Home Blog Strana 301

Propadaš? Možda učiš da poletiš

0

Češto se u životu susrećemo sa neugodnim dešavanjima koja vidno utiču na nas.

Zbog toga često imamo osećaj da gubimo svoje tlo pod nogama i da propadamo i mi, i naši ciljevi, naše potrebe, naša nadanja, naši snovi i želje.

Nepomično stojimo i gledamo svoju „propast“ smatrajući da smo nemoćni i da je mi ne možemo zaustaviti.

Proklinjući „loš život“, „surovog i nepravednog Boga“, proklinjući taj „najgori dan“, dan kad smo rođeni. U najgorem slučaju proklinjući i majku koja nas je rodila.

Sve to radimo često nesvesni, u bunilu BOLI I BESA, koji nas savladavaju i kontrolišu naše reakcije. Vrlo često i nismo svesni svojih reakcija, kao da smo ošamućeni, kao da nam je neko stavio prljave naočare na oči.

Tako izgubljeni, smeteni, i umorni, ne pristajemo da sednemo i umirimo naše spoljašnje receptore svesti koji nas remete.

Misleći da nam to neće baš puno pomoći da napustimo tu stresnu situaciju u kojoj se nalazimo.

I to je ono što nam ne koristi, jer loša situacija nestaje onda kada mi prestanemo da joj mentalno i emotimo dajemo povoda da se razvija.

Šta se zapravo događa kada imate osećaj da propadate? Rađate se obnovljeni VI, sa još boljom idejom.

Autor: Milica Đorđević

Za sve tihe heroje

Naiđem pre neki dan na naslov „Ako ti odseku i drugu dojku – ne vraćaj se kući.“ Tekst nisam čitala, dovoljan mi je bio naslov i za taj dan i dane do danas. Jedna rečenica, a toliko teška I tamna, kao crna zemlja.

„Ne vraćaj se kući.“ A kuća treba da bude mesto gde uvek možeš da se vratiš. Tvoj dom da je tvoja sigurnost, ne da drhtiš kao prut u njemu.

„Ne vraćaj se kući.“ A druge kuće nemaš. Tvoja krv, suze i znoj su u svakom ćošku. Vrat ti se iskrivio noseći godinama tešku glavu.

„Ne vraćaj se kući.“ A u njoj bi da ozdraviš. Kakva je, takva je – tvoja je, kao i on. Kad bi te samo jednom pogledao nežno, pola bola bi u tom trenutku utrnulo.

„Ako ti odseku i drugu dojku, voleću te kao i dok si imala obe.“ Ovakve naslove želim da čitam.
„Jedva čekam da dođeš kući.“ umesto „Ne vraćaj se kući.“ Svaka bolest je teška i tamna kao crna zemlja, nemojmo jedni drugima otežavati.

Podrška – to je melem koji nam treba. Da ga stavimo na ovu kolateralnu štetu. Jedni drugima da previjamo rane od bolesti, ne da kopamo po njima. Jedni drugima da držimo ruku. Strah voli samoću, udružimo se. Jedni drugima da budemo rame za plakanje. Suze čiste dušu, isceljuju nas i zbližavaju.Jedni drugima da budemo dom, jer dom je tamo gde si na sigurnom.

Bolnica nije. Ona je bojno polje. Tamo su ležali i leže heroji. Neki su i dalje među nama,
neki su se hrabro borili do zadnjeg daha. Koliko god si umirao od straha – hrabar si bio, nemoj to nikad da zaboraviš! Svaka borba za život je herojski čin. Svaka noć u bolnici, svaki dan u kući,  svaki novi dah i jutro koje si dočekao. Dok pišem i čitam ovo treba da stojim. Da odam poštovanje svim herojima koji su hrabro vodili i koji hrabro vode svoje bitke.

Da za kraj godine poželim da nam svima kuća bude domi da budemo ljudi. Da smo zdravi dok smo živi, a ako vodimo bitku da uvek imamo Nekog ko nas jedva čeka takve kakvi smo iz te bitke izašli.
Herojski.

Autor: Sara Novković Tepšić

A život teče, srećom

0

Dese se neke životne okolnosti koje te potpuno izmeste. Koliko god čovek bio svestan, kada izgubi nekog bliskog, prirodno je da bude i ljut i tužan. Nije uvek lako prihvatiti, osim kada je to jedina opcija koju imaš. Ne volim da čujem „moraš“, ali tad jednostavno moraš. Uvek se provlači ono pitanje: „I šta sad, kako dalje?“ Iako ne znamo uvek kako, idemo dalje, nekako. Usput učimo kako se može, kad se mora. Znate ono kad vam kažu: „Ja to ne bih mogao“, a onda shvate da mogu i da život neće prestati, ma koliko delovalo da u trenutku staje sve.

Život teče, srećom, sa smislom ili bez. Život ti nosi nove radosti, iako ih možda ne vidiš. Ili ne želiš, jer samo želiš da i za tebe stane. Ali neće. A nećeš ni ti, dok neprimetno ideš dan po dan i dok se ne navikneš na bol. Postaješ svestan da si izgubio deo sebe, ne osećaš celinu, ali si tu. Nazad ne može, a napred te doziva. Ne slažem se sa onim da vreme leči sve. Ipak mislim da se vremenom samo navikneš da živiš sa tom prazninom. Nađeš neki razlog za dalje i nastavljaš, niko te i ne pita hoćeš li.

Nekim čudom, tuga je veoma lekovita. Koliko god ne bila prijatna, tera te da progledaš nekim „drugim“ očima. Uz tebe je dok god ti treba, a svima nam ponekad treba. Mislite li da joj možete pobeći? Možda samo ne primećujete koliko ste frustrirani jer je uporno potiskujete. Pa mislite nije vam ništa, a osećate da vam je svašta. A u stvari tužni zbog ko zna čega, samo nemate pojma o tome.

Život nas natera da se promenimo, onda kada mu se predugo opiremo. Mislim i da nakon proživljenog bola više nikad ne budemo isti. Ni ne treba. Naučiš da ceniš svaki novi dan, naučiš da ceniš svaku novu priliku. Naučiš da ne gubiš ni vreme, ni živce na nebitnosti. I znate šta? Ne smeju se najlepše tužni, već oni koji su tugu pogledali u oči, prigrlili je i nastavili dalje, jer ih je i ona nešto naučila. Ali kada vas i tuga konačno napusti, osećate da ponovo dišete, da ste obnovljeni. Svesni ste da vam nije nadomestila gubitak, ali da je sada ipak malo lakše.

Autor: Ana Milovanović

Ljubav velika kao planina

Ljubav, ta čudesna emocija koja nas nosi i motiviše. Tolike stranice su napisane o njoj i čini se da nema kraja rečima i mislima. Nije to samo ljubav između partnera, ljubavi ima svuda, baš u svakom deliću našeg života ima mesta za neku vrstu ljubavi. Ne bismo mogli da živimo da to nije tako. Eto, na primer, kako nešto iskreno, punim srcem, možemo da radimo, ako to ne volimo i ne uživamo u tome. To bi bila potpuno prazna priča, bez one kapisle koja nas zapali i gura. Bez ljubavi sve bi bilo jalovo, prazno i besmisleno.

Međutim, nije uvek tako, ponekad nam je i tuga ili bol veliki pokretač, ali opet i to sve je usko povezano sa emocijama. Kada shvatimo da je ljubav, odnosno emocija prema nekome ili nečemu ta koja nas gura i pokreće, a istovremeno ona koja zna i da zablokira i zakoči, tada nas nosi samo jedna misao, kako s njom i kako bez nje. Nekako ćemo, sve je to deo života, a naše je da se uklopimo i igramo sa onim kartama koje su nam podeljene.

Postoji jedna lepa, tužna i istinita priča u kojoj je čovek zbog ljubavi ili bola, sami procenite koja od te dve emocije ga je pokrenula, a možda, istovremeno i obe, prokopao celu planinu. Čovek se zvao, Dašrat Mandži: „Kada sam počeo da „krčim“ planinu, ljudi su me nazivali ludakom“, priznao je jednom prilikom Dašrat, „ali to je samo očeličilo moju odlučnost.“

Ova neobična i potresna priča dešava se 1950, godine u selu koje se zove Galur u Indiji. Dašratova supruga, Falguni Devi, povredila se i trebala joj je hitna medicinska pomoć. Od njihovog sela Galur do gradića Gaje, u kojem se nalazila najbliža medicinska ustanova, udaljenost kopnenom linijom bila je pedeset kilometara. Zaputili su se tamo, međutim, Falugi je na putu za bolnicu umrla.

Ono što je još strašnije u celoj ovoj priči je da su bolnica i grad u koji su se zaputili Dašrat i njegova supruga, vazdušnom linijom udaljeni samo osam kilometara, ali preprečila se planina. Galur, malo selo, koje čak ni u bliskoj budućnosti nije bilo na listi prioriteta izgradnje puteva, bilo je na taj način uskraćeno za bilo kakve medicinske intervencije.

Devet godina nakon smrti svoje supruge, Dašrat je odlučio da sam počne da kopa i pravi put kroz planinu. Ideja koja ga je vodila bila je ne samo prerana smrt njegove ljubavi, već i misao da tako nešto može i drugima u selu da se dogodi. Zato je prodao koze i od novca koji je dobio kupio uže, čekić i dleto. Uputio se ka planini i polako počeo da „kopa“ put kroz planinu. Moramo ovde da napomenemo da je tako nešto, Zakonom o zaštiti indijske prirode, zabranjeno, međutim nikome nije padalo na pamet da ga zaustavi u njegovoj plemenitoj nameri.
Pune dvadeset i dve godine, Dašrat je uporno krčio put kroz planinu: „Iako mi se većina na početku rugala, nekolicina njih mi je kasnije pomogla dajući mi hranu i kupujući mi alat“, rekao je Dašrat. U svojoj nameri je uspeo, kroz planinu, između Galura i Gaje napokon se prostirao prav put dug jedan kilometar i širok pet metara.

Dašrat, taj neobičan, uporan i plemenit čovek preminuo je 2007. godine i iako su ga za života mnogi ismevali, zbog podviga koji je napravio savezna država Bihar mu je organizovala državnu sahranu. Nažalost, dugo godina taj put je bio u onakvom stanju u kakvom ga je Dašrat ostavio, ali velika stvar je urađena i stanovnici njegovog sela više nisu morali da idu oko planine na put dugačak pedeset kilometara.

Za ovog skromnog čoveka i njegov neobičan život, ceo svet je čuo nakon što je 2011. godine snimljen dokumentarni film o njemu nazvan „Čovek koji je pomerio planinu.“

Autor: Male Velike Stvari

 

 

Leopard keksići

0

Ovog puta vam donosim recept za leopard keksiće, koji će naročito oduševiti mališane svojim oblikom i šarenilom, mada ni starije neće ostaviti ravnodušnim jer se odlično slažu uz čaj ili kafu.

Recept:

250 gr putera
220 gr kristal šećera
4 jaja
oko 690 gr brašna (što zavisi i od toga koliko brašno upija, važno je da testo bude mekano da ne bi pucalo prilikom razvijanja oklagijom)
3 kašike bademovog brašna
Sok od jednog limuna
1/2 kašičice praška za pecivo

Za svetlije , braon testo kojim ćete dočarati leopard šare

dodati 1 kašiku kakaa +1 kašiku bademovog brašna i još malo pšeničnog brašna , prilikom mešenja.

Za tamnije braon testo , kojim ćete takođe dočarati leopard šare

dodati 2 kašike kaka + 1 kašika bademovog brašna i kasnije , po potrebi , prilikom mešenja, pšeničnog brašna.

Priprema:

Mikserom umutiti penasto puter sa šećerom, dodati jaja, umutiti mikserom, ne previše, koliko da se jaja spoje. Zatim odvojiti u dve posude, po jednu manju kutlaču umućene smese u kojima ćete dodati kakaa. Na kraju u veći deo testa dodati brašna, praška za pecivo i soka od limuna i sve sjediniti rukama. U prvu smesu koju ste odvojili, dodati 1 kašiku kakaa, bademovog brašna i brašna, koliko treba da biste umesili mekano testo ( ja sam stavila 1 kašiku brašna), na isti način umesiti i drugo, tamnije testo . Od prvog testa koje je svetlije braon boje, rukama izvaljati malo duže valjke , ukupno 4.

Testo tamnije braon boje razviti oklagijom na ležerno pobrašnjenom stolu, što tanje. Iseći ga na 4 uže trake i u njega staviti valjke svetlije braon boje. Urolati ih braon testom i ostaviti na 15 minuta u zamrzivač. Umešeno belo testo izručiti na ležerno pobrašnjenom stolu, razviti ga oklagijom debljine 5 milimetra, pa po njemu poređati testo iz zamrzivači koje ste isekli na manje kružiće. Preko njega staviti pek papir i razvaljati kružiće oklagijom kako bi se spojili sa belim testom, debljine 3 do 4 milimetra. Modlicama vaditi željene oblike, ređati u pleh i peći na 180 stepeni 15 – tak minuta.

Uživajte i prijatno!

Autor: Sunčica Stanković

Intervju: „Splet srećnih okolnosti nas je spojio“ – Marija Lakić i Nemanja Vojnović

Influenserka i fotograf – idealna kombinacija. Marija i Nemanja odgovorili su na nekoliko pitanja o njihovoj saradnji, raznim kampanjama, ali i drugim bitnim stvarima  za naš magazin.

1.Na koji način i kako je došlo do vaše saradnje? Ko ili šta vas je spojilo?

Marija: Kažu prave osobe se pronađu u pravo vreme. Ja čvrsto verujem u to. Tako je bilo sa Nemanjom. Slučajno smo se upoznali na jednom događaju. Moj instinkt za ljude me nikad ne vara i znala sam da je Nemanja prava osoba za fotografiju. Najbolja stvar je što je naišao kada su meni krenule baš jake kampanje.

Nemanja: Splet srećnih okolnosti nas je spojio. Pristalica sam da je upoznavanje ljudi i ostavljanje dobrog prvog utiska ključan faktor za neke buduće saradnje. Tako je bilo i sa Marijom. Već godinu dana uspešno radimo i napredujemo iz projekta u projekat.

2.Koja je bila vaša prva saradnja i kako je to izgledalo?

Marija: Prvo fotkanje je bilo neobavezno za No Sugar studio. Hteli smo samo da probamo i vidimo kako će to izgledati. Nemanja je jako ambiciozan, perfekcionista, detljista. Dok sam ja uporna i istrajna. Tako da se dopunjujemo. Što je najbolja varijanta dva saradnika. A prva kampanja je bila za venčanice Katjuša u hotelu Leopold, Novi Sad. I dalje sam pod utiskom tih fenomenalni haljina kao i uzbudljivog shootinga.

Nemanja:  Probali smo sa street fotografijama i to je urodilo plodom jer nam je komunikacija bila odlična. Znali smo šta želimo da postignemo. Kasnije se pokazalo da je fotografija sa prvog šutinga bila naša prva naslovna strana.

3.Koliko sebe morate da uložite u samom procesu fotografisanja?

Marija: U oku posmatrača slikanje je više hobi nego posao gde je pre zabava.  Projektovanje shootinga traje oko 2 nedelje. Od najsitnijih detalja do krupnih.  Previše odgovornosti. Jedan saradnik iz tima otkaze u 5 do 12. Sve se to mora ispeglati, a da fotografija ne trpi. Shooting nekada traje od 6 do 8h. Dešava se da prebacimo za sledeći dan.  A zatim editovanje fotografija. Ali tu pricu ostavljam Nemanji.

Nemanja: Planiranje nam zavisi od cilja koji želimo da postignemo. Uvek, kada se dobro isplaniramo, napravimo fantastične fotografije sa kojima dolazimo do novih klijenata. Vodim računa o najsitnijim detaljima, da je šminka postojana, i da je sve na svom mestu, kako bi proces editovanja bio brži i jednostavniji.

 

4.Koje domaće, a koje strane kreatore i brendove najviše cenite?

Marija: Veliki sam ljubitelj domaćih dizajnera. Zaista njihov verni fan. Uvek se trudim da podržim naše domaće, kao i dizajnere na pocetku, bilo kakvu radinost. Imamo dosta kvalitetnih. U svetu preovladava ta alavost i čežnja za skupim brendiranim stvarima, gde je ime najbitnije. Jer tako ostavljate utisak da živite lagodan život. Volim i ja strane dizajnere gde bih izdvojila Valentina i Karla. Od domaćih je Budislava koja ima na ovogodišnjoj reviji odlične komade, Laura Gatta, Suzana Peric, Bata Spasojevic, Martini Vesto itd…

Nemanja: Jako volim domaće dizajnere. Pristalica sam da treba veću paznju posvetiti komadima koji ne izlaze iz mode. Ne volim Fast Fashion. Jedan inspirativan dizajner je Djordje Baščarević. Odela koja me godinama inspirišu su Martini Vesto by Boško.

5.Na kom brendu trenutno zajedno radite?

Marija: Trenutno smo na čarapama. Spremamo veliku kampanju za čarape jer je sezona. Nešto smo morali i da otkažemo zbog virusa.

Nemanja: Sledeća stvar nam je kampanja sa ženskim najlon čarapama. Koliko god se činilo jednostavno, vrlo je teško baciti akcenat samo na čarapu, bez da se postavlja pitanje kakav je ovo bodi, ili cipela, kao i da se ne pređe granica erotike i ženstvenosti. Mi volimo da rušimo izazove i to je ono što nas izdavaja od drugih.

6.Sa kojim kreatorima i brendovima ste imali najbolju saradnju?

Marija: Definitivno bih izdvojila Suzanu Peric. Njena kolekcija me ostavila bez teksta, zatim Foreo, Nike, Lisca, Nagard, Vortex team, Signora Pi… Zaista jaki projekti na kojima smo dugo radili na organizaciji i realizaciji.

Nemanja: Nismo zajedno radili sa njom, ali svako ponaosob jeste. Budislava Keković je dizajnerka čiji komadi ostavljaju bez daha. Ove godine je imala Bridal kolekciju i mnogo se radujem fotkanjem koje ćemo organizovati.

7.Kako ste se obreli u svet mode i zašto baš moda?

Marija: Moda je oduvek bila moja ljubav i opsesija. Od malih nogu. Ljubav prema modi  ili osetiš ili ne. Moda nije pitanje novca, moda je pitanje nečijeg pogleda. Ja sam svoju opsesiju shvatila nakon dvadesete godine, iako sam do tada bila prava šopingholičarka. Sada tražim komade polako, jer je stil izgrađen.  Modna industrija je nešto što će živeti. To je lepša strana.

Nemanja: Nekada sam sa kumom vodio modni blog (2014) kada je sve to bilo na samom početku. Neki od ljudi koji su tada zajedno sa mnom imali modni blog su sada jako uspešni u tome, dok sam se ja opredelio da budem sa druge strane objektiva. Postao sam modni fotograf i ove godine dobio afirmaciju samostalnom izložbom RISE UP 30.10.2020. u galeriji O3ONE.

8.Da li imate neke nove projekte i saradnje u planu?

Marija: Koliko želimo da se primirimo zbog trenutne situacije zvane „Covid“ nama se poslovi ređaju. Ova godina bez obzira na sklonosti je bila najproduktivnija. Spremamo par odličnih projekata od kojih će jedna biti nešto neviđeno dobro. Ali to je za proleće…

Nemanja: Ostvarila mi se većina snova ove godine. Organizovao sam kampanju za organizaciju Potent za koju radim. Imao  sam prvu naslovnu stranu, izložbu, uskoro bilbord. Korona nas nije sprečila da radimo, a brendovi su shvatili da im je za web shop potrebna i dobra fotografija. Posla ima za sve koji imaju šta da pokažu i da ponude. Marija je pomenula projekte za proleće i jako im se radujem!

 

Intervju obavila: Lidija Gajić