Home Blog Strana 476

KO SU NEMIRNA DECA?

Na molbu mnogih majkih i prijateljica, vreme je da se posvetim ovoj značajnoj temi.  Zovu ih nestašna deca, hiperaktivna deca a nedavno sam se, kao, nasmejala na izraz- džumbus dete. Pitaju se svi, šta je teško u roditeljstvu, pa se odgajateljima čini  da deca rade stvari koje ne bi trebalo? Ili možda bi?

 Davno sam čula izreku poput ,,sačuvaj me Bože mirnog deteta!“ Nisam je razumela dok nisam zaplovila u pedagoške vode. Primetila sam da pomoć najčešće traže ,,mirna i slatka deca”. Dobrice za koje je važila izreka ,,gde ga/je staviš tu ga/je nađeš“. Ta deca su bila melem za svoje roditelje. No da li je to i zdravo? U razgovorima sa njima primećujem da su najčešće sputavana u svom razvoju, i da ono što su njihovi roditelji smatrali nemirnim, deca opisuju kao kreativnost i kao istraživačku radoznalost.

U  stručnoj literaturi a i u svakodnevnom životu, nailazim na podatke da ono što danas zovemo nestašnom decom, u nekom delu je i razvojno poželjno.  Deca  nakon faze simbioze sa majkom ulaze u fazu istraživačkog naleta, kada je sve interesantno i zanimljivo. I zaista, kako bi dete naučilo nešto o svetu a da ga ne istraži? Da bi se dete vaspitalo, potrebno je puno pažnje  i strpljenja, ali i vremena. Danas se izraz nemirno ili nestašno dete meša sa terminom hiperaktivno dete, što svakako nije isto. U stručnoj literaturi, pojam hiperaktivnosti se veže za skraćenice ADD ( attention deficit disorder– deficit pažnje) i ADHD (attention deficit hyperactivity disorder- deficit pažnje sa hiperaktivnošću).  Danas se olako daju dijagnoze deci, pa se stoga svakom detetu koje ,,ne drži mesto” ili ,,ne može da se skrasi” pripisuju navedeni termini.

Roditelji prave dve krupne greške: preterano kontrolišu decu i ne postave im granice. Kod preterane kontrole roditelji najčešće sputavaju dete. Nemoj to, ostavi ono! Dete uči da je na neki način nešto zabranjeno, prljavo, pogrešno.  Sa druge strane, greške deteta u istraživanju doživljavaju strašnim, pa prirodnu potrebu da se dete vrati majci, nakon što se uplaši, shvate olako, što kod deteta izaziva nesigurnost. A svet je za dete riznica za istraživanje.  Pri preteranoj kontroli, dete radi suprotno od onoga što se od njega traži, ne bi li se izvuklo iz sistema koji ne razume i iz komandi koje mu nisu objašnjene. Roditelji, zapravo, prezaštićuju dete, sputavaju ga i ometaju u pravilnom razvoju.

Greške se ogledaju i u nepostavljanju granica, pa je detetu sve dozvoljeno. Mnogi to rade zbog nedostatka vremena, ali neke roditelje frustrira detetov plač, zašto je dete toliko radoznalo i zašto se već jednom ne skrasi? Frustracija nastaje kada im je nešto uskraćeno. Radeći sa decom, prisustvovala sam fazama kod sasvim male dece koja lupaju glavom o zid. Umesto da izoluju decu, zaokupe im ruke, roditelji se uplaše i pokleknu dajući detetu ono što želi. Na taj način deca ne uče da odlažu svoje potrebe i obaveze, što može imati negativne posledice kada odrastu i zakorače u svet, zahtevajući od okoline da im zadovoljava potrebe.

U oba slučaja, deca izrastaju u nedovoljno zrele i nedovoljno odrasle osobe. Potreba svakog ljudskog bića je da oseti svet koji ga okružuje i nauči da u njemu opstane, ali i uživa. Uz ljubav i strpljenje roditelji bi trebalo da podrže dečije odrastanje.

Autor: Bojana Aleksić, pedagog

KOLUMNA: ZAŠTO NAM JE PROBLEM DA PRIHVATIMO TO DA SMO RAZLIČITI?

0

Iz nekog, sasvim nepoznatog razloga, postalo je problem prihvatiti to da su ljudi različiti. Kao da svako za sebe misli da je popio svu pamet sveta i da su svi ostali skrenuli s uma. A zašto, samo malo, ne zastanemo, dobro razmislimo o svemu i zapitamo se da nismo možda mi ti koji greše?

Nije bilo malo situacija u kojima sam i sama bila ubeđena u ispravnost svog postupka, verovala u to da je baš moj stav o nečemu – onaj pravi i bila sigurna u to šta je ono što volim, a šta, uslovno rečeno, prezirem. Kao pubertetliji koji nije spreman na kompromise i prihvatanje tuđeg mišljenja, bilo mi je nezamislivo i da pokušam da razmislim o drugoj opciji osim o toj da sam u pravu.

Međutim, kako su godine prolazile, ja postajala zrelija, a život nemilosrdniji – shvatila sam da uvek (dobro, skoro uvek) postoji više mogućnosti i više tačnih odgovora. Retke su situacije u kojima je sve crno ili belo, uglavnom je šarenoliko i postoji pregršt mogućnosti, a na nama je da proberemo šta je to što nam najviše odgovara.

To je, zapravo, lepota života! Pred sobom imamo milijardu opcija i šansu da ih sve isprobamo i zadržimo onu u kojoj se najviše pronalazimo. Ipak, kako smo mi, ljudska bića, veoma komplikovani i ništa ne volimo da radimo na lakši način, mi biramo neku čudnu, samo nama znanu opciju. Ta opcija je nekako ovakva: odlučiću se za nešto što mi, iz nekog razloga, deluje najbolje, najprihvatljivije ili najlakše (eventualno mi je to preporučio neko čije mišljenje cenim i u kome vidim neku vrstu idola) i počeću tvrdoglavo da branim svoj stav, po svaku cenu.

Nakon toga, kada se u istoj prostoriji nađu politički neistomišljenici, rokeri/reperi/narodnjaci, umetnici i naučnici, vernici i ateisti itd. nastaće pravi pokolj. Uglavnom će svako od njih žučno braniti svoj stav i svoju profesiju, bez ikakve namere da makar sasluša drugu stranu. Bez obzira na to što svačiji izbor jednako vredi i što svako od njih ima svoj razlog za to što se odlučio da poštuje i voli baš tu vrstu muzike, knjiga ili filmova ili bilo čega drugog – mi za to kao da nemamo sluha.

Naravno, postoji i ona strana života koja spada u neukus, nemoral i zlobu, ali ovog puta ne govorimo o tome. Ovde je reč o situacijama kada se raspravlja o ukusu iako je nekada davno rečeno da se o istom ne vredi raspravljati. I zaista, koja je svrha rasprave u kojoj ne može biti pobednika, niti gubitnika? Različiti smo ljudi i prijaju nam različite stvari, volimo različite ljude, garderobu, automobile… šta god. Lepota je, takođe, jedna relativna stvar! Ono što je nekome lepo, drugome može biti odvratno, a isto to važi i za debljinu, mršavost, hobije itd.

Zbog čega onda određen broj ljudi misli da će zvučati pametnije i urbanije ukoliko tvrde kako ne podnose da gledaju domaće filmove i slušaju samo stranu muziku i nikako, nikada nisu čuli nijednu narodnu pesmu? To nije urbano, to je u najmanju ruku čudno i folirantski (a koliko nema mnogo logike govori i to da pesme pojedinih MTV zvezda često nemaju mnogo bolje tekstove od prosečnih pesama sa Granda). Sa druge strane se nalaze veliki rodoljubi koji ne priznaju ništa sem domaće muzike, zgražavaju se nad tvrdim zvukom gitare i seku vene na stihove o alkoholu, kafanama, menjanju partnera, skupim kolima, rodnom kraju, kućama, Četnicima i Partizanima. Sve je to ok, ali nije za ponos sve što je napisano na maternjem nam jeziku – nekada je bolje pustiti samo jedan Hendriksov solo, bez ikakvog teksta i mnogo više će emocija probuditi u nama nego potpuno jasan tekst neke novokomponovane pesme…

Zato bi trebalo uvek davati šansu nečemu novom, saslušati drugu stranu, upoznati i druge mogućnosti, pre nego što udarite pečat na svoj stav i zauvek zalupite vrata bilo čemu novom. Ne čini nas čovekom to kakve stvari volimo ili ne volimo u životu, to nas formira kao ličnosti, ali biti čovek – to je nešto sasvim drugo.

Zbog svega toga mi je danas drago da sam prošla gotovo sve faze od Silvane do Nirvane, dok nisam pronašla šta je ono što mi najviše prija. Zato danas sedim pored sestre koja rida uz ljubavne romane, dok ja bez daha čitam trilere. Zato nas dve zajedno gledamo i komedije i horore, izlazimo i u kafane i na rock svirke, ona priča o venčanici iz snova, a ja o biblioteci iz snova. I nikada nema rasprave, samo razmene mišljenja i učenja nečeg novog o stvarima koje nam, možda, nisu toliko bliske, ali svakako nisu zanemarljive.

Pružite šansu drugima, saslušajte razmišljanja koja su u potpunoj suprotnosti sa vašim… Videćete koliko će tada sve biti bolje i lepše nego u raspravi koja za cilj nema ništa sem same rasprave. Slušanjem drugih, naučićete mnogo o ljudima, ali i o sebi samima i otkriti unutar sebe osobine za koje niste ni znali da postoje.

Autor: Bojana Krkeljić

DA LI ZA SEBE MISLIŠ DA SI KREATIVAN ?

Ima razlike između talenta i rada na njemu

Zašto je tako teško napisati nešto efektno, nešto od čega će ti zavisti realizacija zacrtanih planova ? Šta je to što pisanje čini nepodnošljivim ? Šta je sa krivicom kada ne radiš ono što treba, u vremenu koje si odredio za to ?! Vrlo lako možeš da nabrojiš dovoljan broj stvari zbog kojih ne osećaš da radiš predano na planiranim ciljevima ?

Poznat ti je koncept discipline. Profesori u školi govorili su ti sigurno kako nećeš biti uspešan ako ne radiš na onome što voliš, svaki dan. Neko drugi, koga si takođe smatrao autoritetom, verovatno ti je govorio da ne treba sebe da smatraš autorom ukoliko ne pišeš svakodnevno. 
Gde je istina ?

Možeš čak i da uradiš poput većine, da se ujutru središ, obučeš kravatu i odelo, odeš u kancelariju i tamo radiš na svojim zadacima od 9-17h.

Evo istine: Ne moraš da pišeš danima. Nedeljama. A kada te ljudi pitaju šta radiš, uvek kaži da radiš na svojim ciljevima. Možda ćeš se zapitati u čemu se onda sastoji taj rad kada ništa nisi zapisao već neko vreme ??
 
Svako ima neki svoj, drugačiji proces. Nije neophodno ispisati stotine stranica, potrebno je imati sposobnost da slomiš srce onim što si napisao. 

Hiper svest, Da ili Ne ?!

Efikasno ćeš zapisivati sve svoje planove i ideje kada budeš znao da prepoznaš trenutke za pisanje. To znači da vidiš gde se nalaze lepota, humor ili tuga. Znači da si svoju svest bar malo proširio.

Dobar autor ne može da živi u dva različita stanja uma, da posmatra i da istovremeno bude u interakciji sa svim što ga okružuje i pri tom da vidi istinu. 

Ako si inspirisan, piši

Odradi svoj deo posla. Međutim, dok zapisuješ sve a pri tom osećaš kako ništa ne ide na onaj način kako ti to želiš i osećaš kako samo trošiš bezveze svoje vreme, onda jednostavno napravi pauzu. Stvari koje nameravaš da zapišeš, neće nikuda nestati. Ti se ne možeš povući iz toga, a možeš postati produktivniji.

Ako imaš neku sumnju da li je sada pravi trenutak za početak ovog procesa, onda vredi da dublje razmotriš neka pitanja koja su relevntna za tebe. Pronađi neku temu za sebe i obradi sva pitanja koja te interesuju, a možeš da počneš i sa mesta na kom se sada nalaziš, između ovih redova. 

Autor: Ivana Živanić

TRBUŠNJACI ZA RAVAN STOMAK

Trbušnjaci nisu samo odraz lepog i zategnutog stomaka već i vašeg zdravlje. Jaki trbušni mičići su uslov za dobro držanje. Zato je neophodno da znate koliko trbušnjaka treba da uradite svakoga dana kako bi vežbanje dalo efekte.

Kao što smo već rekli trbušni mišići su bitni za dobro držanje. Samim tim trbušnjaci su najpopularnija vežba što se zategnutog stomaka tiče i nije ni malo laka. Naprotiv, postaje sve teža i teža. Zato vam dajemo broj trbušnjaka koje trebate da uradite svakoga dana kako bi imali stomak kakv želite, a to je 30 trbušnjaka dnevno. Naravno da uz ovo morate da vodite računa i o ishrani.

Autor: Lidija Gajić

KORACI

Spakovala je pojas i kimono u torbu i krenula kući. Tara je obožavala karate. Iako umorna od napornog treninga osećala se prijatno, opušteno.

Ušla je u kuću, uzela čistu pidžamu i otišla pravo pod tuš.

Spustivši glavu na jastuk, krenula je da tone u san, kad…. ponovo… dobro poznati zvuk. Koraci.

Kad god bi svi legli i kad bi zavladala tišina, čula je korake po svojoj sobi. Kao da neko bosim stopalima hoda po tepihu.

U početku, odmah bi palila svetlo da vidi ko joj šeta po sobi.  Vremenom shvatila je da nema nikoga i da niko i ne može da uđe ali zvuk koraka redovno se čuo svake noći. Trudila bi se da što pre zaspi kako ne bi čula korake. Ponekad bi i muziku programirala na sat vremena da joj svira kako ne bi zaspala u tišini.

Kada su se doselili  u tu kuću, čula je razgovor između mame i žene koja im je prodala kuću.

S tom ženom živeo je njen brat, nekada brodski kapetan sa svojom ženom. Jednom prilikom vrativši se s broda, nešto se desilo između kapetana i njegove žene i on je ubio, tu u kući.

Tara je bila ubeđena da korake koje čuje imaju veze sa tom ženom.  Ali, nije imala kud, preostajalo joj je jedino da što pre zaspi.

Vremenom se navikla na to a i strah se smanjio. Možda je ta žena ipak bila njen anđeo čuvar.

Godinama je nastavila da uspavljuje Taru svojim koracima.

Autor: Sanja Trninić

PET NAČINA DA PREGRADITE SOBU, A DA NEMA PREGRADNIH ZIDOVA

Neretko se dešava da imamo višenamenske prostorije. Dnevna soba i trpezarija u jednom, radni kutak u spavaćoj sobi, dnevna koja noću postaje spavaća soba i tako dalje. Razlog je logično, manjak soba tj. kvadrata. Osim ako nije u pitanju open space koncept koji je zamišljen kao takav – kuhinja, trpezarija i dnevna soba u jednom.

U svakom slučaju pregrađivanje i podela postojećeg prostora često su neophodni i neizostavni u većini domova. Ali to ne znači da treba ionako male prostorije smanjiti još, već naći način da se praktično “pregrade” i vizuelno odvoje celine. Tako da će ovaj tekst biti o načinima na koje možete da pregradite sobu i bez zidova.

OTVORENE POLICE

Možda i najelegantnije rešenje za podelu prostora jesu obostrano otvorene police. Kao šalter. Vidljive i sa jedne i sa druge strane. A za manji osećaj pregrade, najbolje da budu kaskadne tj. kao stepenice. Pregrađuju, ali zbog različitih visina polica nemate osećaj da tu stoji neka pregrada.

Najveća “mana” obostrano otvorenih polica je u tome što dekoracija zahteva da bude odabrana tako da je lepa sa obe strane. Pa će vam možda trebati više vremena da je skockate.

PARAVANI

Kad kažem paravan mislim na one klasične dekorativne koji mnogima služe kao ukras ili kod šnajderki za presvlačenje. Ali i na one modernije varijante pregrada koje najčešće viđate po restoranima ili kafićima. A ima ih i u Meku.

Mogu da budu od drveta, metala ili platna. Da na sebi imaju neki rad poput rezbarenja ili da to budu samo vertikalno ili horozontalno postavljene daščice između kojih ima nekoliko centimetara prolaza da kao i otvorena polica pregrade, ali opet ne zatvore.

A ima ih i staklenih. Mutno ili peskareno staklo ili prizme, u svakom slučaju staklena pregrada je skroz ok rešenje.

ZAVESE

Da što da ne. Zavesama izdvojite recimo, spavaći od radnog dela u sobi. Ako vam ideja klasičnih zavesa nije baš primamljiva, razmislite o končanim ili pompom pufnama nanizanim da vise  na nekoliko traka. A mogu da budu u pitanju i perlice ili klasični kanapi.

Takođe u pregrađivanju mogu da učestvuju i viseće saksije sa cvećem. Ili saksije na podu uopšte.

TEPISI KAO PREGRADA

Ne mislim da okačite tepihe mada se već neko vreme mogu videti ćilimi i tapiserija kao detalji na zidovim. Nego da svaki deo sobe kao celina ima svoj tepih. Na taj način vizuelno delite, a da stvarno nema nikakve pregrade.

OKVIR NA ZIDU

Još jedan način da “pregradite” bez pregrade je da krečenjem ili zidnim tehnikama i oblogama odvojite i istaknete zid za određeni deo prostorije. U drugoj boji ili  tapetom izdvojite deo oko radnog stola. Kamen na zidu tamo gde je trpezarisjki sto. Različito obojeni zidovi u zajedničkoj dečijoj sobi.

Nekad su harmonika vrata služila za pregrađivanje. Ali i kad se spakuju zauzimala su mesta, a nisu bila baš najelegantnije rešenje. Sada na nekoliko načina možete da na lep i funkcionalan način odvojite delove prostorije. Inspiraciju možete naći na internetu. Ideje i rešenja neće manjkati. Pa vam ostaje samo da odaberete koja vam pregrada najviše odgovara.

Autor: Ana Glišić