Home Blog Strana 520

NEPOZNATO

Zašto se bojimo nečega što nismo dotakli, opipali, pokušali? Borimo se svim silama protiv onoga što nam je priroda dodelila. Radoznalost možda jeste ubila mačku, ali je od čoveka stvorila izumitelja.

Ne rizikuj, igraj na sigurno– često ponavljamo sebi gradeći zatvor. Strah od nepoznatog gura nas u lavirint bola i osude. Nekada su ljudi verovali da će ako se dovoljno dugo kreću u jednom pravcu, pasti sa ivice sveta ali su ipak hrlili ka toj zamišljenoj granici. Danas smo puni znanja i informacija, a ipak se zatvaramo u sve manje kutije. Čitav svet nam  je na dlanu, a mi dižemo ograde.

 

 

Onda se pojave oni koji se usude, zakorače u nepregledno prostranstvo i vrate se zdravi, čitavi i nadasve srećni. Tada se u nama probudi malo zeleno čudovište dohvati vile i kamenice i krene sigurnim korakom da porazi onog ko se usudio da talasa. Pa ipak čak i kada drznika postavimo na stub srama i dalje nas nešto grize iznutra.

Naš strah urušio je balans i stvorio od nas ono što nismo želeli da budemo. Vremenom smo nekako ubedili sebe da je tako najbolje kako bi lakše podneli situaciju. U samoći nam pak zidovi šapuću to si mogao/la biti ti. Mani se detinjarija odgovara im ono zeleno čudovište. Ovo je život, a ne bajka.

 

 

A šta kada bi sve bilo drugačije. Kada bi zakoračili preko ucrtane granice i srušili ograde? Zar bi to zaista bilo toliko strašno? Kada bi prestali da koristimo lažnu sigurnost kao štake i otisnuli se u svet tempom naših snova, zver u nama bi utihnula. Tek tada bi vratili sklad u svoj život i počeli da primećujemo radost koja nas okružuje. Ljudima je potrebna promena i avantura koja će raspaliti unutrašnji plamen.

Zakoračite neistraženim stazama i stvorite put za sebe. Neka vaše stope ostanu utisnute u prašnjave drumove sveta. Osvetlite nepoznato ličnim sjajem i skrojite ga po svojoj meri. Jer kada spoznate čuda koje vam ono pruža, strah će nestati nošen vetrom promene.

Autor: Ljubica Majstorović

VASPITAČI- HRABRI VITEZOVI

Vaspitači su, pored roditelja, temelj dečijeg odrastanja i predstavljaju uzor deci  u obrazovnom i opšte životnom smislu. Neretko, susrećemo se sa kritikama upućenim ovom kadru, a tekst koji sledi ispovest je nas koji smo bili u prilici da radimo ovaj posao. I dok pišem isti, smejem se sa kolegenicom prisećajući se svih momenata. I onih lepih i onih kada nismo znale šta bi bilo dobro uraditi?  Ne brinite dragi roditelji i odgajatelji, ovo nije kritika upućena Vašem ponašanju. Ovo je priča da uvidimo koliko je u životu važno razumevanje. Da svaka priča ima svoje lice i svoje naličje. Da smo svi ljudi i došavši na posao često ne zaboravljamo svoje probleme.

Kao što  rekoh, više puta sam imala priliku da radim  sa najmlađima. I verujte, da nisam prošla to iskustvo i dalje bih se uzrujavala na svaki dečiji plač, na svaku kritiku upućenu roditeljstvu i na svaki uznemirujući video strašne i nehumane vaspitačice.

 

Očekivala sam ako volim decu, ne može biti toliko teško! Imala sam zadatak da dva dana učim i posmatram. Naišavši na ,,košnicu” mališana pozdravila sam ih i upoznala se sa dve koleginice. Bilo je vreme prijema. Roditelji su pristizali sa decom. Zahtevi su vrcali- neko je neraspoložen, neko pije sirup, ona ne jede meso, neko nije išao na nošu… pogubih se. Kako sve upamte? U tom trenutku, stigla je majka sa predlogom da bi mi, vaspitači, trebalo da dolazimo od  pet, šest sati ujutru, jer pojedini moraju rano otići na posao…u tim trenucima roditelji nesvesno zaborave, duboko verujući da vaspitači- hrabri vitezovi, mogu da reše i taj problem.

I kreće dan. Dete plače. Ujelo ga je drugo dete. Gde je bila vaspitačica? Pa, jedna je pokušavala da dohvati mališana koji se sakrio, a druga da svesrdno objasni tek pristigloj baki da njen unuk ne može ući u vrtić sa korpom voća u ruci. Za vreme doručka vaspitačica sipa obrok. I dok je došla do kraja, dete je sipalo detetu vrelu palentu u krilo. A gde je bila druga? Objašnjavala je roditelju da ne može dovoditi dete za vreme doručka.

I tako, sat za satom, obojen i lepim trenucima. Dečji smeh i igra. Ali, opet neko dete plače dok vaspitačica šalje poruke. Ulazi roditelj koji je svoje dete ostavio na poludnevnom boravku. Scena neprijatna, ali roditelj razuman. No, da li je potrebno objašnjavati da njegov mališan plače jer ne može dobiti bombone za užinu, a da njegov negovatelj šalje poruke roditelju koji se zabrinuo da li mu je dete bezbedno?

 

Uključujem se ne bih li pomogla. Nisu svi isti. Nisu svi jednako raspoloženi. Neko nije spavao. Neko nije jeo. Nekog boli trba. Nečiji roditelj se razveo, nije primio platu, dešava se…a one su tu da brinu o njima. I da predpostave kako im je. Nakon užine, konačno dolazi momenat olakšanja. Uspavljujemo decu, a kako su mnoga navikla da se maze pred spavanje, individualan pristup uspavljivanju je neophodan!

Spustih glavu da malo odmorim. Dišem duboko. U tom trenutku, prenem se na dečiji kenkav glas: ,,Tetooo, zagrli meee“!

 

Autor: Bojana Aleksić, pedagog i psihoterapeut u edukaciji

KOLUMNA: NEKI TO VOLE VRUĆE – „MAJKO SRBIJO, ZAR TI NISMO SVI ISTI?“

2

 

Ovo neće biti uobičajena kolumna, niti ću pominjati srpsku Keri Bredšo. Ovo je nažalost slika naše realnosti na koju sam veoma ljuta i zbog koje sam besna.

Ne , ovo nije politički tekst ovo je tekst o zaboravljenim i anonimnim ljudima i deci. Naime, ovih dana ne može ni jedna novina da se pročita, ni jedan televizijski kanal da se pogleda a da ne iskoči vest o Darku Laziću (uz dužno poštovanje i razumevanje za njega i njegovu porodicu) šta je urađeno, koja operacija, da li je bolje ili ne… dok deca umiru i ne znajući još šta je to život. Srbijo, stidiš li se? Ljudi, bojite li se Boga? Šta je Darko Lazić bolji od mnoge dece koja nisu imala tu sreću da zapevaju na Pinku i budu poznata? Ako mu je to jedina prednost, onda vam se serem u nju! I pričaću i pisaću ružne reči jer sam besna i tužna, a kome se ne sviđa ne mora da čita. Zašto je njegov život vredniji od života ostalih, nama nepoznatih ljudi i dece. Ovo društvo je bolesno i trulo. Trulo je toliko da smrdi iz korena. Svi mediji ove „predivne nam zemlje“ polomiše i noge i ruke kako bi što pre doneli neku novu vest o poznatom nam pevaču. Kod njega se ulazi kao u kafanu. Ko hoće i kad hoće, a nama smrtnicima ostaje onih sat vremena posete. Ma ko ste bre vi da zabranite majkama da budu pored svoje dece? Ko ste bre vi da odlučujete ko može i na koji način da se leči?

J…o vas operisan kuk narkomana koji je pijan vozio, dok neko dete umire jer nema para za lečenje! Sere mi se od mediokriteta, polusveta i samoprozvanih intelektualaca. Gde ste kada je gusto? Svako svoje dupe u kraj. Samo vi lečite razne pevače, glumce, manekene… a za decu boli vas ona stvar, ona će se lečiti SMS porukama, ali ne brinite, jer kako Balašević reče „Neko to od gore vidi sve“, a sada mirno spavajte dok još to možete.

Autor kolumne: Lidija Gajić

 

DOMAĆI HLEB SA PŠENIČNIM I SPELTINIM BRAŠNOM

Potrebno je:

500 gr pšeničnog brašna t45
300 gr speltinog brašna
22 gr svežeg pekarskog kvasca
1 kašičica žutog šećera
1, 1/2 kašičica fine soli
500 ml mlake obične vode
80 ml ulja od semenki grožđa

 

Priprema:
Ugrejte vodu da bude mlaka, dodajte šećera, ulja i izmrvljenog kvasca i sačekajte da kvasac nadođe. Stavite brašna u vangli, napravite udubljenje po sredini, dodajte soli i zamesite testo rukama oblikujući ga u loptu, pokrijte ga čistom krpom i ostavite da naraste na sobnoj temperaturi. Kada testo naraste premesite ga , pokrijte krpom i pustite da još jednom naraste. Nakon toga razmesite testo na lagano pobrašnjenoj površini, podelite ga na dva dela, oblikujte u dve vekne, stavite ih u podmazane plehove, odozgo ih posipajte lagano speltinim brašnom i oštrim nožem iscrtajte šare na njihovoj površini, po vašoj volji, sačakajte da hleb nadođe pa ga pecite u već zagrejanoj rerni sa ventilatorom na 250℃ , dobrih 20-tak minuta.

 

Autor: Sunčica Stanković

NOVA PORODICA

Dom za decu bio je lepo opremljen. Sobe su bile prilagođene uzrastu dece, a i po sobama bila su deca sličnih godina. Nina je dobila lepu roze sobu, koja je na zidovima imala likove iz Diznijevih crtaća. U sobi su bile još tri devojčice.

Nina je ušla spuštene glave, krajičkom oka posmatrajući ostale devojčice. Nije joj bilo drago što mora u dom, ali nije imala kud. Baka sa kojom je živela umrla je, nije imao ko da se stara o njoj. Imala je osam godina i već je bila potpuno svesna čitave situacije, kao i to da mora da se navikne na novonastalu situaciju.

 

 

U početku je izbegavala ostalu decu, ali brzo se prilagodila i dobro se slagala sa ostalom decom.

U domu su često organizovane književne večeri, druženje sa glumcima, pevačima i ostalim poznatim ličnostima. Jednom prilikom došla im je u posetu žena koja je izdala nekoliko knjiga za decu. Do kasno u noć im je čitala svoje priče. Zvala se Neda. Mnogo je volela da vidi vesela dečija lica, dok im je čitala priče. U grupi dece, Nina joj je privukla pažnju.

 

Jedne večeri, posle čitanja priča, prišla joj je.

„Zdravo, kako se ti zoveš? „

„Ja sam Nina.“

„Imaš divno ime, a i kosa ti je prelepa.“

Od te večeri, uvek bi izdvojila posebno vreme za Ninu. Pričale bi dugo o raznim temama. Krišom je donosila njoj više i lepše slatkiše kao i igračke.

Kada bi se Nina razbolela, Neda bi dolazila u sobu i čitala samo njoj priče. Neda nije imala svoju decu i mnogo je zavolela Ninu.

Kad je Nina odrasla počela je da posećuje Nedu. Odlazila bi sa njom u kupovinu, šetnju a često i u bioskop ili pozorište. A onda se Neda razbolela i nije mogla da izlazi iz kuće. Nina je svako jutro odlazila kod Nede noseći joj namirnice. A onda bi skuvala čaj i dugo sedela kraj Nede i čitala joj.  Iako je Nina bila već odrasla devojka, Neda je rešila da je usvoji. Od tog dana više nisu bile same Nina  je bila Nedina ćerka koju je toliko želela a Neda je bila Ninina majka koja joj je toliko nedostajala sve ove godine.

 

Autor: Sanja Trninić

 

ŠTA NAM DECA GOVORE KROZ CRTEŽE?

Deca često ne znaju kako rečima da izraze ono osećaju i zato je crzež najbolji način da saznate šta misle i šta proživljavaju. Najlakši način da deca izraze svoje misli, želje i osećanja jeste kroz igru. Kao omiljeni oblik igre je i jedna od osnovnih formi izražavanja.

Što su deca mlađa to je manje zastupljen realistički pristup crtanju, a samim tim i verodostojniji prikaz osećanja.

Kod starije dece, na primer, senčenje predstavlja usavršavanje tehnike, kod mlađe dece senčenje je često pokazatelj anksioznosti.

Sa druge strane, neophodno je naglasiti važnost svih faktora koji utiču na dete, tako da se sva tumačenja ne smeju uzimati zdravo za gotovo. Uzećemo za primer temu “Moja porodica i ja”. Deca su najčešće inspirisana da crtaju ono šta ih okružuje, pa će nam zato ova tema dati veliki broj informacija. Navešću vam nekoliko stavki na koje bi trebalo da obratite pažnju kada posmatrate crtež deteta:

Elementi/ motivi – KUĆA– predstavlja majku,  krov, prozor i vrata, to znači da se dete u porodici oseća bezbedno i zašticeno; SUNCE- simbolizuje figure oca; DRVO- predstavlja osobine dečje ličnosti; CVET- ili kao dekorativni element jer ga i odrasli tako predstavljaju, ili kao simol za nešto što bi volelo da se naže na njegovom mestu, možda nepostojeći brat ili sestra; ŽIVOTINJE- najčešće su okrenute ulevo i govore nam mnogo o deci, na primer, kuče ili mače koje se umiljava simbolizuje da i dete samo želi da bude maženo i paženo; TARABA ili KAPIJA- neko ograničenje dečjih mogućnosti; RASKRSNICE- ukazuju na neke problem; PUT– put života; REKA, JEZERO- sinbolizuje majčinsku ljubav, PTICE- predstavljaju slobodu; LEPTIR- uzvišena fantazija.

Mesto- pozicijaosobu sa kojom je najbliskija dete će nacrtati na levoj strain papira. Odnos ostalih članova porodice i sebe u odnosu na tu osobu pokazaće nam da li detetu fali bliskost ili je ta potreba zadovoljena. Odnos brata ili sestre u odnosu na roditelje, može nam reći kome dete misli da su roditelji privrženiji, ili pak, jasno prikazati izdvojenost zbog ljubomore prema, možda, mladjem bratu/ sestri.

Boje- opisuju emocionalni život deteta. Deca radosne prizore povezuju sa žutom, narančastom, zelenom i plavom bojom, dok tužnim prizorima pridaju smeđu, crnu i crvenu boju.  Crvena ukazuje na uzbuđenje koje može biti ugodno ili neugodno (crveno lice- bes); Zelena predstavlja blagost, stabilnost i čvrstinu; Žuta izlazak iz konfora i stanje promene; Plava smirenost i uravnoteženost, slično zelenoj; Smeđa važnosti higijene za osobu koja crta; Ljubičasta potraga za osloncem; Narandžasta ispunjenost očevih očekvanja, emocionalna sreća; Roza osetljivost, lakomislenost, mladost.

Veličina, oblik i detalji često je razlog zbog čega su neki delovi tela veći ili manji od uobičajnih, je taj kako bi dete uspelo da ih smesti na mesto koje želi. Na primer, velika glava jer želi da naglasi zube,velike uši da bi uspelo da jasno nacrta minđuše itd. Veličina figure govori i o važnosti osobe za dete, kao i bliskosti sa tom osobom. Ukoliko je figura krupna, a daleka detetu, jasno je da dete čezne za bliskošću. Ili ako je taj lik dalek, a izrogušen, moguće je da roditelji nisu u dobrom odnosu. Same figure i linije govore o procentu racionalnosti i samokontrole kod deteta.

Realističnost
Dete će neretko izostavidi i mlađeg brata ili sestru zbog ljubomore koju oseća.

Izostavljanje ako dete sebe nacrta bez očiju ili ušiju, to je znak da ima potrebu da se od nekih stvari skloni ili sezaštiti. Ponekad na crtežima nedostaju stopala ili šake, što nam govori da dete ne zna gde pripada i da je nemoćno. Dete će neretko izostavidi i mlađeg brata ili sestru zbog ljubomore koju oseća.

Dodavanje članova proizilazi iz dečje potrebe da ima brata ili sestru, pa ih i crta kao da već postoje; nadogradnja kuće ukazuje na detetovo viđenje ili želju za stabilnošću porodice.

Upotreba prostora – govori o odlikama ličnosti. Detalji na dnu papira- prizemnost i realističnosti; cela površina je ispunjena- samokontrola i potreba deteta da se dokaže pred roditeljima.

Analiza crteža dečaka od 4 godine:

– Kuća ne postoji, sunce je tu- bolji odnos sa ocem nego sa majkom.

– Roditelji su razdvojeni drvetom- roditelji ovog deteta su razvedeni.

– Figura oca je uz levu ivicu papira- najbitnija osoba za dete.

– Pored majke stoji sestra, pored nje cvet, a na kraju dečak- sestra je zamišljena i bliža majci nego dečak.

– Cvet izmežu zamišljene sestre i njega simboliše dar.

– Ptice iznad dečakove glave- sloboda od pritiska među roditeljima.

– Boje odeće- pripisuju se osobinama likova – dečak i tata istu boju odeće imaju. Crvena boja kao nesklad i nelagoda.

– Jedva primetne plava i zelena boja- nedostatak sklada i mira u porodici.

Svakao, svako tumačenje zavisi od celokupne situacije i detetove ličnosti, kao i trenutnih osećanja koja dete okupiraju.

Autor: Dipl. vaspitač Marijana Gavrilović