Home Blog Strana 281

Organizacija vremena ne mora da bude teška: 3 saveta koji pomažu da napreduješ

0

Svi imamo 24 sata na raspolaganju, to je 1440 minuta, 86400 sekundi u danu. Za svakog pojedinca vreme je najvažniji resurs i zato ga treba upravljati na najbolji način, pomaže nam da stvorimo dobru naviku organizovanja i strukturiranja svakodnevnih aktivnosti.

„Nemojte reći da nemate dovoljno vremena. Imate tačno isti broj sati koliko su imali Helen Keler, Paster, Mikelanđelo, Majka Tereza, Leonardo da Vinči, Tomas Džeferson i Albert Ajnštajn.” – H. Džekson Braun.

Organizacija vremena

Poznati američki inženjer mehanike Frederik Vinslou Tejlor još 1911. godine je težio poboljšanju industrijske efikasnosti. Istraživao je, a kasnije i objavio “Principe naučnog menadžmenta”, u kojima je isticao da je potrebno poboljšati organizaciju poslova radnika u fabrikama sve zarad poboljšanja performansi. Tejlor je smatrao da je potrebno pružiti odgovarajuću obuku, resurse i eliminisati nepotrebne pokrete. Ovaj događaj predstavlja korene modernog upravljanja vremenom.

Postavite sebi tri pitanja od suštinske važnosti: Šta želim da radim? Kada želim to da radim? Koliko dobro želim to da uradim? Analiza vaših odgovora predstavlja odraz najviših vrednosti i uverenja. Pametno raspolažite ograničenim resursima, radite pametnije, a ne više, tako da više stvari obavite za manje vremena. Kao posledica dobre organizacije proizilazi sreća, kreativnost, produktivnost i zaboravljeni hobi koji je nekada grejao dušu.

3 saveta da postaneš odličan organizator vremena

Onog trenutka kada kažemo NE stvarima koje nisu u opsegu našeg posla, kada smanjimo vreme provedeno na internetu skrolujući po tuđim životima, kada prestanemo da trošimo vreme na opterećenje kako konstantno nemamo vremena, kada kažemo NE izgovorima da ništa ne stižemo, kada stanemo i porazmislimo o bitnim životnim vrednostima, postavljanju prioriteta, kada prestanemo da se upoređujemo sa drugim ljudima, shvatamo da je bolje završeno nego savršeno.

Svakodnevnim planiranjem i pisanjem obaveza u planer pokazuje koliko smo vešti menadžeri. Nikada nećemo doći do perfekcije, nije ni opravdano očekivati je ali treba poštovati moć sadašnjeg trenutka i shvatiti da smo savršeno nesavršena bića, svi mi imamo isti broj minuta, imamo moć da donosimo odluke na dnevnom, nedeljnom, mesečnom, godišnjem nivou. Praćenjem rezultata korigujemo nedostatke, a usavršavamo veštinu planiranja. Čak i obaveze i poslovi koje obavljamo u toku dana treba da nam predstavljaju užitak, da nam donose osećaj ispunjenosti i priznanja, a na kraju i zadovoljstvo zbog finansijske nadoknade. Ako želiš da imaš bolje partnerske, porodične, prijateljske veze, posao, hobi, fizičku aktivnost, stvari moraš imati dobru organizaciju.

“Nikada nećeš promeniti svoj život dok ne promeniš nešto od onoga što radiš svaki dan.” Džon Maksvel

Saveti koji mogu pomoći da bolje organizujete vreme:

  1. Pripremi TO DO listu veče preNajbolji mogući način da imao štiklirane sve obaveze sa spiska jeste da ih popišemo veče pre. Dobro razmislite šta je sve potrebno uraditi: šta skuvati, pomeriti, dogovorti sastanke, odvesti decu u vrtić, počistiti kuću, obaviti kupovinu. Deluje lako, ali ne zaboravite neplanirane ometače, tu treba biti staložen i fokusirajte se na cilj.
  2. Stvaranje dobrih navikaKada govorimo o navikama, bitno je da ih primenjujemo na svakodnevnom nivou. Koji su to mali koraci? Napišite veliki cilj i onda ga podelite na male korake. Potrudite se da budete istrajni, uporni i verujte procesu. Usvajanjem ovog saveta ostvarićete odlične rezultate!
  3. Određivanje prioritetaKada se otarasimo najvažnih zadataka, oni sitniji neće predstavljati problem zato što smo na dobrom putu ka ispunjenju dnevnih obaveza, jednostavnije ih podnosimo. Znate osećaj kada se bliži vreme odmora? Kada obavite sve i onda ostane vreme samo za odmor. Sloboda! Zato je važno odrediti prioritete kako bi znali šta je najvažnije a šta manje. Pored važnosti, bitna je i hitnost. Koliko je neku obavezu hitno obaviti? Procenite koliko brzo možete obaviti stavke sa TO DO liste.

Planiranje je organizaciona veština od koje se najbrže odustane

Planiranje ume da bude zamorno, često odustajemo od ideje da odredimo prioritete, odlažemo sastanke, radimo ono što ne volimo zarad nekog ili nečeg, govorimo DA a mislimo NE. Sve to ume da iscrpi našu energiju, proleti vreme i ne osetimo kada je otišlo toliko sati. Nemojte trošiti vreme, ulažite u trenutke sa voljenim osobama, stvorite hobi u kome možete sami uživati posle napornog dana. Iskoristite svaki trenutak svog života, budite zahvalni na vremenu koje možemo sami organizovati, izegavajte izgovore “nisam imao dovoljno vremena”! Pišite nam u komentarima vaše savete za organizaciju vremena.

Autor: Jelena Vučković

 

 

Ko su i ko postanu deca koja odrastu bez roditelja?

O ovakvim temama i iskustvima ima pravo da priča samo onaj ko ih je doživeo. O istima ima pravo da raspravlja i sudi samo onaj koji je sve te emocije u sebi proživeo. Danas ću ti iz svog iskustva ispričati kakav je to život bez prisustva roditelja u njemu, pa ti vidi sta ćeš sa tim kada pročitaš.

Ali svakako ostani do kraja i pročitaj. Da ne bi, ako si roditelj, doneo fatalnu odluku i zbog te svoje odluke svom detetu okrenuo život naglavačke.

A ako si dete, i ako ti se to već dogodilo, da ne ispituješ sebe gde si pogrešio jer greška nije tvoja. Ako se već pitaš čija je,ili u kome i čemu je greška? Reći ću ti svoje mišljenje o tome.

Greškom nazivamo posledicu odluke svojih roditelja. Tu posledicu snosiš ti kao i oni sami. Situacija u kojoj si se našao je verovatno proizvod pogrešne procene tvojih roditelja, a ne njihove stvarne želje da odu od tebe. Kada bi ih pitao zašto su to uradili, sigurno bi ti rekli da nisu znali da će ovako biti. I znam, to ti neće olakšati teret na duši koji toliko dugo nosiš. Niti će ti zaceliti rane koje nikako da zacele. A kako i da zacele kada ceo život na svakom koraku gledaš pred sobom primere da ne treba to tako.

Stalno ti govore, ajde otrgni se tom bolu nisi više mali. Odrastao si, sazreo.

A ja kažem dosta!

 Čovek odraste, ali duša u njemu ostane onakva kakva je bila prvog dana. Čovek sazri, ali duša nema potrebu da sazreva, jer je dovoljno zrela za sve godine i vekove koji je čekaju. Zato imaš pravo na to da se time baviš ceo svoj život, jer znam da u svakom trenutku dok gradiš sebe, nikoga nema iza tebe. I dok tebi svi oni govore da se maneš tog osećanja i tog tega iz prošlosti, sve njih drže neke ruke od pozadi da stoje uspravno, čvrsto i stameno. Oni ne vide da tebe niko ne drži. Ti sve to posmatraš i sa osmehom im pružaš svoju ruku da ih pridržiš sa radošću, da ih držiš sve dok oni ne osete sigurnost da te puste. I tako vremenom, držanjem drugih za ruku i tvoja kičma ojača, pa ti niko i ne treba da te pridržava, već možeš sam još bolje da se odrzavaš.

Pa na kraju pružiš i svoju drugu ruku nekom sa kojom si do sad održavao ravnotežu da ne bi pao.

I tako radiš sve dok možeš da stojiš.

Autor: Milica Đorđević

Životna škola

0

Koliko god znanja prikupili, diploma dobili, uzalud je ako ne znamo da živimo. Koliko je bitno da imamo znanje o nečemu, toliko je bitno da znamo i da ga upotrebimo. U suprotnom su to samo prazne informacije, koje će proći i biti zaboravljene sa dolaskom novih.

Moj deda nije imao završenu školu, samo četiri razreda osnovne. A „vek“ je proveo radeći kao veterinar. Neki su ga zvali „Doktore“ i bio je dobar u tome. Nije imao formalno obrazovanje, ali je imao volju da nauči. I možda ludu sreću da mu se ukaže takva prilika. Ne može teorija da odradi praksu. Potrebna je želja za primenom i hrabrost da podneseš početne neuspehe.

Svako može da protraći svoje vreme. Svima su nam date mogućnosti, ali su nam različite polazne tačke. Svako može da se usudi, ali ne može svako da podnese sve ono što donosi dobar ishod. Paradoksalno, ali često nismo spremni na nove i bolje okolnosti, ako smo se ušuškali u poznatom, pa i manje poželjnom okruženju.

Moja škola nije završena i nije vezana za jednu sferu. Možda jer sam dovoljno luda da rizikujem i ne igram na sigurno, a možda jer sam shvatila da nam nikakva titula ne može uvećati vrednost, ako je već sada ne vidimo. Srećom, ovu moju sam uspela da ugledam i dok god mi je pred očima, sva druga definisanja mene kroz spoljašnje faktore, za mene su nevažna.

A da li vi vrednujete sebe? I od koga očekujete da vam kaže koliko vredite? Pazite samo da im ne poverujete. Kad vam nešto hitno treba, ne procenjujete vrednost toga, znate da morate da platite. A vi sebi jako trebate. Ne dajte da vam lupaju cene, jer samo vi plaćate za svoje izbore.

Autor: Ana Milovanović

Zatalasalo se

Ovih dana zatalasalo se baš dobrano, i neka je. Tema – seksualno zlostavljanje. Godinama se ćutalo. Strah, sramota, izrugivanje okoline i potpuna odsutnost razumevanja i empatije. Tekstova, pogotovo na društvenim mrežama ima mnogo, i neka ih je. Dugo je ova tema čekala, takoreći, vapila za pažnjom. A takvi ljudi su se u međuvremenu slavodobitno šetkali među nama; komšija, prijatelj, familija, ugledni građanin, profesor, direktor – po nekom pravilu, uglavnom oni nadređeni, autoriteti. U smislu, ako hoćeš napred, moraš malo da se potrudiš, ali taj trud, u takvim slučajevima, a njih ima i previše, jako, jako je bolestan, truo i neljudski. Bolesni mozgovi, a u društvu cenjeni, prestižni, pa ti ajde, ako smeš digni glas, progovori.

Pišem i gadim se. Znam da ima mnogo tekstova, ali moram i ja svoj da napišem, jer pući ću ako tu gadost ne kažem i ne izbacim iz sebe. Kad je meni, jednoj, koja ovo sve čita toliko gadno i jezivo, kako li se tek osećaju one koje su to doživele. Znam da se sada cela lavina pokrenula i zahvaljujem ovim napaćenim heroinama što su smogle snage javno da istupe. Kažem, znam…a, ne znam, znaju one. Znate, i da se napiše milijarda tekstova, malo je.

Razmišljam kao majka i ženskog, i muškog deteta, doduše odrasli su, ali uvek su oni moja deca koliko god odrasli bili. Trenutno, emotivno razmišljam, a kako bih drugačije. Ne znam šta bih bila u stanju da uradim, prosto se i na samu pomisao, bojim sebe i svoje reakcije. Razmišljam, koliko je kod tih devojaka bilo neprospavanih noći, dok nije prevagnulo ono, reći ću, pa kud puklo da puklo. Kakvu traumu, iz dana u dan, iz noći u noć, su one vukle sa sobom i koliko dugo će je još vući. I nikom, baš nikom, sve u sebi, same sa sobom. I stide se sebe, a nemaju zbog čega da se stide. Eto, duša me zbog toga boli, a monstrumi, oni i dalje šetaju, i žive oko nas, ugledni i uglađeni.

Međutim, postoji nešto čega se posebno stidim, to je momenat u kojem se stidite zbog drugih. To su neki od komentara, naravno na tim istim društvenim mrežama, pošto je tu sve dopušteno, pa čak i komentari spodoba i likova za koje nemam pravi naziv. Oni jadni i optužujući, maliciozni i prosti, čitam ih i mnogo me je sramota. Ježim se, užasavam onim pročitanim, jer baš zbog tih i takvih se ćutalo, godinama, decenijama. Javna tajna, tako se to zvalo i zove se još uvek.

Nemojmo to zatrpavati i praviti se kao da ne postoji. Dva-tri dana buke i posle ništa – pojeo vuk, magarca. U smislu, ajde dosta je više te priče, da se mi okrenemo vedrijim temama. Ona čuvena „pozitiva“, nasmej se i sve će proći. Neće proći, samo će se još dublje zatrpati dok se mi bavimo krpicama. Užasno, sramno i neoprostivo. O ovome je potrebno trubiti stalno i udarati na sva zvona, jer je to bolest društva, a i nas samih, ako ignorišemo. Ne kažem da sad ceo svet mora da stane, ali ovo je jako teška tema i nikako ne smemo dozvoliti da samo potone.

Možda je sve ovo ovde napisano, mračno i po nekim parametrima „pozitivne“ današnjice neprihvatljivo, ali pomislite samo da se radi o vama ili o vašem detetu. Zatalasalo se ovih dana bome žestoko, i neka je.

Autor: Male Velike Stvari

Poslastica: Rozen torta (kolač) sa bademom, makom i kikirikijem

0

Nadaleko poznata rozen torta, verujem da nema domaćice koja je bar jednom nije uvrstila u svoj repertoar kolača za slavsku trpezu. Sa svojim fantastičnim ukusom orašastih plodova i neodoljivom šećernom glazurom, ne ostavlja nikog ravnodušnim i uvek, gotovo uvek se traži parče više. Ja sam je ovog puta pripremila na moj način u kombinaciji oraha, badema , kirikija i maka, a umesto šećerne glazure prekrila fondanom, što joj ni malo nije umanjilo ukus. Probajte je i ovakvu, sigurna sam da će vas oduševiti. Pa da krenemo.

Recept:

1 pakovanje kora za rozen tortu ( 10 listova )
500 ml bademovog mleka
400 gr kristal šećera
250 gr margarina
580 gr mlevenih oraha
137 gr mlevenog neslanog kikirikija
55 gr mlevenog badema
2 šake maka u zrnu ( ako volite mak možete dodati i više)

Za glazuru:

400 gr fondana roze boje
400 ml vode
100 gr šećera u prahu

Priprema fila:

Staviti šećer u šerpu, dodati mleka i staviti na tihoj vatri da se zagreva uz povremeno mešanje. Kada provri kuvati 5 minuta uz mešanje, zatim dodati margarina i mešati dok se ne istopi i sjedini sa smesom. Skloniti sa vatre i mikserom umutiti penasto. Kada smesa bude mlaka nafilovati kore, na četvrtoj i petoj kori posle premazivanja fila posipati zrnca maka. Zadnju koru ne premazivati. Staviti odozgo drvenu dasku za sečenje kako bi se kolač opteretio i pod pritiskom kore zalepile. Ostaviti u frižideru da se kolač stegne.

Priprema glazure:

Fondan seći na manje kocke, staviti u šerpu i pustiti da se otapa na tihoj vatri uz postepeno dodavanje vode. Kada ste dodali svu količinu vode, dodati šećer i kuvati fondan dok ne počne da se zgušnjava uz neprestano mešanje varjačom. Skloniti od vatre i mlakim fondanom preliti kolač. Ostaviti u frižideru da se stegne. Dekorišite kolač po vašoj želji.

Uživajte i prijatno!

Autor: Sunčica Stanković

Reč urednice: Da li pišete dnevnik?

0

Da li ste kao mali vodili dnevnik i u njega zapisivali sve vaše tajne, velike i male? Prve simpatije, prve poglede, prvi poljubac, držanje za ruku… Sigurno jeste, to su svi radili. Još ste pisali i kada ste tužni, a kada ste srećni, zašto ste se posvađali sa najboljom drugaricom ili najboljim drugom i kako ste se zbog toga osećali. Nakon pisanja bilo vam je lakše, makar malo lakše.

E tako vam je i sada kada ste porasli i kada vam odbijanje od strane simpatije izgleda toliko smešno, ni približno problemima koje sada imate. Ali evo vam rešenja.

Potrebni su vam sveska i olovka. Sednite u svoj kutak, tamo gde vam je najudobnije i gde je tišina, skuvajte kafu ili čaj i sve iz sebe prenesite na papir, jer papir trpi sve.

Kako voditi dnevnik?

Sasvim je jednostavno. Sve ono što osećate u datom trenutku, sve što vam se izdešavalo tog dana, pustite da izađe iz vas. Zapisujte svoje misli, zapisujte kako ste uživali u kafi i tišini. Šta vas je naljutilo, a šta obradovalo. Ako treba opsujte i zapišite tu psovku. Ne dozvolite joj da ostane u vama, jer sve loše što ne izbacite iz sebe odraziće se na vaše zdravlje.

Koji su benefiti pisanja dnevnika?

Ono što je najbitnije, biće vama lakše. Tugu ćete podeliti na pola, a sreću ćete duplirati. Izrećićete u papir sve ono što niste mogli ili smeli reći naglas. Osetićete se lakše. Biće vam lakše. Kao kada sa nekim podelite sve ono što vas muči i raduje. Neka dnevnik postane vaša nova najbolja prijateljica sa kojom svakoga dana pijete kafu. I obavezno zapišite i ono na čemu ste zahvalni.

Dragi dnevniče…

Autor: Lidija Gajić