Home Blog Strana 514

ČOKOLADNE BOMBONE

Atmosfera u kući bila je kao da nailazi neki veliki praznik.

Mama je pravila tortu, baba je teglila kore za domaću pitu sa sirom i pitu zeljanicu, a tata je pravio rolovano meso. Svi su bili u poslu. Čak sam i ja dobila zadatak. Mama mi je rekla da najlepše što mogu složim moje i bratove igračke. On je bio mali pa nije ništa morao da radi. Tačnije, nije mogao, bio je beba. Ja sam već bila velika, imala sam pet godina. Osećala sam se veoma važno što i ja učestvujem u svemu tome.

 

Mama mi je rekla da nam dolaze jako važni gosti. Iako ih nisam znala, verovala sam maminim rečima. Trebalo je da nam dođu gosti iz Amerike. Moj stric i baba. Tada sam ih videla prvi i poslednji put.

Sve je bilo spremno kad su došli. Mislila sam da ih neću razumeti, da će pričati kao oni ljudi iz filma. Mada sam se ja u to vreme već  uveliko trudila da naučim taj čudan jezik. Oni su pričali, a ja ponavljala za njima. Videla sam da se mama i baba krišom smeju kad me čuju, ali ja sam bila uporna u svojoj misiji.

I sad, kad su došli gosti, koji bi trebalo tako da pričaju, oni su počeli da pričaju kao mi. Pa baš i nisu toliko važni gosti, čim ne znaju taj jezik, pomislila sam.

Ali ipak nekako su bili drugačiji, imali su neke šarene stvari na sebi koje nisam viđala kod nas.

Najviše sam se obradovala i tad priznala da su ipak važni gosti kada su otvorili torbu i počeli da vade poklone.

Prvo su babi dali topao šal raznih boja i vunicu za štrikanje. To sam čula kad je tražila babi iz Amerike da joj donese, inače ta baba joj je bila sestra.

Onda su tati dali lep džemper. Po njegovom osmehu, zaključila sam da mu se sviđa. Baš je bio srećan. I zbog njega sam i ja bila srećna.

Mama je dobila lepu kariranu haljinu. Odmah je otrčala da je proba. Kad je izašla iz sobe svi su je gledali, a tata joj je rekao da je prelepa.

Bata je dobio neke bebeće stvari i zvečku.

A onda sam ja došla na red.

 

Baba je izvadila iz torbe veliku lutku. Još malo pa da bude velika kao moj brat. Beba je mogla da plače i da priča nešto. Pokazali su mi da mogu u nju da stavim neke malene ploče i onda bi mi pevala nešto na onom jeziku. Bila sam zbunjena, ali i oduševljena. A onda su izvadili neke čudne bombone. Bile su predivne. Šarene a kad sam ih zagrizla, unutra je bila čokolada. Doneli su veliku kesu tih bombona. Dugo sam ih čuvala i jela po tri dnevno samo da mi što duže traju.

Gosti su ostali nekoliko dana i baš kad sam se navikla na njih, oni su otišli.

Dugo sam ih pominjala i pitala mamu kad će da dođu ponovo. A ukus čokoladnih bombona još uvek pamtim.

 

Autor: Sanja Trninić

KOLUMNA: „ZNAČAJ FIZIČKOG VASPITANJA KOD PREDŠKOLSKE I ŠKOLSKE DECE“

Hipokineza– nedovoljno kretanje.

Pored toga što se javlja kod odraslih, tako se sve više javlja i kod dece kako školskog tako i kod predškolskog uzrasta. Lošim navikama i nedovoljnoj informisanosti roditelja o značaju fizičke aktivnosti koja je bitna za pravilan razvoj njihove dece, doprinose, pre svega, moderni oblici zabave. Tu se misli na neumereni način upotrebe kompjuterske tehnologije koji deci pruža pregršt oblika zabave i atraktivnih izvora informacija.

Deca u današnje vreme sve manje posvećuju pažnju fizičkom aktivnošću u vidu igre, već sve više zabavu pronalaze u pasivnim položajima (sedenju, ležanju). Takve navike ih udaljavaju od prirodnih potreba za kretanjem.

Cilj fizičkog vaspitanja je da doprinosi celovitom razvoju ličnosti, pre svega, razvoju fizičkih, funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, unapredjenju i očuvanju zdravlja, sadržajnijem i korisnijem iskorišćavanju vremena i razvoju pozitivnih osobina ličnosti.

Smatra se da izmedju fizičkog i intelektualnog razvoja postoji korelacija, što znači da su fizički razvijenija deca, takodje, i mentalno više razvijena.

Ta deca se u različitim situacijama mnogo bolje snalaze, umešnija su u igri i superijornija su u najrazličitijim situacijama u odnosu na drugu decu. Kao što imamo decu koja se osećaju supeiorno i imaju viši nivo motoričkih sposobnosti i to iskazuju kroz igru, proveravanjem u odnosu na svoje vršnjake i na taj način stiču samopouzdanje i nezavisnost, poverenje u svojoj sposobnosti i snalazljivosti; tako sa druge strane imamo decu koja imaju niži nivo razvoja motorike i često se osećaju manje vredno, povlače se u sebe i ponekad su sklona asocijalnosti.

Fizička aktivnost, takodje, pozitivno utiče na aktivnost nervnog sistema.

Ona pomaže da se stvaraju pozitivne emocije, vedro raspoloženje, životna radost i zadovoljstvo.

Osećaj vedrine i zadovoljstva koji se javlja kroz fizičke aktivnosti pozitivno stimuliše aktivnost nervnog sistema i samim tim pozitvno utiče na rad svih drugih organa i sistema organizma deteta.

Fizičkim vaspitanjem se, takodje, postiže i razvoj osećaja drugarstva, tolerancije i pažnje prema vršnjacima.

Evo nekih od zadataka fizičkog vaspitanja:

  • Povoljan uticaj na rast i razvoj organizma deteta i jačanje njegovog zdravlja;
  • Formiranje pravilnog držanja tela i i otklanjanje nastalih poremećaja;
  • Doprinos stvaranju i učvršćavanju higijenskih navika;
  • Razvijanje stvaralačkih aktivnosti;
  • Usavršavanje funkcija čulnih organa;
  • Doprinos razvoju intelektualnih sposobnosti;
  • Formiranje interesa i smisla za lepo

 

Ukoliko ste trener, vaspitač ili roditelj i sa svojim detetom želite da izvedete neke vežbe, treba ih podsticati, motivisati, pružati im podršku, ukazati im na ispravan način izvodjenja vežbi, pohvaliti ih kada pravilno izvedu vežbu, stimulisati njiihovo izlaganje, ali im isto tako i ukazati na greške.

Ukoliko Vaše dete izrazi želju za nekim sportom- podržite ga. Teko toliko da zna da se slažete sa tom idejom i da prisustvujete dok se dete kroz taj sport razvija. Nemojte imati prevelika očekivanja jer to neretko koči dete i stvara strah od neuspeha. Sve ovo treba dete da veseli i raduje, što i jeste u osnovi jedne igre.

Autor: Marijana Gavrilović, Dipl. vaspitač

 

PREPORUKE (kratko)

Ako volite dobru knjigu, dobar film, muziku i još svašta nešto možda vam ovaj tekst pomogne 🙂 KNJIGE koje bih preporučila su: “ Spletkarenje sa sopstvenom dušom“ i “ Kao da se ništa nije dogodilo“ Marija Jovanović. Obe knjige su starijeg datuma, ali su prožete onim tananim osećanjima ljubavi, nežnosti, dobrote i snagom koja dolazi nakon izdaje; zatim SVE KNJIGE GIJOMA MUSOA, francuskog pisca. Knjige su mu neverovatan spoj trilera i ljubavnih tema; “Santa Marija Della Salute“ Isidora Bjelica, nešto novo i drugačije; “Tvrđava“ Meša Selimović, divna, dirljiva i poučna knjiga. Što se tiče FILMOVA tu spadaju oni koje bih ja mogla da gledam iznova i iznova: Prljavi ples, lagana ljubavna priča o igranju; Prohujalo sa vihorom, mislim da je svaki komentar suvišan; Bulevar Revolucije, zato što je to moj omiljeni film :); Veliki Getsbi, odlična ekranizacija vrhunskog književnog dela; Mama Mia, savršen mjuzikl sa puno pesme i smeha.

MUZIKA: obavezan Balašević, zbog balada koje zvuče tako iskreno i istinito da me svaki put pogode; Crvena Jabuka–Hitovi; Merlin, zbog svega. POZORIŠTE: “Kontejner sa 5 zvezdica“, smešan osvrt na život 90-ih i naravno moj omiljeni glumac :). HRANA: Hrono ishrana, pored toga što je jako zdrava pomaže i u mršavljenju. Lično sam se uverila i za 5 meseci sam sknula 14kg (o tome ću opširnije pisati u nekom od sledećih tekstova).Kao MESTO ZA IZLAZAK preporučila bih vam vašu gradsku biblioteku i obližnji park 🙂 I na kraju drage moje VREME SAMO ZA VAS: Obavezna masaža, depilacija, hidracija lica u važem omiljenom kozmetičkom salonu ili u kućnoj radinosti i poseta frizeru. Drago mi je ako sam vam pomogla i ako sam vam dala neku ideju. Do skorog pisanja :*

Preuzeto sa sajta:

https://dolistyle.wordpress.com/

Autor: Lidija Gajić

SPOJITI NESPOJIVO…

Kada je koži potrebna dodatna nega pomoću  lekovitih preparata, zbog nekih posebnih stanja u kojima se nalazi ili jednostavno zbog prirodnih procesa, kao što je npr starenje, klasične kreme za lice više nisu dovoljne. Potrebna joj je koncentrisana nega, a ona najbolje dolazi u obliku seruma ili ulja. Koje možete i same da napravite.

Prirodna kozmetika koju same osmislite za sebe, prema sopstvenim potrebama, ima svoje vredne dokaze u obliku kapljica koje sadrže kvalitetna, hladno ceđena ulja. Ona koži pružaju bržu regeneraciju, hidrataciju i ishranu, ali i zaštitu od slobodnih radikala.

Takođe, imaju i anti-age dejstvo i mogu da pomognu u zaštiti kože od sunčevih zraka, kao i u njenom izbeljivanju ili čak i tamnjenju.

Kako koža ima ograničen kapacitet upijanja, ne treba preterivati i nanositi velike količine ulja na lice. Dovoljne su zaista male količine kako bi se postigao pun efekat. Potrebno je da pazimo da ne koristimo previše vrsta eteričnih ulja i u prevelikim količinama.

 

Kombinacija do maksimalno pet eteričnih ulja, sasvim je dovoljna, a ukupna koncentracija ne bi smela da prelazi tri procenta eteričnog ulja u vašem preparatu, koji ćete naneti na lice.

Normalna koža– Za ovaj tip kože najpogodniji izbor su svakako lavanda, kamilica ili geranijum

Suva koža– U ovom slučaju, mogli biste da se odlučite između ruže, jasmina ili kedra

Osetljiva koža– Kome je koža osetljiva, trebalo bi da izabere smilje, lavandu ili čak tamjan

Masna koža– Odličan izbor ulja za ovaj tip kože svakako su pačuli, žalfija ili kamilica

Mešovita koža– Ulje čajevca postalo je već univerzalno sredstvo kod nege ovog tipa kože. Pored njega, tu su još i ruzmarin, limun ili možete da probate i sa geranijumom– nećete pogrešiti.

 

Igrajte se, budite kreativni, isprobajte koji je izbor ulja onaj pravi za vas. Ipak imajte na umu da je dovoljno koristiti samo jednu vrstu ulja, ali ukoliko se ipak odlučite isprobati više nih, znajte da nije preporučljivo kombinovati više od tri različite vrste ulja.

 

Autor: Ivana Živanić

MOJ PUT KA ISCELJENJU

Ja sam neko ko je konačno završio sa ratovima, rvanjima sa problemima, sa pristajanjem na manje radi neke sigurnosti. Sigurnost nije ostajanje u zoni komfora po svaku cenu, jer mislim da se treba usaglasiti sa sobom, sa željama svoje duše, a ne sa ustaljenim I opšte prihvaćenim društvenim pravilima.

Uz million I jedan izgovor, sama  nisam uspevala da ja budem ja, pa se umešala visa sila.

Svemir, Vaseljena,  Univerzum, Bog, nazovite kako hoćete, ali poslat mi je “onkološki izazov” po drugi put u životu kako bih spoznala svoju suštinu I prihvatila sebe onakvom kakva jesam.

 I umesto da hulim , kukam, jecam, ja sam zahvalna iz mnogo razloga, a pre svega što krećem na put ka duhovnom, psihičkom I fizičkom isceljenju.

Put ka prihvatanju realnosti vodi do promena

Ovo nije običan put za koji nam je potrebna autobuska ili avionska karta, destinacija, kofer i možda društvo za putovanje.

Ovo je duhovni put.  Destinacija i krajnji cilj je isceljenje duše i tela. Karta su knjige, nova saznanja, učenje, kofer je primena tih znanja, a društvo čine nekolicina preostalih ljudi u mom sadašnjem životu, koji razumeju krajnju svrhu života, koji se ne plaše izazova koliko god težak bio, koji znaju da se sve što nam se dešava, bilo dobro ili loše, dešava sa razlogom.

 

Neko je rekao da nam Bog nikad ne daje teret koji ne možemo da ponesemo. Možda sam ja ipak izuzetna u tome, možda sam jača od drugih koji vode „lakše“ živote. Verujem da mi se sve dešava sa razlogom, verujem u viši cilj i da je moja misija upravo počela.

Šta vredi kukati, plakati nad svojom sudbinom? Šta vredi huliti na Boga? Šta vredi prepustiti se  i čekati da odemo Bogu na istinu?

Učili su nas da postoje „neizlečive bolesti“, da nam je presudno to što doktori kažu, jer tako piše u njihovim knjigama. Učili su nas da se „ne smemo opuštati i da treba brinuti“. Čude se kad te vide i utvrde da „izgledaš normalno“, kad si nasmejan i pozitivan. Možda bismo trebali da sedimo u kući i čekamo da umremo? Većina se plaši da se ne „inficira“ od ove bolesti, pa beže kao đavo od krsta.

Možda sam i ja nekad tako razmišljala, plašila se, bila na dnu mnogo, mnogo puta, ali ustala sam, popela se, izdigla se. Polako se oslobađam ustaljenih uverenja, ali ako neko misli da je to tako lako, silno se vara, jer to je proces.

Nije dovoljno samo reći- menjam uverenja, jer najpre treba sebe i ubediti u to, a to je golem posao.

Nekada sam pisala blog pod nazivom „Odlučila sam da pobedim“, kada sam se u 31.-oj godini života borila sa kancerom dojke. Mislila sam da je to-to, da sam ga pobedila. Ali ne! Posle četiri godine izazov se vratio, ali na drugom organu. Bilo mi je jako teško da to prihvatim, klonula sam, poljubila dno, valjala se u sopstvenim suzama i u neverici. Nisam mogla da se pomirim sa tim.

A onda sam shvatila da bi trebalo da završim sa svim ratovima, bitkama, da mi više nije cilj da pobedim, već da prihvatim. Prihvatam da ništa nije slučajno, da se sve dešava sa razlogom, da sve ovo sigurno ima viši cilj. Oduvek sam se pitala šta je moja misija u ovom životu, zašto sam ovde, čemu sve ovo?

Da li je odlazak na posao, sređivanje kuće, povremeno isprazno druženje sa prijateljima i rođacima, formiranje porodice. Da li je to sve, da li je to-to?

Nisam imala sreće ili nesreće  da živim jedan lak, isprazan život, možda sam bila previše opterećena moranjima i „trebalo bi“ razlozima. Možda sam se previše utopila u okolinu, trudila se da budem kao i svi, tiho patila i nisam obraćala pažnju na vapaje moje duše. Možda mi je zato poslata bolest kako bih sve to promenila i živela svoju suštinu, kako bih ozdravila iznutra.

Mora da je tako trebalo da bude, jer je svaki sledeći život još jedan razred u školi sazrevanja našeg višeg, nefizičkog ja, naše duše.

Za kraj bih citirala Anu Bučević, koja kaže: „Ako nije onako kako ja želim biti, ako stvari odu u drugom smeru, ja znam da je tako najbolje za mene“.

Autor: Katrina Gold

KAKO UBIJAMO KREATIVNOST KOD DECE?

U ovom vremenu od nas se zahteva da budemo svestrani, da završavamo obaveze, da vodimo računa o više oblasti života istovremeno. Nekada ne možemo  izdvojiti šta je prioritetnije od prethodnog, pa ,,žongliramo” između obaveza, vremena i onih do kojih nam je stalo. Uvek napomenem da roditelji rade najbolje što mogu. Ovo je podsetnik njima, šta bi bilo da ne bi bilo?  Svedoci smo napretka u tehnološkom i obrazovnom smislu. Svakodnevno, nove informacije preplavljuju internet, literaturu, novine. Nove igračke zamenjuju stare, sa novim opisima i dodacima. Uz sve to, brz način života i odsustvo roditelja, nameće trend i stavlja u ruke deci gotova rešenja.

Ukoliko želite da očuvate kreativnost deteta nemojte gomilati previše igračaka. Kao dete sam se igrala na selu kamenčićima. Od njih sam pravila figurice, stepenice, lutkice. Razočarala sam se kada sam dobila prave igračke. Bile su tako predvidljive. Oslobodite potencijale deteta ponudivši mu polugotove i nedovršene materijale, materijale iz prirode, materijale od kojih može nešto da se napravi kada potraži novu igračku. Ne usvojivši staru, dete prelazi na novu, ne analizira njene mogućnosti, da bi je vrlo brzo odbacilo što predstvlja siguran način da ubija svoju kreativnost.

Sa druge stane, deca se često požale kako  im je dosadno. Dosada kod dece izaziva frustracije gde bi ona uz manju pomoć roditelja ili sama trebalo da osmisle kako da je prevaziđu. Zadovoljavanje i ubijanje dečje dosade ubija maštu. Zadovoljavanje svih potreba vodi frustraciji druge vrste. Dete više nije sposobno da se samo snalazi, potraživanje prelazi u hirove, koji su, ako se ne ispune, praćeni  besom, agresijom, i sl.

Sve češće, kada roditelji ne znaju šta će sa detetom, daju mu mobilni telefon u ruke ili uključe televizor. Slična situacija se dešava kada roditelji žele da imaju vremena za sebe. Uređaji sa višedimenzionalnom medijskom podrškom stvaraju jake draži na moždane vijuge mališana. Jake  drži izazivaju jake stimuluse koji prijaju detetu. Putem tih uređaja dešava se brza smena zvuka, slike i pokreta, što detetu stvara zavisnost da svaka sledeća draž mora da ga stimuliše istom merom. Nažalost kada se tome pripiše i zračenje, nije za čuditi što deca olako odbace druženje, igračke ili čitanje knjige.

Čitajte deci koliko god to možete. Pogledajte s vremena na vreme neki film. Navodite dete da što više priča i opisuje događaje. Organizujte u kući mini predstave, napravite zajedno igračku ili uključite dete da što više prstima stvara. Zaposlite im ruke, stvarajte problemske situacije koje će sami rešavati. Mogućnosti su različite, na Vama je izbor.

Autor: Bojana Aleksić, pedagog