Home Blog Strana 339

Da li si za kafu sa samom sobom?

Sada bih radije prihvatila kafu nego komplimente. Luiza Mej Alkot

Prvu kafu sam popila na prvoj godini fakulteta, svi su pili pa sam se vodila šta pije većina. Kao i svakom studentu u tom trenutku ona mi je bila finansijski najpristupačnija. Tada sam otkrila čar ispijanja tog čarobnog napitka. Sama rečenica tj. podstrek ajmo na kafu ili pitanje kada pijemo kafu budi u nama neki poseban čin koji uključuje minimalno dve osobe. Naš balkanski mentalitet je sklon kafi koja uključuje socijalizaciju sa drugim ljudima ili što se kaže da se prebaci koja sa nekim.

Nikada nisam volela kada neko kasni na tu kafu pa ja moram sama da sedim tih par minuta. Nisam mogla da razumem jednu kolegicu koja je išla sama na pauzu za kafu. Kako tih pola sata sediš sama i piješ kafu? Zar ti nije neobično? Šta radiš sama? Zar ti nije neprijatno da sediš sama u kafiću? Kako možeš da ćutiš dok piješ kafu? Mnogo pitanja za koje sam smatrala da moram još malo da porastem kako bih dobila odgovor. Nisam ga dugo čekala, moja prva samostalna kafa je naravno usledila kada sam shvatila da baš tog dana, baš u to vreme ne mogu naći nikoga kako bi sa mnom popunio tu pauzu od pola sata. Dok sam naručivala svoju uobičajenu kafu razmišljala sam šta sada. Kako se to pije kafa sama sa sobom? Dan je bio naporan na poslu i trebalo mi je da se naslonim na stolicu, dok sam odmarala noge, uzela sam gutljaj kafe i posmatrala prolaznike. Kako sam tad bila student, razmišljala sam kako da rasporedim vreme za učenje i smene, naravno ako se ikako može, ubacila bih i neki izlazak u sve to. Misli su mi lutale i u tome me niko nije prekidao. Odmarala sam, razmišljala i shvatila da celi dan nisam bila sama, koliko god da sam tokom dana pričala, prvi put sam na toj kafi čula sebe. Čula sam svoje misli koje se su smenjivale sa dnevnim dešavanjima u kojem su bile i lepe i manje lepše stvari. Dok su novine bile kraj mene, iskoristila sam da pročitam dnevni horoskop, koji je došao kao šlag na tortu sa rečenicom posvetite se sebi. I stvarno, kada se mi to posvetimo sebi, kada mi sebe čujemo, kada sami pijemo kafu? Moram priznati prijala mi je kafa sama sa sobom, kako bismo žargonski rekli, legla mi je. Tih pola sata je prošlo jako brzo ali meni je bilo sasvim dovoljno kako bi se moja energija vratila na zavidni nivo. Moja tišina me je odmorila i opustila a misli, koliko je to moguće u mojoj glavi, malo složile. Kasnije sam sve češće išla sama na kafu, daleko od toga da sam zapostavljala kafe sa drugima, ali sam naučila kako sama sebe da pozovem na kafu. Tako sam ja na tim kafama uz gutljaj kafe ponekad i uz hladnu kolu, tražila rešenje za ispite, ljubavi, prijateljstva, posao i sve što me je mučilo. Nekad sam se i na tim kafama znala čisto onako nasmejati kada bih se setila nečega, možda sam drugima izgledala luckasto ali sam sebi bila najbolja u tom trenutku. Kada su se moje obaveze između dva posla i fakulteta malo smanjivale, imala sam vremena uvesti sebi još jedan ritual, a to je samostalna kafa u pidžami dok mazim svog ljubimca. Dok još uvek dolazim iz sveta snova, tačno znam broj koraka do kuhinje, mesta moje džezve , omiljene šolje i dan kreće. Dan kreće, šolja kafe se ispija, misli se slažu, moj ljubimac još uvek spava na mojoj nozi, red je da se kaže dobro jutro svete.

Kako je lepo kada se posvetite sebi drage moje devojke i žene, kako je lepo kada imate i tih pola sata za sebe. Kako je lepo nekada popiti kafu same sa sobom. U svojoj tišini shvatiti neke stvari i naučiti ceniti svoje vreme.

Naučite drage moje koliko je vaše vreme dragoceno i da vi sebi najviše možete pomoći na toj kafi od pola sata, samo ako prema sebi budete najiskrenije. Da ste vi sebi najbolja prijateljica koja sebe najbolje razume dok pije gutljaj kafe i posmatra svet oko sebe.

Postoji još nešto što vam mogu onako iskreno preporučiti. Kada otputujete u neki grad, sedite u neki lokalni kafić, same i naručite kafu. Pozovite sebe na kafu u nekom drugom gradu, nekoj drugoj državi. Budite same sebi najbolje društvo.

Autor: Jelena Plaić Kockar, diplomirani pedagog

Posetili smo Budimliju

Nadomak Loznice, u naselju Trbušnica, nalazi se Budimlija resort koji posetioci opisuju kao raj za decu. Odlučili smo da posetimo to zdanje i proverimo tačnost tvrdnji. Uzelo je malo vremena dok smo pronašli resort, tako da smo uspeli zakasniti na pansionski ručak, ali nam je ljubazno osoblje izašlo u susret i poslužilo obrok van predviđenog vremena. Taj prvi utisak nas je pratio tokom celog boravka, svi su  izuzetno ljubazni i spremni da odgovore na svaki zahtev, krenuvši od generalnog menadžera gospodina Milomira Đukića, koji je ostavio toliko lep utisak, da smo odlučili sa njim uraditi dodatni intervju na temu liderstva, koji ćete uskoro moći pročitati.

U Budimliji možete da izaberete pun pansion ili samo prenoćište, sve opcije su otvorene.  Animator  Marko svakog dana nakon doručka organizuje šetnju za roditelje i decu. U mogućnosti ste da obiđete lokalno mesto, kupite domaće proizvode, vidite vodopad Skakavac ili izaberete malo zahtevniju šetnju do Tršića, rodnog mesta Vuka Karađića. Sa obzirom da je u našoj grupi bilo male dece, mi smo do Tršića otišli sa automobilima i vodičem iz Budimlije. U popodnevnim časovima možete da izaberete neku od plaćenih aktivnosti, kao što je jahanje ponija, zip line ili vožnja skvadom.

Svako veče animator organizuje aktivnosti za decu, tako da smo učestvovali u Ja imam talenat, spremali se za maskembal i gledali mađioničara za koga se ne zna da li je više oduševio decu ili roditelje. U toku toplih dana, možete da se rashladite u kružnom bazenu od deset metara, koji u centru ima đakuzi, obilazite mini zoo vrt koji je stacioniran u hladovini na imanju odmah pored igraonice na otvorenom, tako da je možete slobodno koristiti tokom celog dana. Naravno tu je i unutrašnja igraonica za stariju decu, kao i ona za mlađu smeštena u lobiju, mogućnost igranja stonog tenisa, fudbalski tereni i zaista bi potrajalo kada bismo redom nabrajali zašto je Budimlija sa razlogom dobila epitet sa početka teksta.

Zapadna Srbija takođe nudi mnoge lepe turističke zanimljivosti, koji su iz Budimlije lako dostupni. Mi ovaj put osim onih organizovanih u Budimliji nismo išli dalje, jer smo želeli da maksimalno uživamo u njenim čarima.

Ono što joj daje posebnu draž je činjenica da se deca usled zajednickih aktivnosti lako združe i već prvog dana imaju drugare sa kojima bi se stalno igrali.  Sa obzirom da se po imanju mogu slobodno kretati, roditelji mogu da se rashlade u baru kraj bazena. I na kraju bih dodala, da Budimlija nije samo raj za decu, nego i za roditelje, jer za nas nema veće sreće nego kada vidimo njihove velike osmehe i sjaj u očima, a to je upravo ono što im Budimlija daje. Kao i mogućnost za bliži kontak sa prirodom i životinjama, nešto što deci u gradu nije uvek dostupno i na ovom mestu nastaju uspomene za ceo život. Bar smo mi poneli takve. I vratićemo se opet.

Autor: Darinka Zastavniković

umetnost življenja

 

 

Danas bih o sreći…

Znamo li uopšte šta je sreća? Da li kad dobijemo dugo priželjkivani posao? Ili rođenje deteta? Položen ispit? Kad preživimo saobraćajku? Da, imao si sreće. Imaš li je sad? Osećaš li je bez razloga? Šta je za tebe sreća? Prečesto sreću vezujemo za okolnosti, za pozitivne ishode, za ljude, a da li je to baš tako? Neosporno da jeste, ali samo neki njen deo, jer ona je mnogo više od jednog dobijenog pokušaja. Mislimo da je svaki osmeh sreća, a znate li koliko njih to nije? Koliko ste puta rekli sebi da ćete biti srećni kada nešto dobijete ili ostvarite? A onda, dođe to „kada“ i srećni ste, samo što je vaša sreća tada vremenski ograničena. Ona traje dok traje vaše ushićenje i prestaje kada naiđe sledeća prepreka. A ne mora tako. Može, ali nije lepo kad znaš da je prolazno. Sreća ipak nije prolazna, ona je stanje do kog treba doći. Znate ko joj najbrže dolazi? Oni koji su lupili o dno i nemaju više gde, osim gore, ka njoj.

Paradoksalno zvuči i pitate se zašto baš oni? Baš zato što im je postalo previše bolno da ostanu tu gde su. Ništa im nije obezbedilo sreću koja traje i odlučuju da je sami obezbede. Donose odluku da će biti srećni i već im je malo lakše. Nije jednostavno, znam. Bila sam nesrećna, mislila sam da su prazne priče, bezala sam od odgovornosti, krivila sve ostale. Dok mi nije bilo previše. E, tada je pala moja odluka, a onda su polako nestajali otpori. Usput su se rušile prepreke, a neke sam porušila i sama dok sam raširenih ruku trčala u zagrljaj sreći. Neću reći da je to lako, bar meni nije bilo, ali vredi. Vredi jer je onaj moj grč popustio, a duševna bol se smanjila. Smanjili su se i strahovi, ojačala je vera. I kada sam bila ushićena, i kada sam bila “polomljena”, bila sam srećna. Kako je to moguće, kako to znam? Tako što sam probudila zahvalnost za sve što imam, kao i zahvalnost za ono što nemam i od čega sam sačuvana. Poverenje u život mi je postalo jače od osude istog. Da, gubila sam, gubim i dalje, posrtala sam i posrćem, odlaze neki ljudi, dolaze drugi, javlja se tuga, javljaju se bes i strah, ali su prolazni. Izbacim ih, ispevam ih, isplačem ih i vratim se u mir. Mir koji me nepogrešivo vodio do sreće, mir koji je temelj srećnog života i mir koji uvek vidi sreću, čak i kada je mi ne vidimo. I tako, danas bih o sreći, jer sam danas srećna, a sutra… sutra će opet biti danas, kakva sreća.

Autor: Ana Milovanović

Mentalno zdravlje u doba korone

Trenutno smo kao društvo preplavljeni događajima koji mogu izazvati lavinu jakih osećanja kao što je anksioznost, strah, zbunjenost, bespomoćnost.

Pandemija koronavirusa podsetila nas je ponovo na važnost zdravlja i donekle nas navela da preispitamo svoje životne vrednost i malo usporima.

Javljaju se razna pitanja, da li ćemo sačuvati svoje zdravlje, strah od bolesti, strah od smrti, strah od gubitka posla.

Korona, fizička distanca, protesti, gubitak osećanja sigurnosti, samo su neki od trenutnih faktora koji mogu da utiču na naše mentalno stanje.Kod nekih nemiri na ulicama, vanredno stanje, slike vojničkih kreveta mogu izazvati čak i retraumatizaciju.

Osećamo razne emocije kao što su tuga, ljutnju, bes, paniku, olakšanje, strepnja za bezbednost dragih osoba. Sigurnost predstavlja jednu od osnovnih potreba ljudi, a trenutno je naše okruženje nesigurno.

Strah od gubtka, gubitka dragih osoba, gubitka života u poznatom obliku, mogu nas paralisati ovih dana i dovesti do toga da prestanemo da živimo život, već se prebacujemo u model preživljavanja, možemo steći i strah od vezivanja, jer ukoliko nešto možemo izgubiti, a gubitak boli i tuga povodom gubitka predstavlja neprijatnu emociju, podsvesno ćemo možda želeti da sebe poštedimo toga i nećemo se vezivati.

Osećamo strepnju jer ne znamo koliko sve ovo može trajati, strepnju da se nešto loše može desiti.

Sva ova osećanja su normalna. Često smo skloni tome da negiramo stres, pa čak i da prekorevamo sebe što osećamo stres. Zapamtite, ništa nije neobično što trenutno osećate anksioznost. Ona je vaš odgovor na trenutna dešavanja. Strah ima osnovnu ulogu da nas zaštiti od neprijatnih, nebezbednih situacija, situacija koje nas mogu povrediti na bilo koji način. Strah ne želi da budemo povređeni.

Niste sami u ovome, većina nas se tako oseća, a prvi korak kako uticaj straha možemo umanjiti jeste da poznajemo svoje emocije, znamo šta tačno u nama izaziva određeni strah i šta možemo mi uraditi da do te situacije koja nas plaši, ne dođe.

Odavno nismo imali situaciju da se susretnemo sa nečim što utiče na našu bežbednost, menja međuljudske odnose i ne možemo ga predvideti, ovo je nešto novo ne samo za nas, nego za čitavu planetu. Zato, imajte razumevanja prema sebi, dajte sebi vremena da udahnete duboko i razumete svoja osećanja.

Faze kroz koje smo kao društvo šrešli su poricanje, pomešano sa besom, nakon čega krećemo da se cenkamo i pitamo da li smo bezbedni ukoliko postujemo popisane mere i šta će dobiti za uzvrat, tuga usled gubitka – gubitka sigurnosti, gubitka možd slobodnog ne ometanog kretanja, gubitka fizičkog kontakta sa prijateljima, pa čak i možda neke osobe – svega onoga na šta smo navikli u redovnim svakodnevnim okolnostima.

Na kraju dolazi prihvatanje koje sa sobom donosi moć uspostavljanja balansa.

Kada prihvatimo situaciju, vidimo da ipak postoji nešto što je pod našom kontrolom – naše ponašanje, ophođenje prema ličnoj higijeni, održavanje socijalnog kontakta sa ljudima putem dostupnih, bezbednih kanala. Kada prihvatimo situaciju, tek onda možemo realno sagledati da nismo izgubili baš sve i možemo da se setimo da sve ima prolaznost, pa tako i ova situacija.

Ravnoteža postoji kada prihvatimo obe mogućnosti i crne i bele misli i živimo u miru sa njima.

Strah nastaje kao posledica našeg razmišljanja o budućnosti. Da bismo ga umanjili, ili otklonli, potrebno je da se vratimo u sadašnji trenutak. Kada prpoznamo da nas je obuzeo strah, bilo bi poželjno da misli prekinemo nečim kao što je fokusiranje na sadašnji trenutak. U stresnoj, ili paničnoj situaciji, osobe dišu plitko i ubrzano, imaju osećaj gubitka vazduha, što može povećati njihov strah od virusa u ovoj situaciji.

Zato je bitno da se smirimo, kako bismo mogli da razaznamo posledice straha i sam strah od realne pretnje. Možemo da razmislimo šta u sadašnjosti možemo da uradimo da umanjimo verovatnoću događa koju u nama izaziva neprijatne emocije. Bitno je i da razgraničimo da je to trenutno rezultat naše projekcije, da se ne dešava trenutno. Možemo razmišljati i u pravcu rešavanja nevoljenog događaja tako što možemo sagledati šta smo u mogućnosti da uradimo ako do toga dođe.

Bilo bi korisno i da se prisetimo nekog primera, neke osobe koja je prošla taj naš strah i preživela, jer ako je ona uspela, zašto ne bismo i mi?

Takođe, ako smo spremni da uvidimo šta nam sve trenutna situacija pokazuje i šta nam može doneti, kao što je postavljanje pravih prioriteta, mogućnost da tehnologiju koristimo u više u društvene svrhe, razumemo sebe i osećanja ljudi oko sebe i imamo shula jedni za druge, uvidećemo da svaka situacija kao i ova ima svoju mračnu, ali i svoju svetliju stranu, jer su sva osećana u redu.

U redu je osećati se tužno, uplašeno, u redu je pustiti ta osećanja, pričati o njima, potražiti pomoć, ukoliko nam je ona potrebna, jer tako upoznajemo sebe, aujedno smo prisutniji i otvoreniji i za druge ljude.

Autor: Teodora Stanković

Pet pravila za mršavljenje ove sezone

Ove sezone se borimo protiv viška kilograma – u bikini bez suza

Kako su iza nas hladni dani, kada baš i nemamo volju da vodimo računa o liniji, jer nam je lepše da se ušunjamo pod pokrivač, pustimo omiljenu seriju i uživamo uz šolju toplog čaja; a proleće nam proletelo u izolaciji; s` toga, verujem, mnogima je frižider bio najbolji drug, evo par predloga kako pobediti suvišne kilograme, bez bumerang efekta.

Hidratacija u dovoljnoj meri

Neretko mislimo da smo gladni, iako smo zapravo samo žedni. Ako pre obroka popijemo čašu vode, smanjiće nam se apetit i tako ćemo se izboriti sa prejedanjem, odnosno možemo pobediti alavost. Voda je ujedno i naš najbolji saveznik u sagorevanju masti.

Mnogi ljudi ne obraćaju pažnju na unos kalorija iz sokova, energetskih napitaka, alkohola. Ako jednu flašicu soka (330ml), zamenimo sa istom količinom vode, uštedećemo 180kcal ili više.

„Jedite vodu!“

Ako u ishranu uvrstimo dovoljnu količinu voća i povrća koje je bogato vodom, efikasno ćemo dodatno hidrirati ćelije kože. Posegnite za jabukama, krastavcima, spanaćem, paradajzom, lubenicama, tikicama i celulit će biti manje primetan. Hrana bogata vodom i vlaknima se duže zadržava u našem organizmu, što potpomaže topljenju masnih naslaga.

Povećati unos proteina

Neretko naletimo na novinske članke gde možemo pročitati da je unos proteina jako bitan kod mršavljenja. Zašto?

Proteini utiču na naš organizam na više načina: smanjuju apetit, povećavaju snagu i mišićnu masu, ubrzavaju metabolizam, potpomažu u sagorevanju masti.

Namirnice bogate proteinima, koje trebamo uvrstiti u redovnu ishranu su: jaja, bademi, belo meso, riba, ćureće grudi, pasulj, karfiol, brokoli, banane…  Dnevne potrebe proteina iznose oko 0,8 grama po kilogramu telesne mase, tako da odrasla osoba od 60 kilograma treba da unese oko 48g proteina.

Povećati unos vlakana

Vlakna možemo naći u mnogim namirnicama, kao što su mahunarke ili orašasti plodovi. Namirnice bogate vlaknima daju osećaj sitosti, a takođe su i jako zdrave, jer su odlične u borbi protiv holesterola.

Smanjiti rafinisane ugljene hidrate

Zbog brzog života i svih obaveza koje imamo najčešće nam dan počinje sa slatkim žitaricama i mlekom, parčetom pice, testeninom, nekim sendvičom, belim hlebom sa nekim namazom, kesicom grickalica i uz to popijemo koka-kolu ili prezaslađenu kafu. Tu nastaje najveći problem, jer smo uneli isuviše kalorija u organizam, ali kroz nutritivno siromašne namirnice.

Istina : Ne treba bežati od ugljenih hidrata po svaku cenu, jer su oni sastavni deo naše ishrane i neophodni za normalno funkcionisanje, a takođe su i glavni izvor energije. UH se dele na proste (loše) i složene (dobre). Ako se opredelimo na konzumiranje složenih ugljenih hidrata, organizmu ćemo dati dovoljno materijala za stvaranje energije, koja se sporije troši.

Žvaćite duže, jedite sporije

Istina je da proces varenja hrane počinje u ustima, tu počinje razlaganje hrane, a pljuvačne žlezde luče enzime koji podpomažu u apsorpciji hranljivih materija.

Autor: Ana Marinković

 

Cheesecake sa karamelom bez pečenja

0

Za koricu:

263 gr mlevenog speculoos keksa

263 gr mlevenog petite beurre keksa

80 gr otopljenog putera

80 gr soka od kajsije

Za beli deo:

1kg mascarpone sira

80 gr kiselog mleka

100 ml koncentrovanog mleka

80 gr slane pavlake

50 gr otopljene bele čokolade (otopiti u mikrotalasnoj, paziti da ne pregori)

6 kašika karamela

Sok i korica od jednog limuna

200 ml umućene slatke pavlake( ja sam koristila 173 gr šlaga + 27 gr tečne pavlake koju sam umutila sa 100 ml gazirane vode)

Priprema korice:

Pomešati sve sastojke, sipati u pleh i rukom oblikovati koricu, staviti u frižider da se stegne. Umutiti mikserom maskarpone sir sa slanom pavlakom i kiselim mlekom, dodati otopljenu čokoladu, koncentrovano mleko i umućenu pavlaku, sjediniti mikserom, dodati sok i koru od limuna, sjediniti, sipati u koricu jedan deo smese, preliti karamel, zatim drugi deo smese, poravnati špatulom i staviti u frižideru da se stegne.

Uživajte i prijatno!

Autor: Sunčica Stanković