveno stanje, tako  jedna meditacija neće učiniti čudo vašem umu.  Ali meditacija svakoga dana, 40 dana, koliko je potrebno da se formira navika, sigurno donosi promenu. Probajte.

I javite nam rezultate.

Autor: Ana Simić

Ovaj dan vredi

0

Današnji dan vredi i trebate da ga slavite iz jako bitnog razloga. A razlog je taj što je ovaj današnji dan zapravo Božiji, a on ga je zbog svoje dobrote i milosti prema ljudskom rodu podelio sa svima nama.

I ispada da je svaki dan našeg života naš, i jeste. Dat nam je sa namerom da u njemu budemo plemeniti prema drugima, puni ljubavi prema Bogu, i milostivi prema sebi. U tom pogledu je svaki dan naš. Bog nam je dao dane da bi u njima stvarali ljubav prema svemu što imamo, baš onako kako je On razvio i širio svoju ljubav prema nama.

A mi ljudi, opterećeni time kako da sebi steknemo materijalne uslove za život, tako iz dana u dan zaboravimo na to da su dani Božiji. Udaljimo se od njega i upadnemo u iluziju toga da nemamo potrebe da se radujemo svakom danu i da nemamo potrebe da se zahvaljujemo za svaki dan jer su dani i onako naši. Šta se tada desi? Tada nastaje opšte nezadovoljstvo svojim životom.  To se dešava svakom od nas ko zaboravi  Boga.

Tada počinje period u kome nam uglavnom ništa ne ide onako kako treba i onako kako bi smo mi želeli.

Zašto to bude tako? Pa sigurno zato što smo udaljeni od našeg tvorca, od izvora koji nas jedini održava u životu. Kroz svoju ljubav i kroz svoju dobru volju.

A šta mi iz nesavladanih potreba i iz neznanja radimo?

Mi iz dana u dan hulimo na sve što nam je obezbedio, stalno nam nešto ne odgovara, stalno bi mi još. Stalno od Njega nešto tražimo, pa čak i zahtevamo, a retko mu kažemo hvala ti Bože. A nadamo se dobrom od Njega. On će nam svakako dati dobro jer je pun ljubavi za svakoga od nas. Međutim, ipak će nas pre toga podsetiti i opomenuti koliko znamo da budemo nezahvalni i oholi.

Svako sledeće jutro u trenutku kada otvoriš oči seti se da je upravo tada Bog svoj dan podelio sa tobom. Primi tu čast sa puno radosti i zahvalnosti. Sa tim stavom ne možeš biti nesrećan čovek.

Autor: Milica Đorđević

Putovali smo: Valjevski kraj

0

Dok je septembar bio jos topao iskoristila sam priliku za putovanje. Ovaj put sam išla preko Balkan Roads, čiji sam Instagram slučajno pronašla i odlučila se za njih. Imali su turu u Valjevski kraj uz posetu jezera Rovni i vidikovca, brana Rovni, manastira Ćelije, reke Gradac i samog Valjeva. Savršen plan za subotnji sunčan dan. Krenuli smo iz Beograda rano ujutru da bi stigli  na vreme sve da vidimo i da budemo odmorni.

Vidikovac „Velika Stena“ sam videla na Instagramu kod par mojih prijatelja, te sam već unapred znala da će mi se dopasti pogled, ali boja jezera uživo je nešto što ne možeš rečima opisati. Samo jezero je veštačko, dobijeno kada su napravili branu na reci Jablanica radi vodosnabdevanja Valjeva i okolnih mesta. Ali se savršeno uklopilo u prirodu, kao da je samo mesto oduvek bilo namenjeno baš za jezero. U njemu je zabranjeno kupanje, te možete da uživate u njegovim čarima sa vidikovca, brane ili dok se šetate uz duž jezera. Međutim, momci iz Balkan Roadsa su nas odveli i na jedan drugi vidikovac, koji je skriven, odakle se pruži pogled na jezero i na branu (na skriveno mesto vas vodimo). Hvala vodiću Milošu koji se zavlačio u sva moguća mesta da napravi fotografije za uspomenu, koji su ispali predobro. Samo što nije počeo da skače, da bi nas uslikao. Na putu do vidikovca smo se najeli kupina, koji su bili „prste da poližeš“. Tako da, otvorite oči širom, da bi i vi pronašle te kupine.

Posle vidikovca, krenuli smo da se spuštamo ka manastiru Ćelije, ali smo zamolili da stanemo pored brane, da bi se slikali sa „letećim tanjirom“, čitaj – slivnik od brane, koji se nalazi tu za slučaj da voda u jezeru krene naglo da se povećava, a da pri tome ne poplavi sve. Koliko je voda ovde čista, možete da vidite kad pogledate pored tog slivnika, i vidite svu ribu što živi ovde ( u tom  momentu htela sam da preskočim branu, pa da se spustim dole).

Kada smo se nauživali u lepotama jezera sa visine i sa nizine, krenuli smo prema manastiru Ćelije. Kombi je ostao da nas čeka pored puta, a mi smo se uputili stepenicama. Naime, oko 930 stepenika vas vodi do manastira i to je skraćeni put do njega, da ne bi petljali po putu. Lako je bilo spuštati se uz njih. Sa strane imate i klupice uz razne poruke, te ako se umorite napravite pauzu (to će vam više trebati kad se budete penjali gore). Sam manastir se datira iz XIII veka.  Za vreme turskog ropstva bio je razrušen i zapaljen više puta. Ovde se nalazi i grob Ilije Birčanina. U XIX veku ovde se osniva jedna od prvih osnovnih škola. Napravite ovde malo dužu pauzu uz odmor u dvorištu manastira, a onda možete da krenete na reku Gradac, koja se smatra najčistijom rekom ne samo u Srbiji, nego i u Evropi. U kanjonu reke ima preko 70 pečina, te je savršena za ljubitelje istraživanja i avanturiste. Voda je hladna,  čak i u letnje dane, ali neka vam to ne smeta i ponesti kupaći.

Pauzu za ručak smo imali na obali reke u etno domačinstvuSkok po skok“, do koga stižete preko jednog uzanog mostića.  Zamolili smo ih da nam pripreme hranu u to vreme, kada smo tek kretali u šetnju uz duž reke, tako da kad smo došli na ručak vrlo brzo nam je stigla i hrana. Ja sam naručila pastrmku, koja je bila i više nego odlična (to vam kaže čovek, koji skoro ne jede „rečnu ribu“). Ambijent je vrlo autentičan i atmosfera je vrlo opuštajuća, te smo uživali u vremenu, koji smo ovde proveli. A kako ne bi, kada je sve blizu i reka i priroda, tišina, a najbitnije daleko od gužve. Bilo je teško napustiti ovo mesto, ali nas je čekala još šetnja po Valjevu. Mada još teže nam je bilo penjanje po istim tim stepenicama, pogotovo sada kada nam je stomak bio pun. Ovde se isplatio sav moj trening i svi pretrčani kolimetri. Mislim da je najveći uspeh sa ovog pešaćenja bio je ovaj poduhvat: popeti se stepenicama, ali smo ga uspešno savladali i kada smo došli do daha i do našeg prevoza, krenuli prema Valjevu.

Svratili smo do vidikovca „Markova stolica“ da malo pogledamo sa visine na grad, pa do spomenika borcima Revolucije (jedva da je stao u kadar, koliko je visok). A onda naš vodić Željko, koji je inače iz ovog kraja, proveo laganim koracima kroz mali delić njegovog života ovde, uz interesantne priče, činjenice. Bili smo na Gradskom trgu, videli  Muselimov konak, trg Živoina Mišića, Tešnjar. Nakon šetnje, bilo nam je krivo, što se sve tako brzo završilo, te smo predložili da sledeći put dođemo na duže, pa da sednemo uz neki roštilj , i da  nam Željko ispriča još više detalja o Valjevu, ili da nas provede po ulicama grada, gde je on nekada živeo, išao u školu.

Što se tiče same ture, bila je i više nego dobra. Miloš i Željko su se baš potrudili i oko organizacije i da nam dočaraju lepotu, istoriju ovog kraja. Toliko smo uživali, da nismo ni primetili kako smo završili našu turu, a da pri tome smo svi bili veseli, odmorni i spremni za još malo avanture. Ali to već neki drugi put.

Još jedna stvar koju sam izostavila, ali na vreme primetila. Napravili smo pauzu kod Valjevske pivare, da bi poneli glavni suvenir iz kraja.  Mada deo suvenira nije ni došao do Beograda, ali je poslužio svojoj nameni.

Autor: Kristina Jovičić

O prolaznosti

0

Da li prolazi vreme ili prolazimo mi? Kažu i da vreme ne postoji, da imamo samo sada. Da živimo jedino u sada. A jesmo li svesni toga? Rekla bih da često ne. Glava nam je u juče ili već brine o sutra. Da ironija bude veća, ne vladamo ni jednim, ni drugim. Kažu i da smo mi odgovorni, jer mi gradimo svoj život, ali da li je to uvek naša svesna radnja? Kamo sreće! Da nismo već programirani raznim nekorisnim kodovima, mogli bismo sve prikačiti sudbini. I kačimo joj, kao da je stvarna osoba, koja nam vuče konce. A vučemo ih sami i vuče naša duša. Izbori iznova i iznova. Jer nema kraja. Ali prolazimo. I u tom prolazu učimo, padamo i nastavljamo. Ponekad više provedemo na tom dnu, a mogli bismo pasti kao na trambolinu. Pa se odraziti svaki put, jer znamo da ćemo se iznova bezbedno dočekati.

Divan je taj život. Možda ne uvek lep, ali je svakako savršen. Najbolji koji možemo imati, čak i kada toga nismo svesni. Možda nam je lakše da verujemo da je tako. Te da nema greške u ovom nam univerzumu. A mi se i dalje hvatamo za greške, i svoje, i tuđe. A glupo je, u prolazu smo, u procesu učenja. A učenici greše. Ma ko je uopšte nadležan da nam broji greške? Brojimo li ih mi svojoj deci? Ne, jer znamo da to što rade je najbolje što mogu. Da znaju, uradili bi bolje. Tako i mi, večita deca, mada se neki busaju da su nepogrešivi odrasli. Nisu i njima zapravo treba najveća „nega“, pa da shvate da smeju da greše. Jer, u prolazu smo.

I znate šta? Zahvalna sam za mnoge stvari koje su deo mog života. Ponosna sam za sve ono što znam da sam dobro uradila. Davala sam sve od sebe nesebično, ako je to moglo da usreći nekoga. I ne kajem se za svoje postupke, jer sam iz svakog iskustva, kroz svaku situaciju i od svake osobe na mom putu ponešto „pokupila“. A i grešila sam sigurno. Nisam brojila, koga je i briga za to. Samo sam u prolazu.

Autor: Ana Milovanović