Home Blog Strana 322

Jastuk za sreću

0

Kao mala vukla sam za sobom jedan jastuk. Običan, otrcan, ali moj omiljeni. Plakala sam kada primetim da nije tu. Ne znam zašto, verovatno ni moji nisu znali, ali osmeh se vraćao kada mi vrate moj jastuk. Kasnije sam dobila jastuk koji je imao rukice i nogice, našivenu kosicu, kao devojčica, kao lutka. Valjda su hteli da bar izgledamo normalno, i jastuk, i ja dok ga vučem svuda sa sobom. Nemam pojma kad me ta manija prošla. Moguće da je onda kad sam prestala da verujem u snove, onako nevino i bezuslovno. Kako samo deca umeju, jer njima to ide lagano. Dečica još uvek nisu programirana na ovu našu „sivu“ stvarnost. Oni znaju da je sve moguće. Oni znaju da kada nešto žele, mogu to i da dobiju. Dok ih ne zapljusnemo ograničenjima i nepoverenjem u život.

Verujem da ste bar nekad pričali sa nekim detetom.  Da ste videli tu neiskvarenu iskru vere koja im blješti iz okica. Tu prepuštenost i lakoću. Tu istrajnost kada im ne uspe iz prve. Jer oni ne znaju za ne mogu, nije im prirodno i pokušavaće dok im ne uspe. Kada prestaje ta magija i kada je zameni sumnja? Onda kada nam previše puta kažu da ne možemo, da nećemo uspeti i da nismo dovoljno dobri. Stariji nam to kažu iz najbolje namere, a mi poverujemo da je tako najbolje za nas. Oni žele da nas zaštite i ne znaju za bolji način, a mi želimo da im budemo dovoljno dobri. I nisu krivi ni oni, ni mi. Svako je radio najbolje što je znao, pa se tako mnogi snovi ugasiše. Ali bitno je da ih možemo ponovo razbuktati, ako poželimo.

Upravo to i radim. Ne želim da mi potope moje snove. I ponovo imam omiljeni jastuk. Mada ga ne vučem sa sobom toliko očigledno. Samo pred san ga zagrlim i putujemo zajedno u te „lude“ snove. Polako vraćam i onu neiskvarenu dečiju veru u njihovo ostvarenje. Lagano budim onu uspavanu devojčicu, koja se sa svojim jastukom sakrila kada su hteli da joj prekinu snove. Imam čak i sliku malecke mene i mog lutka jastuka. Trebalo bi da vidite to zadovoljstvo i sreću. Jeste imali vi vaše „jastuke“? Jesu li i vas razdvojili? Možda nikada o tome niste ni mislili, ali verujem da bi vam izmamilo osmeh. Jer iz ove tačke gledišta je sve to suludo. Ali nekad nam nije bilo. Zato što su nam nekad bili dovoljni samo ti obični jastuci za sreću.

Autor: Ana Milovanović

Idealan doručak: Slani rolat od spanaća sa grčkim jogurtom

0

Potrebno vam je:

190 gr spanaća zamrznutog, već isečenog spanaća( koji ćete otopiti u rerni i iscediti od viška vode)

200 gr grčkog jogurta

4 manja žumanca

5 manja belanca

2 kašike maka u zrnu

2 kašike susama

1 kašičica, belog luka u granulama

1/2 kesice pr. za pecivo

1 kašika belog pšeničnog brašna T55

1 kašika integralnog brašna T 130

1 kašika heljdinog brašna

1 kašičica soli

Za nadev:

3 kašike kisele pavlake

2 šake rendanog kačkavalja

50 gr izmrvljenog feta sira

1 kuvano jaje isečeno na kriške

Priprema:

Sve vrste brašna pomešajte sa pr. za pecivo. Žumanca odvojite od belanaca, umutite ih sa jogurtom, zatim dodajte mešavinu brašna, sjedinite žicom, dodajte maka, susama, belog luka i soli, sjedinite, zatim dodajte belanca koja ste umutili penasto mikserom. Sjedinite ih lagano mešajući špatulom, odozdo na gore. Sipajte u pleh koji ste podmazali uljem i posipali ležerno susamom i lanom i pecite koricu na 180 stepeni, 20 minuta. Pečenu koricu izručite na vlažnu krpu, sačekajte da bude mlaka, te je premažite nadevom. Poređajte kriške jaja, urolajte koricu, obmotajte je providnom folijom i ostavite u frižideru da se stegne. Rolat isecite na kriške željene debljine.

Uživajte i prijatno!

Autor: Sunčica Stanković

Vjera u ljubav nakon propalog braka ili veze (iskustvo)

Kako da ponovo vjerujemo u ljubav i da damo šansu novom partneru? Žena preko četrdeset godina zna da joj za sreću nisu potrebni drugi i da je sreća stvar izbora. Nakon dugo godina veze u kojoj nisam bila sretna prijalo mi je da vrijeme provodim sama. Posvetila sam se sebi, otkrivanju onoga ko ja zaista jesam i koje su moje potrebe u životu. Počela sam da cijenim sebe i da vjerujem u to da sam ja bitna.

Nakon vremena  edukacije i rada na sebi počela sam razmišljati o tome da li ja zaista vjerujem u ljubav i šta ona predstavlja za mene. Došla sam do zaključka da ipak nakon svega vjerujem u ljubav i znam da postoji. Ali ne znam dali ću je ja ponovo naći u svom životu. Sad više nisam mlada ni naivna. Ljubav je nešto najljepše što nam se može desiti i ne zaslužuju sve današnje  veze da se zovu tim imenom. Ona prava, iskrena, bezuvjetna se desi rijetkima i ne znam da li ja spadam u tu grupu. Godinama sam gradila pancir oko sebe, da ne bi bila ponovo povređena i potrebno je puno da bi ga skinula i otvorila svoje srce. Neko ko pokuša da ga osvoji mora biti jak i uporan. Treba imati strpljenje i pokazati mi da sam baš ja to što mu u životu fali. Sve što sam nekad praštala sad više ne bih. Ne zato što bih manje voljela novog partnera, nego zato što više volim sebe.

Nikad više sebi neću dozvoliti da dođem u situaciju u kojoj svoje želje i mišljenje moram odbaciti radi nekog drugog. Neko novi treba da mi pruži osijećaj da sam ja nešto najbolje što je moglo da mu se desi u životu. Samo pod tim uslovima sam spremna da polako počnem da se otvaram. Potrebno je da osijećam mir, sigurnost, poštovanje, pa tek onda ljubav.

Ona sama nije dovoljna da se upuštam u nešto. Želim ljubav u kojoj su riječi suvišne, u kojoj je pogled dovoljan da se osijetim voljeno. Nije mi potrebna veza u kojoj se trebam pravdati za svoje postupke. Ne želim se pretvarati ni drugima ugađati. Ako ne mogu biti ja u svakom smislu onda to nije mijesto za mene. Samostalnost je nešto što ne želim izgubiti. Sloboda govora, vlastitog mišljenja i izbora. Novi partner mora imati smisla za humor i znati kako da mi vrati osmijeh na lice u danima kad mi ne ide dobro. U ovim godinama mi ne trebaju ljubomorne scene ni rasprave. Treba mi osijećaj da sam našla svoju srodnu dušu i da je baš on moja mirna luka u kojoj sam zaštićena i sigurna. Bez obzira na to koliko sam jaka, znati da neko stoji iza tebe je lijepa misao. Kad imaš nekog pored koga smiješ biti slaba i ranjiva. Bila bih zahvalna na tome i moji dani bi dobili drugi smisao. Ipak sam zadovoljna svojim životom ovakvim kakav jeste i ne bih ga mijenjala. Žena preko četrdesete može sve što poželi i sama, ali ako se upusti u vezu onda je to ozbiljno i do kraja života. Postavila sam visoke standarde i ne znam da li ću sresti nekog ko će moći i htjeti da ih ispuni ali znam da neću pristajati na manje…

Autor: S.M.

Da li ste čitali romane Koluma Mekena?

0

I dok njegovi romani Igrač, Zoli i Transatlantik s pravom uživaju pozitivne kritike, prva preporuka za upoznavanje sa opusom Koluma Mekena (Colum McCann, 1965) ipak je roman Vrti se, veliki svete (Let the Great World Spin, 2009).

Da sva veličina ljudskog života i ujedno njegova krhkost mogu stati u jednu scenu koja se odigrava na nebu iznad Njujork Sitija, avgusta 1974. godine, pokazuje nesvakidašnja šetnja hodača po žici između vrhova tek sagrađenih Kula bliznakinja. Ova scena, oko koje se „vrti“ čitav roman, zaustavlja užurbane Njujorčane, okuplja ih i prekida njihove jutarnje obaveze poput svojevrsne čarolije. Pogledi se svima jednako prikivaju za ovaj nebeski spektakl premda se njihova srca dele na ona koja nehajno navijaju da umetnik izgubi ravnotežu i padne i na ona druga koja bi želela da on uspešno i bezbedno dovrši hodanje. Ono što, međutim, ni jedni ni drugi posmatrači ne uviđaju, jeste da ovaj hod na ekstremnoj visini nije ništa manje siguran od života koji se odvija na tlu. Svaki umetnikov pokret (on s uživanjem skače, pa i igra), praćen aplauzom ili razočaranjem, zapravo je projekcija života koji je ispunjen stalnim rizikom i neizvesnošću, svakodnevnog hodanja po tankoj „žici“ između uspeha i pada.

Štaviše, da se hodač po žici ispostavlja besmrtnijim od svoje publike na zemlji dokazuje lik Korigana, koji gubi život u saobraćajnoj nesreći. Dokazuje to indirektno i grupa majki čiji su sinovi poginuli u Vijetnamskom ratu. One reaguju na ovaj događaj kao na nešto što ne smeju da odgledaju ili o čemu nemaju hrabrosti da čuju do kraja. Hodač, koji je, kao što jedna od njih pretpostavlja, očigledno odabrao da umre na tako uzvišen način, čini jeftinom smrt njihove dece. On ih podseća na sinove, ali ima i šanse da preživi, za razliku od njih koji se nikada neće vratiti.

U romanu se na specifičan način ukrštaju sudbine i perspektive, te se između ostalog ukazuje na to koliko su porozne granice između neba i zemlje, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, strahote, tuge i lepote.

Autor: Jelena Pršić, doktor filoloških nauka

Izvori:

  1. McCann, C. (2010). Let the Great World Spin. London: Bloomsbury Publishing.
  2. Pršić, J. (2016). „Beauty as a Reason for Life and an Ingredient of Life“: Colum McCann’s Let the Great World Spin, Komunikacija i kultura online, FOKUS – Forum za interkulturnu komunikaciju, broj 7, str. 64-75.

E! UŽIVO SA CRVENOG TEPIHA: IZVEŠTAVANJE SA DODELE EMI NAGRADA 2020 POČINJE U NEDELJU U PONOĆ

0

Dok se zvezde okupljaju za najveću noć televizije, Giuliana Rancic i Vivica A. Fox predvode emisiju uživo E! kanala,  Live From The Red Carpet: The 2020 Emmy Awards – Uživo sa crvenog tepiha povodom dodele Emi nagrada 2020 čime će doneti gledaocima zanimljivosti i autentične intervjue kao i najspontanije momente  u susretu sa najvećim televizijskim imenima, uz E! Style dopisnika Brada Goreskia, stručnjaka za popularnu kulturu Naz Perez i voditeljku E! News The Rundown Erin Lim. Kanal E! će obezbediti gledaocima detaljno praćenje dešavanja  na više platformi, od digitalnih kanala, mobilnih servisa i uživo uključenja na društvenim mrežama iz Universal Lot studija u Kaliforniji u nedelju 20. septembra od ponoći (nedelja na ponedeljak).

Emisiju kanala E! Live From The Red Carpet producira Den of Thieves. Izvršni producenti su:  Jesse Ignjatovic, Evan Prager, Barb Bialkowski i Amanda McPhillips.

AJVAR JE „ CRVENO ZLATO“ MOGA KRAJA!

Uveliko je vreme spremanja omiljene slane zimnice. Srpske domaćinske porodice organizovano, čak nekoliko dana zaredom peku paprike i tradicionalno spremaju zimnicu po recepturama svojih majki i navrn-baka. Čitava zemlja miriše na somborsku, leskovačku, aleksinačku… i šumadijsku pečenu papriku! Prepoznatljivi mirisi na ulicama, čak i u velikim gradovima bude u građanima najlepše uspomene na detinjstvo i odrastanje u roditeljskom domu.

Nedavno je na društvenim mrežama osvanula fotografija mnogonagrađivane srpske spisateljice i pesnikinje Božice Velousis kako sprema zimnicu. Iako je Božica poznata po tome da čuva svoju privatnost od očiju javnosti i retko deli fotografije iz privatne arhive, ona tvrdi da je želela ovim putem da podeli sa poštovaocima njenog pera način pripreme zimnice u njenom rodnom kraju, u Šumadiji, ali i da se približi svim domaćicama koje ovih dana zavrću rukave i pripremaju omiljene specijalitete, koji se smatraju domaćim, nacionalnim brendom!

Da li je tačno narodno pravilo da ko peče, treba i da ljušti da bi se bolje trudio?!

  • Naravno da je tačno! Moji roditelji, iako su se svojevremeno bavili ozbiljnim profesijama, nikada nisu prekinuli tradiciju spremanja zimnice i uzgajanja povrća i voća. Nakon što sam preuzela počasnu plaketu iz Indije na hindi jeziku i obavila sve poslove u Beogradu, otišla sam u rodni kraj kako bih pomagla roditeljima u sezoni, ali i podsetila se najlepših trenutaka koji su obeležili moje detinjstvo. Dakako, paprike sam dobro oprala, osušila, ispekla, ocedila, samlela… potom pržila na smederevcu! Iz prve šerpe ajvara izašlo je devet tegli! Ja sam inače vrsna domaćica, te verujem da se ljubav prema kuhinji nasleđuje, jer ona je silna. Kuvanje za mene predstavlja kreativnost, baš kao i književost. Kada se bavim „crvenim zlatom“ iz svoje bašte, ulažem mnogo ljubavi i pažnje. Štavište, pripremala sam i druge vrste ajvara, ali i slatku zimnicu kojoj se moja ćerkica ponajviše obradovala. Znate, mi u porodičnoj kući posedujemo „ slatku sobu“, a u nju kad uđete sve miriše na kuvano voće i rozetlu.

Pesnikinja tvrdi da će blagovremeno, kada se ukine vanredno stanje covid-19, organizovati posetu predstavnika sedme sile u rodnom kraju, verujući da o njenoj tradiciji i porodičnom imanju zaista treba napraviti televizijsku reportažu, jer svaka kuća nosi svoj „adet“ , običaje i baštinu.

„Još nešto! Moj otac, inače ostvareni intelektualac, uvek nas podseća na to treba da se ponosimo svojim poreklom, tradicijom mentalitetom, da negujemo ljubav prema poljoprivredi i stočarstvu, ali da nipošto ne izostavimo visoko obrazovanje! Pamtim njegove reči. Sada kada sam se ostvarila kao majka, poslovna žena i pesnikinja, konačno mogu da se posvetim i mojim odlascima u rodni kraj, učeći dete pravim vrednostima života koje su na mene preneli moji roditelji.“ Izjavila je Božica Velousis za portal „Shine“ Magazin.