Home Blog Strana 470

KOLUMNA: NEKI TO VOLE VRUĆE – „ŽENE ŽENAMA“

0

Drage moje vaša srpska Keri Bredšo i ove nedelje je sa vama. Kako se približava osmi mart (naš praznik) sve više razmišljam na tu temu. Danas mi je intenzivno na pameti jedna misao koju sam morala da pretočim u tekst; osmi mart kao praznik žene ženama.

Da budem preciznija i jasnija. Mislim da nije sva poenta u tome da vam „jače“ polovine kupuju poklone, izvode na večeru uz sveće i cveće i tome slično. Ovaj osmi mart provedite uz „vaše žene“; majke, sestre, ćerke, bake, prijateljice…

Pomozite onim ženama kojima je to potrebno. Obiđite neku sigurnu kuću i odnesite im malo radosti i smeha. Par poklončića njima će  mnogo značiti.

Obiđite siromašnija naselja u vašem gradu i odnesite im po jedan cvet, karmin, dezodorans… Bilo šta što možete da priuštite. Bićete bogatiji za hiljade osmeha.

Sa svojim prijateljicama, sestrama, decom, majkom… napravite kolače i na sam dan osmog marta delite ženama kao znak pažnje sa nekom divnom porukom. Ovo je predivno. Lično sam učestvovala u pravljenju ovakvih poklona i moram vam reći da jedva čekam da ih podelimo, da vidim osmeh na licima tih žena.

Žena ženi treba da bude najveći prijatelj. Da se pomažemo, da se bodrimo, da se zajedno veselimo, da se branimo…

Napišite pismo najboljoj drugarici, na papir prenesite sve ono što inače poklonom ne biste mogle. Zahvalite se pismom majci za sve što je ikada učinila za vas. Baki za bezuslovnu ljubav. Ćerki jer je vaša najveća sreća i radost, jer je vaš život. Sestrama za sve što ste zajedno prošle. Sednite na kafu i prisetite se svih davnih trenutaka koji su vam drage uspomene.

E, to su najlepši pokloni. Kada nekome poklonite sebe i svoje vreme. Kada prelistavate uspomene. Kada pomažete. Kada se nesebično dajete. Kada želite da se i drugi zbog vas lepo osećaju. Kada poklanjate potpunim neznancima. Njihovi osmesi su vam najveći pokloni.

Zato neka ovaj osmi mart bude u znaku ŽENE ŽENAMA. Budite jake, ponosne, zvezde vodilje, podrška u svakom trenutku. Ostvarite svoje snove i uživajte u njima.

Ovaj tekst je moj poklon vama, ŽENAMA, KRALJICAMA!

Autor kolumne: Lidija Gajić

Cheesecake – čizkej ca crvenim voćem

0

Recept za koricu:

377 gr mlevenog spekuloza keksa

57 gr mlevenog petite beurre keksa

60 gr otopljenog putera

4 kašike kokosovog ulja

Recept za beli deo:

5 jajeta

190 gr šećera

440 gr ella sira

 350 gr Sir philadelphia ( filadelfija)

100 gr grčkog jogurta

100 ml sirupa od limuna

Sok i rendana kora od 2 organska limuna

6 kašika pšeničnog brašna.

Za dekoraciju crveno voće, jabuke, narandže i limun.

Recept za coulis ( kuli) od crvenog voća:

670 gr crvenog voća

250 gr šećera

Priprema korice:

I jedan i drugi keks stavite u dublju posudu, dodajte putera i ulja, te ih rukama sjedinite, zatim stavite u plek i dobro poravnajte rukama ili dnom malo šire čaše. Stavite plek u frižider, za to vreme pripremite beli deo.

Priprema belog dela:

Jaja umutute penasto sa šećerom, zatim dodajte sireve, sirup, sok i rendanu koru, sjedinite smesu mikserom,(srednja brzina), zatim dodajte brašna, te i njega sjedinite sa smesom, mikserom, zatim smesu sipajte u plek preko korice. Pecite u već zagrejanoj rerni na 180 stepeni oko 60 minuta.

Priprema coulis (culi) preliva:

Crveno voće stavite u šerpicu, dodajte šećera, te ga kuvajte na tihoj vatri uz povremeno mešanje dok se šećer ne otopi i voće ne omekša, nekih 20-tak minuta. Zatim ga ispasirajte štapnim mikserom, procedite kroz cediljku i njime prelijte čiz kejk odozgo.

Napomena:

Veličina pleka je 24 cm Za čiz kejk je najbolje koristiti plek sa pokretnim stranicama Plek obložite pek papirom, pre nego stavite koricu Preko čiz kejka ne prelivajte ukupnu količinu preliva, nego tanji sloj a ostatak koristite za prelivanje parčadi prilikom serviranja.

Autor: Sunčica Stanković

 

NE PLAŠI SE, PROGOVORI JAVNO!

0

Budući da se budim rano dok moji ukućani još uveliko spavaju, to vreme posvećujem sebi. Uglavnom to bude Reiki tretman ili Reiki meditacija, a ponekad čitanje ili gledanje inspirativnog videa. Prošle nedelje nešto me vuklo da prvo uključim tv. Poslušala sam svoj unutrašnji glas. Odjednom sam ugledala jednu ženu koja priča o svom problemu nemogućnosti da održi trudnoću do kraja, o značaju da se pomogne ženama koje imaju slične probleme i potrebi da se više priča o surogat majkama. Odmah sam osetila da treba da je kontaktiram. Rekla mi je da joj je drago da je javno progovorila na tu temu jer dosta žena ćuti jer ih je ili sramota ili smatraju da im više niko ne može pomoći. Mada istina je skroz drugačija. Možda baš neko može pomoći.

Ova žena je nakon svog pojavljivanja na tv i nakon što je javno apelovala da se nešto učini po tom pitanju pokrenula jednu moćnu mašineriju koja se zove ljudskost i humanost. Mnogo je onih koji su joj pružili podršku i pomoć. Možda će uspeti, možda neće. Ovog trenutka to niko ne može znati. Ali možemo znati da dok pričamo javno, dok smo otvoreni za mogućnost, uvek postoji možda i najmanji postotak šanse da se dogodi čudo. Ja u čuda verujem i bila sam nebrojeno puta svedok da se ona dešavaju.

Setila sam se svih onih žena i muškaraca koji u ovom trenutku ćute jer se plaše da se izraze. Imaju razne izazove u životu ali se plaše osude, tuđeg mišljenja, plaše se da im svakako nema pomoći. A šta ako bi samo jednom odlučno istupili i rekli šta ih muči? Ako bi se samo jednom usudili ogoliti se i verovati da postoji rešenje? Nikada neće saznati šta je sve moguće ako se ne usude i ne dozvole da se čudo i promena dogode. Ne mislim da treba svako stati pred kamere i javno pričati o svom životu ali može ispričati osobi kojoj veruje, terapeutu, rođaku, prijatelju, čak i grupi ljudi na nekom skupu ako se ukaže prilika. Nikada ne znamo čije iskustvo nam može pomoći.

Zato smatram da je komunikacija jako važna. Učeni smo da ne pričamo okolo o svojim problemima, da sve ostaje između četiri zida i da ne mora komšiluk sve da zna. I to je tačno, ali delimično. Ponekad ljudi odu u krajnost pa toliko guraju među četiri zida da kad više ne bude mesta, počnu gurati u sebe. Najgora moguća varijanta. I ćuti i gutaj i trpi. I dokle tako? Dok ćutanje ne postane bolest.

Razgovorom dobijamo mogućnost da čujemo tuđe iskustvo a isto tako i podelimo svoje koje će nekome biti od velikog značaja. Može nekome promeniti život iz korena. Ljudi ponekad misle da samo oni imju neki problem pa sam uvid da nisu jedini, daje im nadu da imaju izlaz. Naravno svako iskustvo ćemo uzeti sa rezervom jer prvenstveno sami treba da steknemo uvid o određenim stvarima. No kada čujemo i podelimo imamo mogućnost izbora i tu smo već na dobitku. Više nemamo osećaj bezizlazne situacije već smo jaki i svesni mogućnosti promene.

Oslobodite sebe stega i oglasite se jer vaš glas ruši i najsnažnije barikade!

Autor: Tijana Mihajlović

ULOGA RODITELJA U ADOLESCENCIJI

Pišući o adolescenciji i baveći se ovom temom, vreme je da pažnju posvetim i ulozi roditelja u dobu adolscencije. Priznajem, nekad sam o ulozi govorila više kritički nego podržavajuće. Izbegla sam da pišem da li i zašto dolazi do jaza među generacijama, što je svakako važna tema.

Adolescenti značajnu pažnju posvećuju vršnjacima. Tada porodični identitet ustupa mesto vršnjačkom. No, porodica je ipak značajna luka za povratak kada stvari ,,van kuće“ postanu nepodnošljive. Najveći jaz nastaje usled nerazumevanja ili nedeljenja istog sistema vrednosti sa roditeljima.

Roditelji bi trebalo da podrže detovo odrastanje i menjanje interesovanja. U tom periodu komunikacija je bitan faktor saradnje između njih i adolescenata. Adolescent je faktički još uvek dete koje želi da se separiše, ne bude u zavisnoj poziciji od roditelja i slično. Od suštinskog je značaja da roditelji reše svoje unutrašnje konflikte i potrebe za zavisnošću i to dozvole detetu. Ono što je važno da dete više nije potčinjeno  svom roditelju već traži puno poštovanje i jednakost. Mnogi roditelji usled nemoći pribegnu manje ili više autoritarnim silama.

Po istraživanjima većina tinejdžera iako ih roditelji ,,smaraju“ podržava porodični život, želi da učestvuje u porodičnim aktivnostima i sl. Tinejdžeri u suštini žele mogućnost da biraju, da učestvuju u aktivnostima i da i da iste ne budu apsolutno vezane za porodicu. U ovom periodu primećuju  kako stvari funkcionišu, pravdu i nepravdu, loše i dobro. Žele da biraju sa kime će provoditi vreme pa pojedine obrasce dotadašnjeg ponašanja koje ih kao ličnosti ugrožavaju izbegnu.

Tinejdžeri zapravo žele pomoć i savet roditelja, ali u oblasti koji ih zanimaju. Uloga roditelja je da podrže i pomognu deci u važnim životnim pitanjima kada se osećaju ugroženo i ohrabre i pomognu im da nađu svoja interesovanja i put. Roditelji se često zaglave u nebitnim ponašanjima dece, načinu oblačenja i slično, propuštajući mnogo bitnije teme. Pitanja poput šta ću dalje, kao i osetljive tabu teme poput zaštite od psihoaktivnih supstanci, vršnjaka i podučavanja o reproduktivnom zdravlju svakako ne bi trebalo da prepuste samo vršnjacima ili nekome van porodice.  Roditelji imaju odvojene funkcije iako se one dopunjuju. Smatra se da se deca češće poveravaju majci što opet ne mora da bude tačno. Bitno je da roditelji nađu ono dobro što mogu da podare detetu i čemu mogu da ga poduče.

Brojna istraživanja pokazuju da su roditelji ipak važni deci. I da bi deca radije izabrala da imaju porodicu nego vršnjačku grupu. Roditelji su jako bitni jednom tinejdžeru koji zapravo silno želi podršku. Ono što je bitno jeste i da roditelj pokaže tinejdžeru da ima i svoje vreme i potrebe. Potrebe tinejdžera ne moraju da se poklapaju sa potrebama roditelja, ali je važno da se nađe balans u zajedničkom suživotu.

Autor: Bojana Aleksić, pedagog

 

ZA SVA VREMENA

0

Kako smo divno svi rođeni. Dao nam je Stvaraoc mekanu kožu,mirišljavu,svilenu kosu i bezbrižan smeh i plač. Porasli smo od tada,neko manje neko više,razvijali se kako je ko bio naučen. Samo jednu osobinu nam je Stvaraoc udahnuo u dušu…čistu bezuslovnu ljubav. Hvala mu što je mislio da će nam ipak samo to biti potrebno,bio je u pravu. Sve što raste,raste iz čiste ljubavi,sve što radimo iz srca uvek lepo uradimo. Kada ljubav osećamo i dajemo,drugi nas ne mogu mrzeti,jedino mogu biti zbunjeni. No većina nas pravi grešku. Ljubav je u vama drugari,nemojte je tražiti u žbunu,pod kamenom ili u drugoj osobi. Pustite osećaj iz vas,ima je dovoljno ne brinite,nećete ništa izgubiti. Samo ne dozvolite da patite zbog toga što neko ne razume ljubav u vama. Ne možete u drugima probuditi ono što oni još nisu osvestili u sebi. Gubite energiju bespotrebno. Ljudi razumeju ljubav kao: ,,Volim te i super mi je ako ti mene voliš“. Drugari moji,čitaoci moji rastite i ne obazirite se na to da li vas ko voli,ali usput darujte svoju ljubav i neće ostati neprimećena. Cvet zaliješ pa procveta,nekog ko plače zagrliš i smiriš ga,daš ruku malom detetu da ne padne i dao si mu poverenje.

Ne treba vam niko da bi ste voleli,to je u vama,a da bi ste vezali ljubav za nečiju ljubav mora energija da se poveže u suprotnom možete da dubite na glavi. Ne trošite se na pogrešne ljude i loše izbore. Napravite korak napred a svemir će napraviti dva,čega se bojite,šta umišljate? Ko kaže da nećete uspeti i ko kaže da nema osobe za vas? Sve je uređeno po savršenom redosledu i samo treba da naučite kako sve funkcioniše. Ovo vam piše neko koga bukvalno ,,samo što voz nije pregazio“. Mnogi od vas me znaju,pa znaju da pišem srcem i iz ličnog iskustva. Naučite da smirite sebe,da ne upijate lošu energiju. Naučite da čistite um i telo. Ne možete ništa uraditi ako ste otrovani i zadojeni lošim uverenjima,ako osuđujete ljude,zavidite i mrzite. Šta šaljete,to dobijate. Kada naučite da sve prihvatite što vam se dešava i da oprostite iz duše,biće vam tada jasno šta sada pokušavam reći. Zapamtite,ništa i niko nije vredan da žrtvujete vašu sreću. Zapamtite da praštate i ono osnovno,tu ljubav što vucarate u sebi godinama,šaljite okolo ljudima,životinjama,biljkama,šaljite je u svemir. Za sva vremena da naučimo,ljubav je sve u nama i oko nas. Samo volite i širite sreću,danas,sutra,ma za sva vremena.

Autor: Sanja Radojković Đurđević

KOLUMNA: PRIMITIVIZAM SE ŠIRI POPUT KUGE

2

Ljudi koji drže do sebe, imaju svoj stav i drže se svojih principa, svakako su veoma cenjeni u društvu i uvek nam je zadovoljstvo da provodimo vreme u razgovoru sa njima. Međutim, problem nastaje kada o principima i stavovima krenu da govore oni koji nemaju ni jedno, ni drugo.

Naime, sve češća je pojava to da se „imati svoj stav“ nekako pomeša sa „davati sebi za pravo da komentarišeš sve i svašta“. Zato su mnogi ljudi iz našeg okruženja ubeđeni da su osobe od principa, a zapravo su samo veliki primitivci koji smatraju da će se osramotiti ako se ne umešaju u svaku temu koja im se nađe na putu.

Tako danas svoje mišljenje na sav glas iznose razne persone, raznih godina i ubeđeni su da su u pravu. Čak i ako zanemarimo tinejdžere koji će (po nepisanom pravilu) uvek razmišljati suprotno od ostatka populacije, naročito u odnosu na starije generacije – ostaje nam ogroman broj ljudi koji misle da su njihova uverenja jedina ispravna.

Ono što je možda i najfascinantnije u čitavoj ovoj priči jeste to da se niko od njih ne zapita (ili se makar retko ko zapita) da li postoji i neka druga opcija osim te njihove? Naravno da ne! Za polusvet i poluintelektualce, jedino što je bitno jeste njihovo mišljenje i ono je jedino tačno, najbolje, najduhovnije i najplemenitije. A ako slučajno čuju da neko nema taj čuveni STAV o nekom pitanju, gledaju ga kao da ima kugu i zaziru od njega.

A lepo je, još davnih dana, Abraham Linkoln rekao: „Bolje je ćutati i biti smatran budalom, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. I ne samo da je imao potpuno pravo kada je izgovorio tu rečenicu, već je tu sadržano toliko istine da boli. Boli jer boli ljudska glupost, ograničenost i zloba… Boli, jer umesto da se međusobno podržavaju, pomažu i vole – ljudi biraju da se mrze, ogovaraju i podmeću nogu jedni drugima.

I baš zbog te zlobe i neograničenog primitivizma, polusvet danas dominira među nama. Danas lažni intelektualci i lažni moralisti nameću svoja shvatanja i truju narod bespotrebnim stvarima. Ali kada takav „mozak“ naiđe na pravog čoveka, koji neguje istinske principe – nema moć da uradi ništa drugo osim da koluta očima i urla na sav glas kako su njegovi neistomišljenici budale, narkomani i kako će nas odvesti u propast sve. A zašto je to tako?

To je tako jer je u današnje vreme svakome dozvoljeno da javno komentariše i iznosi svoje mišljenje o bilo kojoj temi, a da ga, pritom, niko ništa nije ni pitao. Svakako je veoma važno zauzeti određeni stav u SVOM životu, usmeriti SEBE u pravcu svojih ideala i živeti po sopstvenim osećajima. To je ono što bi trebalo da bude i kako bi svet, zapravo, trebalo da funkcioniše. Ali naša realnost ima i drugu stranu medalje… Onu manje lepu.

Ta manje lepa strana medalje jeste to što narod ima „stav“ o tuđem opredeljenju. Zapravo je jedan od najvećih problema ljudske rase to što mnogi nemaju istinski svoja uverenja, već razmišljaju o tuđim uverenjima. Kada pitate osobu za njeno mišljenje o: kulturi, religiji, muzici, ljubavi, braku, deci itd., uglavnom će vam pričati o tome kako joj nisu jasni oni koji prave drugačije izbore, oni koji se ne uklapaju u šablon  i nisu prema njenim merilima. I samo zato što se ne uklapa u nečije parametre idealnog, neko drugi će biti proglašen glupim i ludim.

Dakle, umesto da svoja uverenja kreira za sebe i zbog sebe, čovek kreira tuđa uverenja, tumači način razmišljanja drugih ljudi i svrstava ih u kategorije koje je sam, nekim sistemom, odredio. A šta kada tog istog „velikog mudraca“ osude neki treći poluintelektualci? Tada će, sasvim izvesno, o tom trećem početi da govori sve najgore i da i njemu postavlja dijagnozu. I tako u krug…

Umesto da dopuste svakome da ima pravo na svoj izbor, svoje mišljenje i svoj stav, ljudi će radije da se umešaju u svaki razgovor i do beskonačnosti dokazuju kako svi ostali greše etiketirajući ljude na najružniji mogući način samo zato što su drugačiji. I nikada ih zbog toga neće biti sramota, oni će uvek biti ponosni i glasni u odbrani svojih razmišljanja samoproglašavajući se bogovima kulture i morala i ne pružajući šansu drugima da dođu do izražaja.

Jedini zaključak koji se ovde može doneti jeste to da je od svih bolesti i svih nepogoda koje vladaju svetom, najteže nositi se sa primitivizmom. Ta bolest počela je da uzima sve više maha, brzo se širi i preti da uništi svet, a možda čak jedini lek jeste to da se od primitivizma branimo ćutanjem, ljubazno se nasmejemo obolelom sagovorniku i odamo mu priznanje za sve što je rekao jer samo zbog toga i govori – da bi ga ljudi tapšali po ramenu i rekli mu da je u pravu…

Autor: Bojana Krkeljić