Home Blog Strana 336

Jasno i glasno NE bez griže savesti izgovaraju samo osobe sa stavom! – Dragana Mutić

Da li se i vama događa da govorite „Da“ i onda kad želite da kažete „Ne“? Da li ste ikada razmišljali šta to zapravo čini da klimnete glavom onome čemu biste radije rekli ne ili barem mislite da biste želeli,kažem mislite jer da zaista želite vaša istinska potreba nadvladala bi dinamiku u vama koja vam ne dozvoljava da u potpunosti ispoljite sopstvenu unutrašnjost.

Svi mi imamo različite metaprograme samim tim i različite dinamike u sebi, ukoliko kod sebe zapažate ovaj fenomen idealno bi bilo da istražite koja je to tačno dinamika. Moje iskustvo u radu sa ljudima pokazalo je da je u većini slučajeva temelj ove i sličnih reprezetacija uverenje „Nisam dovoljno dobar(a).“ Ovako strukturirano uverenje uglavnom rezultira osećajem niže vrednosti,,manjkom samopouzdanja i ogromnom količinom nesigurnosti koja uglavnom predstavlja odbrambeni mehanizam.

Osobe koje ne umeju da kažu ne uglavnom se plaše osude,kritike neprihvatanja. Imaju ideju da će biti odbačene i manje vredne u tuđim očima. Kako mi u Nlp-u kažemo lokisov kontrol okrenut ka spolja onda osoba često razmišlja i donosi odluke na osnovu tuđe sugestije i važnije joj je šta će reći drugi od toga šta ona za sebe želi i kako se oseća sa tim nečim. Kako to promeniti? Ako i vas ovo muči i pitate se kako drugačije, prečica jeste couching.

Couching je zapravo zanat a Nlp alat. Ja kao couch imam zanat i naravno punu torbu alata metaforički rečeno koji pravolinijski utiču na rast, razvoj, transformaciju i usavršavanje ličnosti pojedinca, možete pokušati i snagom volje zato ću u narednih par rečenica pojasniti šta dobijate vlastitim izborom i sigurna sam da ću vas motivisati da u buduće birate drugačije.

Ne ustručavajte se i recite NE svima koima to želite da kažete, a ipak prećutkujete misleći da činite uslugu toj drugoj osobi… U trenutku kad poželite da kažete ne, imate osećaj da će ta druga osoba biti povređena, da neće razumeti, da će vas odbaciti ili osuditi… Ne zaboravite da je taj osećaj samo vaš i da su ga izazvale vaše misli … Kad jasno i glasno kažete NE onome što ne želite pre svega pokazujete sebi da razumete i poštujete svoje potrebe i svoje želje. Osobi preko puta vas dajete do znanja da je uredu reći ne i ona zapravo ima priliku da tu lekciju „savlada“ ukoliko nije u skladu sa njom. Jasno i glasno NE bez griže savesti izgovaraju samo osobe sa stavom! Zapravo mnogo su veće šanse da osoba kojoj ste rekli ne prepozna vašu iskrenost pa čak i da joj budete simpatični. Zašto? Zato što svi težimo tome! Zato što bismo svi želeli da kažemo ne onome što ne želimo! Zato što svi vole osobe sa stavom! Birajte mudro ! Birajte sebe !

Autor: Dragana Izaberi Sebe Life i biznis NLP couch hipnotizer i energo tarapeut

Ig profil: https://www.instagram.com/dragana_izaberi_sebe/

Fb profil: https://www.facebook.com/dragana.dane.1

Fb stranica: https://www.facebook.com/Autenticno/

YouTube kanal: https://www.youtube.com/channel/UCcWBKRc7yN2D5PqSgnEvbtw

mejl: dobrodosliusvetcuda@gmail.com

 

 

Dar Bogom dan! Umetnost i književnost u modnoj rapsodiji!

Odevanje srpske građanske klase tokom 19. veka prolazi kroz proces transformacije od orijentalne nošnje ka savremenom evropskom modnom kostimu. U Srbiji se do početka prošlog veka na venčanjima nosila tradicionalna gradska nošnja, dok je status neveste određivan nevestinjskim vencem i velom koji bi simbolizovao njenu nevinost i štitio od zlih sila, a simbolično je izražavao i želju za plodnošću. Danas se na venčanicama podrazumeva bela ili bež boja koja je najpre postala uobičajena u zapadnoj kulturi, nakon venčanja britanske kraljice Viktorije i princa Alberta 1840. godine.

Imajući u vidu da se ovih dana mnogi parovi uzimaju i planiraju venčanja, razgovarali smo sa srpskom istaknutom književnicom i novinarkom Božicom Velousis koju smo zatekli u beogradskom salonu venčanica „Dar“ sa takođe poznatom dizajnerkom Tijanom Cvetković koja se dugi niz godina bavi pripremanjem mlada za taj njihov, kraljevski, nesvakidašnji dan.

„Oduševljena sam saradnjom sa gospođom Cvetković, s obzirom na to da njene haljine nosim na ekskluzivnim gradskim događajima i crvenim tepisima. Ljubazne devojke koje me svojim osmehom uvek rado dočekaju, zaista se potrude da mi u nekoliko minuta pronađu baš onu haljinu koja odgovara mojoj ličnosti i mom senzibilitetu. Tako, s pogledom na Kosančićev venac u srcu najstarijeg dela prestonice Srbije, koji odiše nekadašnjom kulturom i arhitekturom, pažljivo isprobavam haljine koje ću skladno poneti shodno svečanim prilikama. Mnogo puta sam nosila venčanice na nedeljama mode i sajmovima venčanica! Bila primećen model. Odevni komad kom se uvek vraćam isključivo na medijskim događajima. Savim dovoljno, zar ne?  “ radosno i duhovito se prisetila književnica koja je dodala da voli sve te prirodne materijale, swarovske kristale, umetke za kosu… verujući da svaka žena ima potrebu da se bar’ jednom u životu oseti princezom na tom, posebnom životnom događaju.

Roditeljstvo na drugačiji način

Znam ja da mnogo lepše zvuči „Roditeljstvo udvoje“, ali meni je život bacio limun, a ja sam samo napravila limunadu.

Šetam svakodnevno sa mojim juniorom, posle svih silnih obaveza i shvatam da u društvu,u bilo kojoj zemlji,bilo kojoj porodici, svaka žena radi isto sto i ja. Surovo zvuši ali je tako. Svaka mama je sama čak i pored muškarca, jer koliko god on pomogao opet je veći deo odgovornosti i posla na nama, a da ne pričam o vaspitavanju.

Mame su carevi, mame su zadužbina planeti, mame su zmajevi i heroji.

Ja stignem da se istuširam za tri minuta, iako mogu još pet da bih završila nešto što mogu na kraju dana, ali moram sada jer nema ko. Ja stignem na onu kafu sa drugaricom dok vučem njega i ustanem sto puta dok srčem istu, da bi ga opomenula… a kao idem da posedim sa ženom.

Ja stignem na autobus koji je krenuo ali je video mene kako teglim trogodišnjaka sa sve kesama, upekla od sunca pa je morao da stane.

Stignem na zalazak sunca kada zaspi, da dišem, živim, posvetim sebi sebe, jednu kafu i razgovor u kojem ne moram da ustajem zbog njega. Stignem ja… a ujutru sam mrtva umorna od sedenja i gledanja u nebo jer ,kad ću ako ne dok spava…

Biti sam u parku kada su svi roditelji zajedno, mame sede telefoniraju dok tate čuvaju decu sada je momenat kada posmatram neskladnost u odnosima, pitam se zašto ljudi ne vole ono što imaju,momenat kada shvatam da mnogi beže iz kuće u park, da mnogi nisu želeli porodicu isto koliko ja našu samoću. Ne znaju, da znaju kako je teško, da znaju da nisam izašla sama jer je” tata” zaspao, možda bi shvatili sta imaju. Ja na sreću volim ovo sve. Naše momente, izlaske, šetnje… radosti… svet koji gradimo već tri godine. Volim svoju kožu i ne bih iz nje. Ko zna čega me je sve spaslo ovo, šta me je čekalo tamo iza greške… život ipak ima najbolji plan za nas.

Hvatam život, ne čekam ga. Ne žalim, jer nemam vremena, ne kukam jer nemam vremena. Stignem samo da se obučem i odem najlepša da bacim đubre, sredim dvorište, ne okrećem se unazad, nemam vremena… jer lakše je nekako kada si srećan u svojoj koži.

Autor: Jovana Disić

 

Iskrena ispovest o nasilju nad ženama

Nasilje nad ženama, tabu tema o kojoj se nerado priča ali ima ga svukuda oko nas. Zašto žene trpe nasilje u dvadeset prvom vijeku? Za to postoje brojni razlozi. Jedan od razloga je ljubav, ali to je samo na početku  jer nakon svakog vida nasilja ljubav se polako smanjuje i nestaje. Poslije svakog ružnog događaja dolazi ubijeđivanje kako nas voli, da ne može bez nas i da se to sigurno neće više nikad ponoviti. Izvinjava se , moli da mu oprostimo i mi počinjemo da se nadamo da je to možda bio zadnji put. Vjerujemo mu da će od sad biti sve u redu. U većini slučajeva  poslije toga bude par dana sve u redu, negdje čak i par mijeseci ili par godina, ali kad jednom doživiš nasilje i oprostiš znaj da će se sigurno ponoviti. Kad jednom oprostiš ono što nebi trebalo od tebe se očekuje da ćeš  svaki idući put oprostiti. S tim pomjeraš granice i ulaziš u začarani krug iz kojeg se je teško izvući. Danas nakon toliko godina pitam se kako sam mogla to sebi dopustiti, ali u tim trenutcima nisam znala bolje.

Drugi  razlog je to što mislimo da nemamo kome da se obratimo za pomoć i stidimo se. Iako mi nismo te koje bi se trebale stidjeti ipak nas je sramota priznati pred drugima da u našem braku nije sve u redu.Tu je još i strah od toga šta će drugi reći i misliti o nama. Bojimo se da nam niko  neće vjerovati i šutimo. Pošto on vidi da mi šutimo s tim ga samo ohrabrujemo da nastavi i dalje. Uvijek postoji neko kome se možemo obratiti za pomoć samo što smo mi u tolikom strahu da to jednostavno ne vidimo .Ako nemamo nikog u familiji ili u krugu prijatelja u koga imamo povjerenje, tu su socijalni radnici čiji je posao da se brinu o takvim slučajevima. Trebamo samo svoj ponos i stid odbaciti i tražiti pomoċ. Kod meine je to bio takođe centar za socijalni rad. Nije mi bilo jednostavno strancima pričati o stvarima koje se normalno nebi trebale dešavati u jednom braku, pogotovo ne u prisustvu dijece, ali nisam vidjela drugi izlaz.

Danas znam da je to bila jedina prava odluka i zahvalna sam na pomoċi koju sam dobila. Financijska sloboda igra takođe veliku ulogu. Puno žena nema nikakva primanja i ovisna je o mužu i njegovoj plati tako da nevidi način na koji bi ona sama mogla opstati. Znam da to predstavlja veliki problem, ali prije nego živite s nekim samo zbog toga što nemate posao, potražite način kako to promjeniti. Uvijek postoji neko riješenje, samo trebamo više vjerovati u sebe da mi to možemo i raditi na tome. Ako su tu još i dijeca onda je situacija još teža. Najveća greška koju žena može učiniti je da ostane u braku u kojem vlada nasilje,z bog dijece. Ja sam isto bila takva. Željela sam da moja dijeca rastu u normalnoj familiji s oba roditelja, a nisam vidjela da s tim ne činim nikom od nas uslugu. Dijeca zaslužuju mirno i bezbrižno dijetinjstvo, a ne da svako veče prije spavanja slušaju šta se dešava u sobi roditelja. S tim naša dijeca doživljavaju traume koje će pamtiti cijeli život. Puno je ljepše  rasti u miru sa jednim roditeljem nego u strahu sa oba. Mi žene ipak dajemo sve od sebe da sačuvamo brak ali ponekad je bolje priznati da je ljubav sad zamjenio strah, a nismo rođene da živimo u strahu. Strah igra jako veliku ulogu i da bi se žena usudila prijaviti nasilje i napustiti ga treba puno hrabrosti. To u većini slučajeva traje dugo  godina i ponekad je potrebna ona zadnja kap da se desi, da prelije čašu i da kažemo sad je dosta. Kad jednom žena  odluči da neće više trpiti nasilje spremna je na sve da uspije i sigurno će i uspijeti. Jednom kad shvati da zaslužuje više od života, dobija snagu i donosi prave odluke koje je vode na njenom putu, jedna drugoj. Često sam slušala „Prava žena neće nikad doživjeti nasilje „ pa čak i od žena i to mi je teško padalo. Svaka od nas koja se uspije izvući iz toga je vrijedna divljenja, dubokog poštovanja i sama sebi je najveća podržka. Ona zna da je pobijedila najveću bitku u svom životu i sve ostalo su sitnice.

Autor: S.M.

Samohrani roditelj – Heroj današnjice

Početak stvaranja novog života, sam u borbi sadašnjosti gde je ovladala sebičnost ljudi. Nebriga i nemar za ženu koja će postati majka. Posmatram borbu od prvih nedelja gde se bebi ne čuje otkucaj srca i preti odlaskom da ne obraduje ženu, majku koja ga toliko željno iščekuje. U zrelim godinama ( 36) sve zahteva dodatne troškove analiza koje su previše skupe. Plate nema. Na selu dva teleta, odakle?  Sve se to hrabro i dobro završava.Sama! Bolnica, traktor, kuća, seno, vršaj, auto… Prolazi hrabro žena bez podrške partnera koji na svu tu muku dodaje dodatni bol. Ženi se. Objavljuje svadbu dinamitom u maloj sredini gde sve vri od zlobe i podsmeha naroda. Vera u Boga donosi čudo. Rađa se divan dečak. Majka mu daruje prelepo srpsko ime. Posmatram njenu podršku roditelja. Starih i bolesnih ljudi ali se ne predaju i raduju se svom unuku.

Tako godinama prolazi mojom ulicom žena noseći dečaka s’ flašicom u ruci. Laganim koracima odlaze na salaš sa bi dečak popio sveže izmuženo kozije mleko. Prolaze godine, a dečak odrasta sa puno ljubavi i pažnje. Vidim da sve  ima i da mu ništa ne nedostaje. Ali opet dolazi nesreća ovoj hrabroj ženi. Gubi oba roditelja u mesec dana. Odlazi njena najveća podrška. Kako mentalna tako i finansijska. Teško je. Nema ko da pričuva dete da bi ona zaradila pare, a one uvek trebaju detetu. Ja vidim njenu borbu. Pomaže bolesnom komšiji, a on ponekad zauzvrat pripazi dečaka. Ona hrabro korača mojom ulicom i pomaže svima u komšiluku. Ona se bori i radi ponekad i teške fizičke poslove kako bi zaradila. Njen sin je lepo vaspitan i kulturan dečak. Najbolji je đak. Svog komšiju koji je malo zaostao u razvoju uči da piše i da čita i zove ga „ profesorom“. Lepo je živeti u njenom komšiluku i diviti se toj hrabroj ženi koja se bori i koja nesebično daje i pomaže. U surovom svetu gde hrabrost nadvladava sadašnjost.

Autor: Jelena Mladenović

Preskoči večeru, prećuti rečenicu?

Baš me zanima da li su u prošlom veku i svim vekovima pre govorili ženama da preskaču večeru. Moje mišljenje je da su se pre delili na one koje su sebi mogle da priušte večeru i one koje nisu mogle. Ove prve dame su večerale i sigurna sam da se nisu ustručavale za šnitu hleba viška, ove druge bi sigurno večerale da su mogle. Ono što je zajedničko i jednim i drugim jeste da su im mame, bake, stariji, govorili da moraju da znaju kad da neke stvari prećute. Neke se stvari nikada ne menjaju, neke stvari ne podležu promenama i ako se menjaju vekovi, staleži, mešaju vere i nacije, otvaraju granice pa čak i obrazovanje mora da trpi i da prećuti.

Na sve to se ženama dodaju nova uzda, još jedna rečenica koja nas sprečava da uradimo ono što želimo, ne zbog toga što mi tako želimo, već da bi naše fizičko stanje odgovaralo novim trendovima. Ukratko, ne zbog nas već zbog drugih. Uvek sam podržavala odluke koje su donesene od srca, iskreno, zato što je ta jedinka tako htela. Nikada nisam shvatala kada neko nešto radi zbog drugih, zbog onoga šta će neko drugi reći. To kreće od malih stvari, to kreće od toga da kada sam gladna želim da jedem. Da, želim tu večeru i taj komad hrane kada osetim potrebu za tim, želim da otvorim frižider i da jedem, jer ja tako u tom trenutku želim. Probala sam da zaspim gladna ali nije išlo. Jednostavno sam radila nešto protiv sebe, ustručavala sam sebe od nečega. Pri tome, taj moj zalogaj bi uticao samo na mene, pozitivno ili negativno to je nebitno ali bi uticao samo na mene, nikoga ne bih ugrozila. Sada uzmemo i povučemo paralelu, da li isto to radimo kada nam kažu da se ugrizemo za jezik. Retko kad sam čula da su nekome od muškaraca rekli tako nešto. Uglavnom to ide po standardnom šablonu:

  • Žena treba znati kada da prećuti
  • Ugrizi se ponekad za taj jezik
  • Svaka prećutana ti je zlatna
  • Ne moraš baš na svaku odgovoriti
  • Ne piše ti se dobro zbog tog tvog jezika
  • Brži ti je jezik od pameti

Hvala Bogu ima još saveta za nas jezičarke. Meni lično je najdraža ova poslednja, gde mi se pamet  meri sa onim što sam prećutala a nisam htela. Da li je to pamet? Uvek sam nekako imala taj problem da svoje mišljenje, stav, odbranu zadržim za sebe. Smatram da sa tim nisam ugrožavala nikoga osim same sebe. Za to su dva razloga, onaj da i ako kažem nešto što nije dobro, ja sam rekla a sa druge strane ako ne kažem, biće zašto nisam rekla. Da li smo mi svesne toga da su žene unazad petsto i više godina, mislim na one dobrostojeće, učene od malena da pričaju više stranih jezika, da su upoznate sa politikom, diplomatijom i pravom. Da bi ćutale, da bi zadržale nešto za sebe? Malo mi je teško poverovati u to. Njihovo obrazovanje, stavovi, mišljenja su ih stavljali na visoke pozicije, birana su od strane kraljeva i grofova ili su i same mogle birati. Kasnije ih je taj jezik dovodio do toga, da imaju svoja prava. Da ta prava, za koga će se udati ili neće, da li će se školovati, raditi, glasati. Koliko su puta njima govorili da ćute, da taj jezik skrate. Zbog tog jezika se sada ne školuju samo dobrostojeće devojčice, sve imamo šansu da nešto promenimo i ostvarimo. Na nama je kako ćemo to iskoristiti. Ne znam za vas ali ja osećam istu bol kada ostanem gladna i kada nešto prećutim. Onda nešto razmišljam, to nije zdravo. Definitivno nije dobro za mentalno zdravlje. Sa jedne strane ostanem gladna a postoji milion drugih načina da se vodi računa o fizičkom izgledu. A sa druge, to što sam mislila reći ostane ukopano u meni. Zbog čega? Da bi neko rekao, mršava je ili nije , eto fina je, mirna, ćuti. Žao mi je, možda u nekom drugom životu ali ni tada ne bih volela da ostanem gladna ili nedorečena.

Svaka čast kada se suzdržite, svaka čast kada uspete da kažete NE pre nego što večerate ili nešto kažete. To je vaša odluka kao i naša da kažemo DA večeri kada želimo i DA, ne želim da prećutim.

Autor: Jelena Plaić Kockar, diplomirani pedagog