Znamo li uopšte šta je sreća? Da li kad dobijemo dugo priželjkivani posao? Ili rođenje deteta? Položen ispit? Kad preživimo saobraćajku? Da, imao si sreće. Imaš li je sad? Osećaš li je bez razloga? Šta je za tebe sreća? Prečesto sreću vezujemo za okolnosti, za pozitivne ishode, za ljude, a da li je to baš tako? Neosporno da jeste, ali samo neki njen deo, jer ona je mnogo više od jednog dobijenog pokušaja. Mislimo da je svaki osmeh sreća, a znate li koliko njih to nije? Koliko ste puta rekli sebi da ćete biti srećni kada nešto dobijete ili ostvarite? A onda, dođe to „kada“ i srećni ste, samo što je vaša sreća tada vremenski ograničena. Ona traje dok traje vaše ushićenje i prestaje kada naiđe sledeća prepreka. A ne mora tako. Može, ali nije lepo kad znaš da je prolazno. Sreća ipak nije prolazna, ona je stanje do kog treba doći. Znate ko joj najbrže dolazi? Oni koji su lupili o dno i nemaju više gde, osim gore, ka njoj.
Paradoksalno zvuči i pitate se zašto baš oni? Baš zato što im je postalo previše bolno da ostanu tu gde su. Ništa im nije obezbedilo sreću koja traje i odlučuju da je sami obezbede. Donose odluku da će biti srećni i već im je malo lakše. Nije jednostavno, znam. Bila sam nesrećna, mislila sam da su prazne priče, bezala sam od odgovornosti, krivila sve ostale. Dok mi nije bilo previše. E, tada je pala moja odluka, a onda su polako nestajali otpori. Usput su se rušile prepreke, a neke sam porušila i sama dok sam raširenih ruku trčala u zagrljaj sreći. Neću reći da je to lako, bar meni nije bilo, ali vredi. Vredi jer je onaj moj grč popustio, a duševna bol se smanjila. Smanjili su se i strahovi, ojačala je vera. I kada sam bila ushićena, i kada sam bila “polomljena”, bila sam srećna. Kako je to moguće, kako to znam? Tako što sam probudila zahvalnost za sve što imam, kao i zahvalnost za ono što nemam i od čega sam sačuvana. Poverenje u život mi je postalo jače od osude istog. Da, gubila sam, gubim i dalje, posrtala sam i posrćem, odlaze neki ljudi, dolaze drugi, javlja se tuga, javljaju se bes i strah, ali su prolazni. Izbacim ih, ispevam ih, isplačem ih i vratim se u mir. Mir koji me nepogrešivo vodio do sreće, mir koji je temelj srećnog života i mir koji uvek vidi sreću, čak i kada je mi ne vidimo. I tako, danas bih o sreći, jer sam danas srećna, a sutra… sutra će opet biti danas, kakva sreća.
Autor: Ana Milovanović
bravo,sjajan tekst…trebamo znati ovo.
Hvala na divnoj povratnoj reakciji. Čitajte naš magazin i dalje, biće puno novih tekstova i lepih iznenađenja.