Home Blog Strana 314

Pravi trenutak ili pravi mi?

0

Znate ono kad vam kažu “Nije pravi trenutak” ili “To je pravi posao za tebe” ili “Ma ti si na pravom putu”, do onoga “Ma pravi će se pojaviti kad se najmanje nadaš”… Od toliko pravih, postadosmo lažni mi. Tražimo izgovore u tome, prebacujemo odgovornosti i ne priznajemo da ipak možda nismo dali sve od sebe, ali ko da je bitno, to i nije bilo pravo. Slažem se da nas ne može promašiti ono što nam je namenjeno, kao i da verovatno nećemo dobiti ono što nije, ma koliko želeli. Ali šta je sa svim onim bežanjima od samih sebe i suočavanja sa strahovima? Strah od uspeha će nas na primer uporno odvlačiti od posla iz snova, strah od bliskosti će nam nalaziti razloge zašto neka osoba nije za nas, dok će strah od letenja zauvek da nas uskrati za nove svetove. Često tih strahova nismo ni svesni, jer su ispod površine, a nekad jednostavno ne želimo da ih prepoznamo. Zašto bismo, lakše je odustati i pristati na prosek do koga se laganije dolazi. A koliko će nas taj prosek zadovoljiti, na nama je da li ćemo to reći sebi ili ćemo se možda zavaravati, jer će nam tako biti “prihvatljivije” za dalji život.

Mislite li da postoji nešto „pravo“ za nas? I ko ima pravo da odluči šta je to? Postoji li više pravih ili je samo jedna prava: reč, ljubav, karijera? Šta ako možemo da odlučimo da je sve pravo, da smo već imali prave i da nam dolazi novo jato pravih mogućnosti? Možemo da odlučimo da smo imali i „krive“, ali neće nam život biti bezbrižniji zbog toga.

Biram da verujem u životni proces, biram da verujem u čaroliju prepoznavanja, biram da budem prava ja u svakom trenutku. Možda nisam umela uvek da izaberem ono pravo, ali sam se trudila da biram srcem. Čak i kada sam nešto odabrala iz pogrešnih razloga, zaista sam verovala da je tako najbolje za mene. Oprostila sam sebi zbog toga i iako je moje biće tada patilo, to se nekom magijom transformisalo u zahvalnost. Jer nema potrebe da držimo u sebi gorčinu zbog svog neznanja, kad možemo već sledeći put to mnogo bolje da uradimo. I neka mi oproste svi oni kojima nisam bila prava, nisam to ni sebi često bila, ali kao što rekoh, sebi sam tu grešku već oprostila.

Autor: Ana Milovanović

Knjiga i film „Velika očekivanja“

0

Jedan od najčitanijih romana Čarlasa Dikensa je svakako roman, klasik „Velika očekivanja“, ako ga niste pročitali, eto preporuke za hladne dane koji nam dolaze. Roman koji su generacije pročitale i koji je i danas sa svojom tematikom blizak svima, potpuno ostavlja bez daha. Mislim da nije uveden u obaveznu lektiru, niti je ikada bio, ali to je mesto koje mu svakako pripada. Ovo je, bez sumnje, antoligijsko remek-delo.

Dikens nas magično uvlači u priču dokazujući kakav je majstor pripovedanja, štaviše, književnik, čiji rad sadrži kvalitete, kao što su visoki nivo virtuoznosti i istančana karakterizacija likova. Onog momenta kada osetite da se negde, u nekom liku prepoznajete, onda ste sigurni koliko duboko jedan kniževni genije ide u analizu. Takvih genija ima mnogo, naravno, sa različitim tematikama i drugačijim pristupom i prava je šteta što ljudi danas ne čitaju toliko kao ranije, jer toliko mnogo može da se nauči, a da se pritom i uživa.

Pip, glavni junak ovog štiva je dečak koji od malih nogu nije imao svoj oslonac i mušku figuru. Nisko samopouzdanje i stidljivost su ga sprečavale da uradi više i bolje. Na tom putu njegova sestra, a pogotovo njen muž su centralne figure u razvoju njegove ličnosti, percepcije i ponašanja koje je kasnije rezultiralo životnim radostima i razočaranjima.

U istom mestu živi i prelepa i ohola Estela, devojčica koju je usvojila imućna gospođa Hevišam i vaspitala je da bude okrutna i hladna prema muškarcima. Nakon prvog susreta, Pip je očaran Estelom i strasno se zaljubljuje u nju. Ponet snažnim osećanjima, ovaj skromni dečak iz provincije rešen je da ostvari svoj san i postane gospodin, a zagonetni splet okolnosti i velikodušnost tajanstvenog dobročinitelja donose mu uspeh kojem se nije nadao.

Neobične sudbine nezaboravnih likova prepliću se na čudesne načine i svi oni, poneseni velikim očekivanjima, nestaju pod njihovim teretom.

Dakle, reč je o romanu odrastanja i sazrevanja. Snažna drama iskušenja i bola, a zbog dubine u analizi likova junaci ovog romana još dugo nakon čitanja žive u nama.

Dijalog u kojem Estela govori Pipu: „Patnja je bila najjači oblik učenja od svih. Bila sam povređena i slomljena, ali nadam se da ću se pretvoriti u bolju verziju sebe“, sigurno je jedan od najsnažnijih, jer suočavanje sa samim sobom je najteža stvar koju moramo da učinimo. Za učinjenu bol, možda je prekasno, međutim za rad na sebi, na vlastitom „ja“, nikada nije kasno.

Film je takođe odličan, ja znam za nekoiko ekranizacije, jednu, Dejvida Lina iz 1946. godine za koju kažu da je najbolja u istoriji britanskog filma. Svakako, veliki izazov je bila i najnovija verzija u kojoj su Itan Hok i Gvinet Paltrou briljirali snažnom i odličnom glumom.

Knjiga i film, prosto je savršeno, koliko se nadopunjuju i prate jedno, drugo.. Znam da je lakše samo odgledati film, ali mnogo ćete propustiti, ako ne pročitate i knjigu. Uživajte!

Autor: Male Velike stvari

Savršen slatkiš: Cheesecake sa bundevom i karamel prelivom

0

Recept za koricu:

100 gr mlevenog petit beurre keksa

350 gr mlevenog speculoos keksa

20 gr mlevene plazme

50 gr otopljenog putera

90 gr otopljene čokolade sa lešnikom

Za garniranje korice:

1 kg sira za čizkejk

200 gr mascarpone sira

200 gr kristal šećera, ako bundeva nije puno slatka možete staviti i malo više, oko 230 gr

1 kg pirea od pečene bundeve

4 jaja

5 kašika brašna

1/3 kašičice morskog oraha

Priprema korice:

Čokoladu, kekseve i puter staviti u činiju. Dobro sjediniti, sipati u pleh, dobro poravnati po dnu pleha uzdižući smesu do trećine stranice pleha. Staviti u već zagrejanoj rerni i peći 10 minuta, na 200 stepeni.

Priprema smese za garniranje:

Staviti sireve u činiju, dodati šećera i jaja i umutiti mikserom ( srednja brzina). Zatim dodati pirea od bundeve, morskog oraha i brašna i sve sjediniti mikserom. Smesu sipati u koricu i peći u zagrejanoj rerni sa ventilatorom na 180 stepeni. Izvaditi cheesecake iz rerne, ostaviti da se ohladi na sobnoj temperaturi, a zatim bar na sat vremena u frižideru. Nakon toga ga ukrasite po vašoj želji. Ja sam ga prelila karamelom.

Ako se odlučite za preliv sa karamelom, evo recepta:

250 gr kristal šećera

100 gr neslanog putera

30 gr slanog putera

450 ml slatke, tečne pavlake

Priprema:

Stavite polovinu šećera u šerpicu i na tihoj vatri pustite da se otapa. Zatim dodajte ostatak šećera, te uz povremeno okretanje šerpice pustite da se šećer otapa i karamelizuje. Kada dobije finu karamel boju, dodajte putera, mešajte žicom za mućenje dok se ne otopi, sklonite šerpicu od vatre, dodajte pavlake, vratite na vatru i pustite da provri uz neprestano mešanje, sklonite od vatre i ostavite da se ohladi. Prilikom hlađenja karamel postaje gušći, ako želite ređi karamel, dodajte još pavlake.

Uživajte i prijatno!

Autor: Sunčica Stanković

Imate li omiljenu dramu Tenesi Vilijamsa?

0

Među istinskim ljubiteljima drame gotovo da nije moguće pronaći one koji nisu odgledali makar jedan od mnogobrojnih i širom sveta igranih komada američkog dramskog pisca Tenesi Vilijamsa (Tennessee Williams, 1911-1983). I dok su, sasvim opravdano, najčešći favoriti drame za koje je Vilijams dobio Pulicerovu nagradu – Tramvaj zvani želja (1947) i Mačka na usijanom limenom krovu (1955), drama koju neki (poput autorke ovog teksta) izdvajaju kao najdražu jeste Staklena menažerija (The Glass Menagerie, 1944).

„Drama sećanja“, prikazana iz perspektive Toma Vingfilda, Staklena menažerija protkana je imaginarnim svetovima, iluzijama i željama (u) kojima se junaci bore sa mrskom realnošću i često potiskuju istu. Amanda Vingfild svojim nametljivim fantaziranjem i upornim pridikama neretko uspeva da nas preoptereti bar koliko i sina Toma, a sam Tom nas zbunjuje kontradiktornim ponašanjem. On u stvarnosti izdržava sestru i majku radeći u jednom magacinu, ali umoran od takvog života konstantno beži u svet poezije, te na kraju sebično napušta svoj dom. Međutim, Lora Vingfild, stidljiva i tiha Tomova sestra, uprkos fizičkom hendikepu i prividnoj emotivnoj slabosti, zapravo je ne samo dopadljiv već i jedini lik u drami kojeg odlikuje snaga. Povlačeći se iz društva u svet svojih staklenih figurica koje predano čuva i slaže, Lora pokazuje da je jedinstvena, neobična i krhka kao i unikatni jednorog iz njene kolekcije. Ipak, kada Džim O’Konor, njena srednjoškolska simpatija za koju majka bezuspešno pokušava da je uda, slučajno polomi rog njene omiljene figurice (ali ne i celog jednoroga), Lora mu je ne žaleći poklanja, dokazujući da je uprkos bolu spremna da nastavi život u granicama svog drugačijeg, delikatnog, „staklenog“ sveta.

Vilijamsove drame prožete su temama frustracije, usamljenosti, porodičnog nerazumevanja, problematične ljubavi i mnogim drugim. Njegovi junaci, često na granici između dva sveta, dva emotivna stanja ili dva životna puta, aktuelni su, živi, a i popularni bez obzira na vreme i podneblje.

Autor: Jelena Pršić, doktor filoloških nauka

REČ UREDNICE: 76 dana?

0

Ne znam kako je sa vama, ali meni činjenica da je do kraja ove godine ostalo još 76 dana deluje malo jezivo. Znam da će mnogi pomisliti ili reći „da se foliram, da u tome nema ničeg jezivog, godina kao i svaka druga“…  Ali nije baš tako, dragi moji. Jeziva mi je činjenica da ova godina tako brzo prolazi. Nekako mi se čini kao da sam se okrenula par puta i puf… ode godina. Prvo nas je „drmala“ korona i sva ona halabuka oko tog virusa, a tek će, koliko vidim u medijima (ne brinite se ovo nije tekst o koroni). Malo nas je bacila u rebus, u brigu (kao da je nemamo dovoljno). Bili smo u „zatvoreni“, policijski čas kao za vreme rata. I tako… mesec po mesec… ode godina.

Ali da pređem na suštinu ovog teksta. Činjenica da ga pišem u danu kada je mlad mesec, znači da će biti nešto dobro, makar tako kažu.

 Šta ste uradili do sada? Čime možete da se pohvalite? Da li ste ispunili zacrtane ciljeve? Da li ćete uspeti da ispunite sve ono što ste želeli u ova 76 dana?

Da se ne lažemo, naravno da NE. Biće dobro ako uspete da ostvarite polovinu zacrtanih ciljeva. Kako bih bila iskrena prema vama rećiću vam da ni ja nisam uspela sve da sprovedem u deo, ali dobar deo jesam.

Što se tiče posla, tu uvek ima šta da se radi. Nikako ne mogu da postavim precizan broj ciljeva. Stalno nešto dodajem, a retko kada brišem. Ono što je sigurno i na šta sam veoma ponosna jeste grupa saradnika koja se okupila u magazinu ove godine. Treba zaista ubosti pravi trenutak kada krenete u potragu za potencijalnim saradnicima, koji će uskoro postati vaši ljudi od poverenja i koji će vam pomoći u izgradnji vašeg biznisa. Na svu sreću do sada sam to uspela.

Magazin je dobio jednu drugu notu, jedan drugi smer pisanja. Možda se i publika promenila, ali bitno je da čitanost raste, kao i pratioci. Još jedna stavka štiklirana.

Kurs web novinarstva je u izradi i biće pušten u prodaju krajem godine. Eto i lepog, a i korisnog novogodišnjeg poklona.

Planer Shine & Care takođe će biti u prodaji krajem godine. To je nešto sasvim nesvakidašnje, Self-Care planer kroz koji ćete moći da pratite vaš lični rast i razvoj, kao i svoje navike, rutine…

Za sada sam na dobrom putu da ispunim veći deo onoga što sam na početku godine zacrtala. Lagala bih kada bih rekla da ne bih bila i srećna i ponosna kada bih uspela da ostvarim sve, ali takođe bih lagala kada bih rekla da je to lako i da ću sigurno uspeti. Međutim, ostavljam prostor da mi se želje ostvare i da častim sebe nečim što već dugo želim za uloženi rad i trud.

Poslovni deo obuhvata još mnogo segmenata, ali da vas ne davim više. Imam još 76 dana , pa ću vam pisati kako se odvijaju stvari.

Sa druge strane već dugo, ali baš dugo se dvoumim da li da krenem na NLP. I to traje. Nećkam se ja, ali uvek nađem neki izgovor. Ni sama ne znam zašto, ali sada sam bila uporna i prijavila sam se na NLP Basic edukaciju u trajanju od dva dana. Tako da sada nema nazad. I mogu vam reći da sam veoma ponosna na sebe zbog toga, s obzirom da već duže vreme odugovlačim sa ovom željom. Možda joj je sada prvo vreme za ispunjenje.

Volim da se edukujem što se tiče posla kojim se bavim, te tako već neko vreme pohađam radionicu koja mi je bila na listi želja i traje devet meseci. Svaki sastanak mi veoma prija i uvek se izrode nove ideje, koje mi veoma pomažu. Tu su i knjge koje sam zapisala da ću pročitati tokom ove godine, i moram da se pohvalim da su mi ostale samo još dve knjige sa spiska.

To bi bilo otprilike ono što sam uradila na poslovom planu i jednim delom na ličnom razvoju do sada ( o privatnom životu za sada nema potrebe da pišem). Ono što nameravam da ispunim u ova 76 dana  je umrežavanje sa ženama koje su preduzetnice i da jedna drugoj pomognemo kako bi nam posao krenuo na bolje. Planiram da idem na više meet up-ova na koje me pozivaju, jer realno uvek nađem izgovor da ne odem, koji je sve samo ne realan. I što se posla tiče tu je i jedna novina koja će zasad ostati mala tajna. Rećiću vam samo da je u pitanju prodaja određenih proizvoda, na kojima se intenzivno radi.

Nadam se da ću to uspeti za ovih 76 dana. Hajde da zajedno brojimo dane i naše uspehe. Pišite mi u komentarima šta ste vi uspeli do sada da uradite ili koji deo svojih ciljeva ste ostvarili.

Autor: Lidija Gajić, glavna i odgovorna urednica

Da li je bolje biti u pravu ili u miru?

0

To je pitanje koje me često prati u zadnje vrijeme i ja sad definitivno biram ovo drugo. Svaki čovjek ima urođenu potrebu da bude u pravu. To nam je još iz vremena kad je svaka pogrešna odluka bila opasna po život. I naravno i danas se svi trudimo da uspijemo u tome. Nerado priznajemo svoje greške, dok tuđe uveličavamo. Ali svi mi imamo svoju istinu. Često se desi da jednu te istu stvar doživljavamo potpuno drugačije. Znala sam se naći u nekoj situaciji gdje sam bila sto posto sigurna da sam ja u pravu i da je druga osoba pogriješila. Onda s vremenom shvatim da i ta druga osoba isto to misli. Naravno vjeruje da je ona u pravu i to je njena realnost. Iz istog događaja izađemo sa potpuno suprotnim mišljenjem. Zato nekad ne treba da se ljutimo jedni na druge. Možda mi nešto vidimo kao laž, dok drugi to smatraju istinom i vjeruju u to.

Nije uvijek onako kako nam se čini. Osoba koja je doživjela traume u životu može povišeni glas protumačiti skroz drugačije nego osoba koja nije imala takva iskustva. Isto tako i humor neko može shvatiti kao takav, dok neko drugi kao uvredu. Ne treba prebrzo donositi zaključke, jer nekad ne vidimo širu sliku. Prošlost je ta koju nosimo sa sobom i igra veliku ulogu u tome kako gledamo na neke stvari. Moramo je probati ostaviti iza sebe i svaki novi dan vidjeti kao šansu za novi početak. Ipak trebamo biti tolerantni prema drugima i cijeniti tuđe mišljenje, čak i onda kad se ne slažemo s njim. Odavno sam prestala ubijeđivati druge da sam baš ja ta koja je u pravu i kojoj se treba vjerovati. Svako od nas  ima svoju istinu. Rijetko ćemo posumnjati u nju i povjerovati drugima. Zato se ne isplati ubijeđivati nikog da ste u pravu i da oni griješe. Bolje je biti u miru i pustiti drugima da imaju svoje mišljenje i svoj stav.

Kad ste u miru onda vam više ne smeta kada neko drugačije vidi neke stvari. Znate da smo svi različiti i da se stalno razvijamo. Vrijeme nas takođe mijenja, pa isto tako naš pogled na svijet. Znači ono što danas smatramo istinom i pravdom možda sutra nećemo tako misliti. Ne trebamo se kriviti zbog toga. Prije svega biti uvijek iskren prema sebi. Učimo jedni od drugih i sve ima svoju svrhu. Naravno postoje situacije u kojima je važno ustanoviti ko je u pravu i ko govori istinu. To je kad su ozbiljne stvari u pitanju. Ali ja mislim na sitnice i svakodnevne probleme. Ne isplati se gubiti vrijeme, ni živce na to da nekom obijasnimo šta smo rekli i kako smo to mislili. Naše misli svakako možemo samo mi razumjeti i znati koje su nam bile namjere. Bitno je da ne mislimo zlo drugima i da pustimo svakog da živi svoja uvijerenja, ma kakva ona bila. Jednog dana sam shvatila da ne možemo promjeniti druge, niti im pomoći u nekim stvarima, ako oni to ne žele. Biti u pravu je važno, ali ne i neophodno. Meni je ipak važnije da sam u miru. Znam da govorim uvijek svoju istinu, koju u tom trenutku osijećam, a na drugima je kako će to razumijeti i koliko vjerovati.

Autor: S. M.