Home Blog Strana 161

Moje dete sa posebnim potrebama je moj blagoslov!

Moje dete sa posebnim potrebama je moj blagoslov!

Prosto ne mogu da verujem koliko se na internetu raspravlja o tome da li su naša deca sa posebnim potrebama blagoslov ili ne. Neki ih čak nazivaju „teretom“ ili nešto slično. Imam dosta razumevanja za različita mišljenja. Svesna sam da svačiji ugao gledanja zavisi od njegovog ili njenog uverenja i sistema vrednosti.

Neki koji ovako misle čak i nemaju decu. Neki su roditelji dece sa posebnim potrebama koja sada imaju 20 i više godina. I oni kažu da im je sada previše. Ne sudim nikome: različiti ljudi- različita mišljenja.

Ja pak u suštini svog bića, celim svojim srcem i dušom, smatram da je moja ćerka Joana moj najveći blagoslov.

U ovom članku ću objasniti zašto to nije samo pozitivna mantra koju sebi govorim samo da bih se osećala bolje. Ili da bih se pokazala u „boljem“ svetlu (da bih se pokazala bolje… za koga? :)).

Čak sam negde pročitala komentar da roditelji daju izjave poput: „Moje posebno dete je moj blagoslov“, kako bi preokrenuli tragičnu situaciju (?).

Vidite, moramo nešto da razjasnimo.

Ako ja ili bilo ko izjavi da je njegovo dete blagoslov, to ne znači da uživamo u svakoj sekundi svog roditeljstva; ne znači da želim da moje dete bude takvo zauvek, ne znači da je ne bih izlečila kad bih imala moć to da učinim. To ne znači da sam mazohista koji uživa u… hajde da koristimo blaže reči i kažemo „izazovnim situacijama“.

Kada kažem da je moje dete blagoslov u mom životu, govorim to zato što su mi se otvorile mnoge mogućnosti iz želje da joj pomognem i tokom raznih koraka koje smo morali da preduzmemo  (kao što su dugi boravci u bolnici i beskonačne terapije i slično). Život mi se popravio na toliko nivoa, i ne znam kako bi sve izgledalo da nisam iskusila ništa od toga.

To je moje iskustvo sa mojim detetom.

Ona ne komunicira verbalno i ne možemo znati kako bi se izjasnila da ima intelektualno razumevanje i da govori. Od srca verujem da su njeni izazovi blagoslov za nju i mene.

Za nju mogu reći da je dobila moju najbolju verziju baš zbog toga kakva je. Ovo mogu da potpišem ako je potrebno.

Od mene je dobila bezuslovnu ljubav, nežnost i pažnju. Ima nekog ko je uvek pored nje (i uživa u tome). Ona je dobila tu verziju mene koja je izvrsna u planiranju i organizovanju, odgovorna, brza, fleksibilna, prilagodljiva, saosećajna i puna razumevanja. Dobila je verziju mene koja odlično komunicira sa ljudima, procenjuje njihove karaktere i izvlači najbolje iz njih, imajući u vidu da moram da komuniciram i koordiniram između toliko lekara, terapija, medicinskih sestara, nastavnika i drugih.

Pišem ovo za ljude koji zaista žele da čuju i shvate kako se nečija najveća tragedija može pretvoriti u najveći blagoslov.

Ako mislite da roditelje sa posebnom decom treba sažaljevati i da drugi treba da saosećaju sa njima, to samo znači da mislite da ljudi u takvoj situaciji treba vas da sažaljevaju i saosećaju sa VAMA.

Svaki put kada neko govori o drugima, on u stvari govori o sebi.

Dakle, da li mislite da dete sa posebnim potrebama nije blagoslov, već neželjena tragična i opterećujuća situacija? To znači da VI ne biste mogli da vidite blagoslov u tome da ste na mom mestu. Verujem vam kada kažete da se tako osećate.

Sa mnom to nije slučaj. Nastojim da budem veoma iskrena prema sebi i svojim osećanjima zbog sopstvene dobrobiti. Zbog sebe ne želim ništa da potiskujem i nosim se sa svakom emocijom u datom trenutku. Ne zanima me da gradim imidž optimiste ako se osećam drugačije (zašto bih to radila?).

Zahvalna sam za svoj život i mogućnosti koje još uvek imam na našem putu. U prve četiri godine sam tugovala, gajila negativne emocije i živela scenario „žrtve“. Posle dve godine rada na sebi, mogu reći da je svaka ćelija mog tela zahvalna za Joanu. Za sva iskustva, prevazilaženje prepreka, snagu koju sam stekla i poboljšanja koja sam morala da napravim kod sebe da bih pružila najbolje i njoj i svojoj porodici.

Znam svoj put, sve što se dešavalo, kroz šta smo prošli kao porodica i znam gde nas je to dovelo.

Da li bi bilo bolje da je Joana samo „obično“ dete? Ko zna? Ne znam šta bi bilo da su stvari od početka drugačije.

Da li želim da se pronađe lek za oštećenje mozga? Da! Naravno. Želim da od ovog minuta bude sve bolja i bolja i na kraju potpuno zdrava i bez dijagnoze.

Ali ako se to nikada ne dogodi, moje emocije se neće promeniti. Vidim je kao blagoslov. Znam da je ona blagoslov. Ona me pokreće, inspiriše, daje mi svrhu i radost.

Svakom ljudskom biću su potrebni rast, stimulacija i značenje. Bez ove tri stvari, čovek zapada u letargiju, pa i depresiju.

Moje dete sa posebnim potrebama je moj blagoslov!

Ona je stimulacija koja me tera da rastem i daje ogroman smisao mom životu.I ona je direktan uzrok jer danas svojim radom mogu pomoći tolikom broju ljudi.

Potpuno razumem sve koji misle drugačije. Bilo da se ne bavite „posebnim“ problemom ili ste roditelj deteta sa posebnim potrebama kome je svega dosta i veruje da je ovo najveće prokletstvo u njegovom životu. Razumem vas..

Jednostavno imamo drugačija iskustva.

Sve najbolje svima vama! Do sledećeg članka!

Moje dete sa posebnim potrebama je moj blagoslov!

Autor: Maya Stoychevski, Life coach and coach for special parents

Preuzeto sa: mayastoychevski.com

Tekst: My Special Child is My Blessing!

 

 

 

 

Ulepšaću ti život

0

Ulepšaću ti život

Krojimo li mi sudbinu ili okolnosti kroje nas? Da li smo odgovorni za život koji živimo? Za izbore koje nismo mi doneli, samo su nam dodeljeni? I za to što smo se rodili i odrasli možda u uslovima koji nisu idealni? Što možda nismo bili paženi i maženi i što možda nisu znali bolje da nas odgajaju? Je li odgovornost za sve to na nama?

Mislim da ipak nemamo svi iste mogućnosti, jer nemamo svi ni iste polazne stanice. Možda na nekom nivou i biramo kako će nam život izgledati, ali… Kako da objasnimo nekome, ko je odrastao u nemaštini, da je on odgovoran što danas ne očekuje mnogo od života?

Danas je obrazovanje svima dostupno, kažu, a da li je?

Treba se edukovati, treba biti svoj, treba stvoriti nešto svoje, kažu. A uče li nas u startu tome?

U sistemu gde su, neretko, nastavnici nedovoljno edukovani i bez razvijene emocionalne inteligencije, koliko nam deca mogu širiti vidike? I šta ako kod kuće nema ko da ih usmeri, i da uči sa njima? Jesu li ta deca odgovorna?

Rastuži me kada vidim da neko nema ni osnovno za život. Dok mi, puni svega, grabimo za još ono nešto što nam fali. Na sreću, uvek možemo na neki način da pomognemo.

Hajde da se ne pravimo pametni, govoreći da ne možemo svima pomoći. I hajde da pomognemo onima kojima možemo!

Što se mene tiče, juče sam „ispraznila“ ormar, ponovo. Pokloniću sve što mi ne treba. To radim uvek i opet ću. Ne mogu ja jedna sve to poneti, niti želim. Jer, kako kažu: „Tvoje malo, nekome je mnogo.“ Eto, nekome ću sigurno ulepšati život. I već sam srećna zbog toga! Meni dovoljno.

Ulepšaću ti život

Autor: Ana Milovanović

Evo još jedne ideje za pripremu Uskršnje pogače

0

Evo još jedne ideje za pripremu Uskršnje pogače. Ako se još uvek niste odlučili  mi vam predlažemo da baš ovakva pogača krasi vašu Uskršnju trpezu.

Recept za testo:

700 gr brašna T45

6 gr suvog kvasca

4 gr šećera od šećerne trske

100 ml mleka

60 ml suncokretovog ulja

100 ml obične vode

2 jaja

100 ml pavlake za kuvanje

7gr soli

Za premazivanje pogače:

1 žumanac+ 1 kašika pavlake za kuvanje. Trebaće vam još otopljenog maslaca za premazivanje jufki ( oko 80gr).

Priprema testa:

Pleh veličine 24,5 cm premažite manjom količinom maslaca sobne temperature. Sipati tečne sastojke u dublju, plastičnu posudu. Zagrejati u mikrotalasnoj da budu mlaki. Dodati šećera i dobro razmutiti. Brašno staviti u dublju posudu, napraviti udubljenje po sredini, dodati kvasca i sipati tečne sastojke. Razmutiti žicom za mućenje i ostaviti da kvasac nadođe. Nakon toga dodati umućena jaja, soli i zamesiti testo, oblikujući ga u loptu. Zamešeno testo premazati po površini jednom kašičicom suncokretovog ulja. Pokriti krpom i ostaviti na sobnoj temperaturi da naraste.

Kada testo dobro naraste, premesiti ga, pokriti krpom i ostaviti da nanovo naraste. Nakon toga istresti testo na ležerno pobrašnjenom stolu i od ukupne količine testa iseći 8 parčadi od 70 gr  i 5 većih parčadi testa od 120 gr koje ćete oblikovati u jufke. Svaku jufku od 120 gr razviti oklagijom oblikujući ih u krug. Premažite otopljenim maslacem i poslažite jednu na drugu. Zadnju jufku ne premazujte maslacem. Sada svih tih 5 jufki razvijte oklagijom u obliku kruga, debljine 1,5 cm. Razvijeni krug isecite na 8 trouglova ali tako da ne sečete do kraja kruga ( ostavite nekih 3 cm do ivice).

Evo još jedne ideje za pripremu Uskršnje pogače

Svaki trougao zasecite po sredini, takođe ne secite do kraja. Svaki vrh trougla provucite odozgo na dole u zasečeni deo i to 2 puta. Tako isečeno testo prebacite u pleh, samo pažljivo, ovde će vam trebati četvoro ruku. Svaku jufku od 70 gr rastanjiti u valjke debljine prsta i postaviti na stolu po dužini po 2 sa leve i 2 sa desne strane, sa malim odstojanjem.

Druga 2 postaviti sa gornje strane tako što ćete ih staviti preko prva 2 valjka postavljena po dužini, s’leva na desno, i onda ispod druga dva valjka. Preostala 2  stavite ispod prva 2 postavljena po dužini, sleva na desno i iznad druga dva. Svaki kraj koji štrči prebacite jedan ispod drugog idući odozgo na dole . Preostale krajeve koji strče podviti ispod testa. Dobijenu formu stavite u pleh u sredini. Pogaču premažite prelivom, posipajte makom i susamom. Ostavite da naraste i pecite u zagrejanoj rerni na 200 ° 25 minuta. Pet minuta pri kraju pečenja pogaču izvadite iz rerne, premažite otopljenim maslacem i vratite u rerni da se ispeče.

Uživajte i prijatno!

Autor: Sunčica Stanković

Čitamo: “Orkanski visovi” – kad ljubav postane opsesija

0

Emili Bronte je napisala jedan roman. Koji se i 175 godina nakon objavljivanja spominje kao jedno od intrigantnijih dela klasične književnosti. Pre nego što sam krenula da čitam „Orkanske visove” očekivala sam jednu veliku i tešku ljubavnu priču. Čitajući knjigu  dobila sam priču o opsesivnoj i bolesnoj ljubavi. O likovima koji su duboko nesrećni i osuđeni da zauvek lutaju.

Atmosfera je mračna, teška i oslikava emocije i ponašanje glavnih junaka. Likovi su potpuno realni, autorka ih ne ulepšava, pokazuje nam njihove najružnija lica i najmračnija osećanja.

Nemoguće je da vam junaci koje je Emili Bronte stvorila ne izazovu emocije.

Oni su sebični, osvetoljubivi, razmaženi i mizerni. Oni ne umeju da vole, makar ne na način koji je meni prihvatljiv. U nekim delovima ćete poželeti da ih sažaljevate ili da suosećate sa njihovom patnjom. Ali vam oni to svojim ponašanjem neće dozvoliti.

Čitamo: “Orkanski visovi” – kad ljubav postane opsesija

Na stranicama ove knjige nećete naći ljubav i sreću, naći ćete patnju, samoću, bedu i zlovolju.  Ipak, ukoliko kao ja volite priče koje ostavljaju trag i koje se dugo pamte, „Orkanski visovi” će vas sigurno privući. Nećete moći da odolite da pročitate još jedno poglavlje iako ćete znati da će se u njemu kriti neke nove okrutnosti. Ketina i Hitklifova priča je razarajuća po okolinu, ali i po njih same. Oni ne mogu da obuzdaju svoje emocije iako znaju da im one ne donose mir, već samo nespokoj i očaj.

Jasno mi je zašto ova knjiga ima status klasika i zašto je u vreme svog objavljivanja bila šokantna. Možemo veličati spisateljsko umeće Emili Bronte, pošto je zaista uspela da napiše priču koja je večna. Autorka nam pokazuje koliko daleko može da ide odanost, kako deca koja su razmažena mogu da odrastu u užasne ljude, a kako istu sudbinu ponekad dele i deca koja su tlačena i zanemarena. Uvodi nas u domove dve porodice čiji su životi neraskidivo povezani i ostavlja nas da posmatramo dve generacije ljudi koji ne znaju ili ne mogu da promene svoju sudbinu.

Emili Bronte je odradila sjajan posao i uspela da me navede da i sama poželim da koračam pustarom, gledam Orkanske visove i pitam se kako je sve mogla da izgleda Hitklifova i Ketina sudbina da su okolnosti njihovog susreta i odrastanja bile drugačije. Sigurna sam da ću o ovoj knjizi razmišljati još neko vreme i da ću joj se vraćati.

Čitamo: “Orkanski visovi” – kad ljubav postane opsesija

Autor: Milica Barać

Intervju: „Večna mladost je nešto za čim ljudi najviše žude“- Svetlana Fucić

Intervju: „Večna mladost je nešto za čim ljudi najviše žude“- Svetlana Fucić

 

Svetlana Fucić je rođena u Beogradu. Savremeni srpski pisac i pesnik. Dvadeset godina član UKS. Sa ponosom ističe da je nekomercijalan književnik, ali kaže da voli kada kažu za nju da je pesnik.
Objavljene knjige: „Dodir tišine“, „Miris magle“, „Na margini“, „Bela sahrana“, „I bi svetlost“, „Kiriaki imera“, „Vrata od ždrala“. Zatim: „Mi smo se već sreli“, „Humaj ptica“, „Sedmi dani“, „Sazvežče leptira“, „U snu nesne“, „Underground soul“ ( roman pisan bez interpunkcije), „Stihovi u četri ruke“ (pisano zajedno sa A.Bećićem, tako što se nadovezuju jedno drugom na stih) i ova o kojoj smo pričale “ Devet života i osam smrti“.

Odakle ljubav prema pisanju?

Iskreno, ne znam. Verujem da je došla iz ljubavi prema čitanju. Počela sam, verovatno kao i sva deca, da čitam dečju poeziju, pretežno Peru Zubca, Ršumovića, Erića… I, valjda pod utiskom spoznaje šta sve jedna pesma može reći – počeh i sama da pišem.

Kako ste došli na ideju da napišete prvu knjigu?

Pisala sam, mislim, oduvek, ali nisam želela da objavljujem, verujući da nisam dovoljno dobra za javnost – književnost sam nadasve poštovala, kao i danas, pa je otud dolazila ta nesigurnost. Prijatelji su me nagovarali da objavim zbirku poezije, no odbila sam, uz izjavu: Kada jedan Pero Zubac kaže da sam dobra-objaviću. Kasnije, kada mi je stigao plavi veliki koverat sa rencenzijom Pere Zubca (kog nisam lično poznavala) ispostavilo se da je jedan od mojih prijatelja ’’pozajmio’’ svesku sa mojim stihovima i poslao je Zubcu – koji je prepoznao talenat i nepoznatoj meni poslao rencenziju. I tako je izašla u javnost moja prva knjiga, zbirka poezije koja se zvala „Dodir tišine“.

Gde nalazite inspiraciju za Vaše knjige?

 

Kako za koju. Kada sam pisala romane sa istorijskom tematikom („Humaj ptica“ i „Sedmi dan“) dešavalo se da negde pročitam tek jednu rečenicu koja bi me zainteresovala dovoljno da krenem u istraživanje… Već samim tim, razvijao bi se film u mom umu, i ostajalo je samo da sve to zapišem. „Kamena šuma“, bajka za odrasle, nastala je kao mogući projekat za pozorišnu scenu (koji se nije ostvario) a tako što sam zamislila šta bi bilo da se pomeša vilenjački i ljudski rod i koja bi se cena za taj čin morala platiti… Pošto je večna mladost nešto za čim ljudi najviše žude, u toj bajci dala sam pravi smisao toj ljudskoj čežnji i vili, koja je odbegla zbog čobanina iz vilenjačkog sveta, dala kao kaznu mogućnost da zanavek živi… Ali sama.

Vaša knjiga „Devet života i osam smrti“ je veoma specifična. Kako biste je okarakterisali?

 

Kao autobiografske priče ispričane na jedan uvrnut, nestereotipan način. Istinite priče iz mog života koje, da sam ih ispričala bilo kako drugačije, ne bi bile ništa drugo do obične. Do važnih spoznaja dolazila sam kroz svoje žive snove, samim tim i do odluka, kao i do odgovora zašto mi se dešava upravo to što mi se dešava. To je, dakle, jedna knjiga priča različitih po vremenu događanja ali sa istom potkom – Ljubav sa velikim Lj. Ponešto sam zagrebala po fantastici jer, ponoviću, to je bio jedini način da ispričam nešto lično a da ne upadnem u stereotip.

Šta je ono što je izdvaja od ostalih Vaših knjiga?

Sve. Jer, sve moje knjige su različite, samo dve se bave istorijskim ličnostima, i to delimično. U svom književnom opusu imam nekoliko zbirki poezije, jednu poemu, jedan poetski dijalog, jednu knjigu pripovedaka i romane. Nisam imala kratke priče autobiografskog sadržaja, te sam se odlučila da se oglasim i u tom pravcu.

Vi ste član Udruženja Književnika Srbije. Šta za Vas to znači?

Mnogo godina unazad sam član Udruženja, da. Danas, na žalost, to mi znači jako malo. Jer, usled ponavljanja partijskih modela, u ovoj zemlji je, izgleda, najlakše postati upravo član Udruženja književnika. To odavno više nije to, ako me razumete, odavno je kultura pala na kolena, a pod pojmom pisac svašta se može podvesti. Danas imamo pisaca kao pečuraka, nekvaliteta više nego ikad, upravo zbog toga što decenijama unazad ne postoji preko potrebna cenzura i zvanična književna kritika od strane obrazovanih, eminentnih ljudi koji bi se time bavili kao zvaničnim zanimanjem.

Da li više volite da pišete poeziju ili prozu?

Znate kako, pesnik sam, i umreću kao pesnik. Poezija je esencija pisane reči, za mene i po mom mišljenju. Ipak, ne mogu da čitam samo poeziju i iz tog razloga čitam više prozu. A pišem ono što mi trenutak donese – da li je to češće pesma ili priča ili početak nekog romana… Ne zavisi od moje ljubavi ka poeziji ili prozi, jer i pesnik sam i prozaist, zavisi samo od trenutka koji mi život donese. Stoga, pišem ili zapisujem ono što mi tog trenutka budi emociju.

Gde se mogu kupiti Vaše knjige?

Preko izdavačke kuće Miroslav, mog izdavača, ili preko mene tj. preko društvenih mreža i mojih naloga tamo. Fejsbuk i Instagram, pod mojim imenom i prezimenom.

Ko su Vam uzori što se tiče književnosti i pisanja?

Uzora, ili autoriteta, imam mnogo. U poeziji su to Borhes, Blok, Rilke, Pero Zubac, Mika Antić, Vito Nikolić, Miljković, Nina Gasion… U prozi Meša Selimović, Laza Lazarević, Bora Stanković, Andrić, Dragoslav Mihajlović… Od stranih pisaca, osim klasike, volim Andreja Makina, Šandor Marai ima jednu knjigu zbog koje ima moj duboki respekt, Margaret Jurstinar, ali volim i Safona, Orhana Pamuka, Tolkina i Bakmana.

 

Da li imate nove projekte u planu?

Nemam. U stvari, imam – pokušaću da nađem vreme da završim davno započetu duo dramu koju sam zamislila kao pozorišnu predstavu. Pokušaću, ne obećavam i da ću uspeti… Videćemo.

Intervju obavila: Lidija Gajić

 

 

 

 

 

 

Predškolcima i osnovcima na dar besplatan obilazak Muzeja Nikola Tesla!

0

Predškolcima i osnovcima na dar besplatan obilazak Muzeja Nikola Tesla!

Kako bi približila deci priču o pronalazaču Nikoli Tesli, domaća pesnikinja Božica Velousis je posle dve godine, ponovo organizovala besplatan obilazak Muzeja „Nikola Tesla“ u Beogradu i to predstavnicima najmlađih generacija Vaspitno-obrazovne ustanove „Kreativno pero“!

Dečjoj radosti nije bilo kraja! U vreme školske nastave, organizovanim prevozom iz škole stigli su u Muzej, kada su se prepustili istraživanju o srpskom najpoznatijem pronalazaču Nikoli Tesli ali i edukaciji od strane profesionalnog osoblja koje se potrudilo da im što zanimljivije predstavi Tesline izložene predmete, oglede, eksperimente ali i dokumentarni film.

Inače, sama organizacija je trajala tri dana. Tokom prvog dana, pesnikinja je organizovala obilazak za predškolce, tokom drugog dana, za osnovce prvake i drugake i tokom trećeg dana, za osnovce trećake i četvrtake!

Posebno ih je oduševio najpopularniji eksponat, veliki Teslin kalem – trafo od pola miliona volti. Uključivanjem ovog uređaja posetioci oko Teslinog kalema mogu da vide munju, a istovremeno njihova tela provode struju do neonskih sijalica koje drže u rukama. Oni ne osete ovu struju jer je malog intenziteta i potpuno su bezbedni tokom trajanja demonstracije.

Predškolcima i osnovcima na dar besplatan obilazak Muzeja Nikola Tesla!