Home Blog Strana 507

DOBRODOŠLICA DECEMBRU

Stigao nam je i decembar sa svim svojim čarima. Kao prvo ja obožavam zimu i sneg, što će mnogi smatrati čudnim. Volim sve ono što nam donosi zima. Crvene noseve, hladne ruke, kape, šalove, rukavice… Volim kada hladne ruke ugrejem šoljom tople kafe ili čaja. Kada crven nos ugrejem tako što uronim njim u knjigu koja me odnese. Volim kako u decembru sve miriše na radost i praznično raspoloženje. Volim kako sija moj grad, kako počinje da živi jedan sasvim novi život. Volim okićene ulice, prolaznike koji žure, sneg koji stidljivo počinje da pada.

A ja…. ja se u decembru pretvorim u velikog plišanog medu koji se svemu raduje, kao malo dete. Volim da šetam ulicama i posmatram prolaznike, da sednem u omiljeni kafić i polako ispijam svoj omiljeni napitak, kafu. Da zamišljam i razmišljam kako ću ove godine ukrasiti kuću. Volim onaj osećaj kada cela uronim u ogroman šal iz kog mi samo oči vire 🙂 Način na koji mi rukavice greju prste i dlanove, kao da svaki konac zna kakav položaj treba da zauzme kako bi cela ruka bila topla. Volim kako se deca raduju prvom snegu, kako uživaju u sankanju… Njihov iskren smeh je ono što ostavlja najjači utisak na mene.

Prija mi osećaj kada posle radnog dana i šetnje do kuće, uz obavezno razgledanje izloga, obučem najudobniju trenerku dva broja veću, ušuškam se na svoje mesto i uz knjigu ili omiljeni časopis raspustim misli. Kada obaveze mogu da sačekaju, pravim svoj raspored poslova… prija mi sve to vreme koje je samo moje i važi samo za mene.

Takođe volim i držanje za ruke sa mojim suprugom dok u šetnji gledamo našu devojčicu koliko je porasla 🙂 Ipak je to vreme nezamenljivo! Ona tako brzo raste, da želim svaku sekundu samo za sebe i nju. Decmbar je mesec kada ćemo nas troje, zajedno, kititi jelku, našu kuću, kada biramo poklone. Decembar je mesec za neke nove početke, ili bar postavljanje novih početaka. Vreme muzike i igre. Vreme praštanja, jer sve što nije valjalo neka ostane u staroj godini, a u novoj sa sobom ponesite samo osmeh i dobro raspoloženje. Uz par pravih prijatelja i porodice koja vas voli i koja je uvek uz vas, osim osmeha i dobrog raspoloženja više vam ništa i ne treba. Neka vam ovaj decembar bude jedan od najboljih 🙂

Preuzeto sa sajta:

https://dolistyle.wordpress.com/

Autor: Lidija Gajić

GIBANICA TORTA

Potrebno je:

600 gr debljih kora
5 jaja
200gr feta ili bilo kog sira
200ml gazirane vode
100 ml surutke (možete i da sipate vodu u kojoj je bio feta sir)
150 ml ulja
Ovog puta stavili smo samo sir, a vi možete dodati ili spanaća, koprivu, praziluk, šta god, u zavisnosti od vašeg ukusa.

Priprema:
Napravite preliv od jaja koja ćete lagano umutiti, dodajte ulja, vode i surutke, promešajte žicom, zatim dodajte praška za pecivo, sjedinute ga sa smesom pa dodajte izmrvljenog sira i promešajte kako bi se sve sjedinilo

Premažite lagano uljem pleh u kome ćete peći gibanica tortu, poređajte u krug kore jednu do druge, po plehu, tako da jedan ćošak bude u plehu a drugi da prolazi ivice. Tako poređajte ukupno pet kora, prelijte jednim delom preliva koristeći manju kutlaču, zatim poređajte unutra po dve kore (iskidane na manje komade) i nakon svakog ređanja prelijte kore pripremljenim prelivom dok ne utrošite sav materijal. S’tim što ćete poslednje prelivanje obaviti nakon što vratite one ćoškove kora koje su prelazile ivicu pleha prema unutrašnjosti, zatvarajući tako gibanicu.

Pecite je u zagrejanoj rerni na 250 stepeni. Kada bude pečena, izvadite je iz rerne i preokrenite na jednom platou. Tako ćete dobiti oblik torte.
Pleh u kome smo mi pekli gibanica tortu prečnika je 28 cm, a dubine 10cm. Što je pleh dublji, daće gibanici lepši, pravi oblik torte.

 

Autor: Sunčica Stanković

NEOČEKIVANA POMOĆ

0

Jesen se bližila kraju. Drveće je pokušavalo da sačuva poslednje listove na sebi, ali uzalud. Hladan vetar nemilosrdno je kidao poslednje listove i nosio ih daleko na svojim snažnim krilima.

Marina je sa radnicima vredno radila kako bi završila kuću pre zime. Oni su imali svoj tempo rada i nije im se baš žurilo. A ona je znala da mora da završi pre zime jer u kućici kraj gradilišta nije mogla da sačeka zimu. Pokušavala je na fin način da ih ubrza.

Dani su prolazili, a kraj radova još se nije nazirao. Ništa nije mogla da uradi kako bi što pre završila. Ostalo je samo da se nada da će sve biti u redu.

Jedno jutro ustala je i zbunjeno posmatrala svoju nedovršenu kuću. Bilo je urađeno više nego što je bilo sinoć kad su majstori otišli. Pomislila je da umišlja, sigurno je već premorena i ne pamti koliko je urađeno.

I radnici kad su došli čudno su gledali čas kuću, čas nju. Nastavili su sa radom.

To veče od premora, nije mogla dugo da zaspi. U jednom momentu čula je neko kuckanje napolju. Obukla je jaknu preko pidžame i izašla je napolje.

 

Zastala je na trenutak, zbunjena gledajući prizor pred sobom. Njen otac vredno je radio na kući. Oči joj zasuziše. Drhtavim glasom pozva ga:

Tata….

On se okrenu i kroz osmeh je pozdravi. Imao je svoj predivan osmeh na licu, baš kao što ga pamti.

Neko vreme ga je posmatrala a onda, kad je htela da mu priđe, on joj mahnu i nestade.

Dugo je stajala, stežući jaknu oko sebe kako bi se ugrejala. Tiho je plakala. A onda, osetivši da su joj noge ledene, uđe u kuću i uvuče se pod jorgan. Te noći nije oka sklopila.

Sutradan, radnici su je namrgođeno gledali, misleći da ona plaća druge radnike da joj rade na kući. Ali nisu odustajali, nastavili su radove.

Te večeri sela je kraj prozora i čekala da vidi šta će se desiti. U jednom momentu, samo što nije zaspala, kad je trže kucanje spolja. Pogleda kroz prozor i opet ugleda svog dragog oca. Sedela je, gledajući ga čitave noći kako vredno radi. Najpre je plakala, a onda je suze zamenio osmeh. Bila je srećna što joj se otac našao u nevolji, koliko god to nestvarno bilo, radovi na kući bili su pri kraju. Tako je bilo iz noći u noć. Kad je već bio kraj, izašla je napolje videvši ga na kući.

Tata, hvala ti na pomoći. Hoću li moći da te vidim i kad se kuća završi?“

Mila moja, više ti nisam potreban. Uselićeš se u svoj novi, topli dom. Dalje možeš sama. Čuvaj se, princezo moja!

Posla joj poljubac i svoj najlepši osmeh i nestade.

Dugo je gledala ka nebu i tiho plakala.

Kuća je bila gotova i ona je sad mogla da se useli u svoj topli dom. Svako veče, pred spavanje, stala bi kraj prozora i sa tugom u očima gledala ka nebu.

 

Autor: Sanja Trninić

ŠTA ODRASLI TREBA DA NAUČE OD DECE?

Roditelji žele svoju decu da spreme za život i pomognu im u formiranju sistema vrednosti, a ne shvatajući da zapravo na taj način ulivaju strahove i usađuju modele u njihove malene čiste živote.
Deca su rođena potpuna, od prirode data- savršena.
Dete ne beži od drugog deteta sa deformitetom, ne beži od životinja jer nema strah od toga da će ga  napasti, priroda se pobrnula za zakon opstanka, ali da li je ispravno govoriti malom biću da se čuva i plaši prirode?
Boja kože je nešto što je postalo sinonim za razlike među ljudima. Svi mi znamo da kodeks nalaže kako bi trebalo da sasvim prirodno prihvatimo svaku razliku, ali nam ipak pogled odluta i misao skrene na tu stranu. Deca to ne vide tim očima zato što ne osećaju takve razlike. Odrastao čovek dozvoljava svom razumu da vlada njegovim bićem, a dete prati ono što mu je po rođenju dato- svoj osećaj i smernice duše.
Nismo svi jednaki i indentični to je istina. Neko to gleda kao manu, a neko kao dar  i jedinstvenost. Sve je do prizme kroz koju posmatramo svet oko sebe.

Svest vlada našim bićem, umesto da biće vodi našu svest.

Ovo je ključ i suština prirode koju deca po rođenju razumeju, a odrasli se teško vraćaju tim visinama. Kažem visinama upravo zato što je toliko teško održati to iskonsko dobro u sebi i ako je toliko jednostavno. Paradoksalno je, znam. Zato Vam i pišem ovaj tekst kako biste osvestili taj osećaj mira i prirodnog stanja koje svako dete nosi u sebi.
Sigurna sam da Vi to možete jer vi to u sebi i posedujete. Svi smo bili deca. Samo se treba podsetiti kakav je osećaj biti srećan.

Odrasli teže jednakosti, a deca teže pravičnosti.

Odrasli teže pobedi, a deca teže osećaju sreće.

Odrasli žele moć, a deca sigurnost.

Odrasli žele priznanje, a deca zagrljaj kao pohvalu.

Odrasli žele novac, a deca igru i zabavu.

Kada bi se odrasli zabavljali i tako dolazili do novca..

Zagrljaj i sjaj u očima voljenih shvatali kao najveće priznanje..
Zaobišli dokazivanje i okrenuli se istinskoj potrebi sigurnosti..
Kada bi samo stavili ego i svest po strani, a okrenuli se istinskom osećaju unutar sebe koje svako dobija po rodjenju,

Bili bi istinski srećniji… kao i svako dete.

Autor: Marijana Gavrilović, Dipl. vaspitač

 

DOBRE ILI LOŠE EMOCIJE?

Nebrojeno puta smo čuli izjavu da se treba rukovoditi emocijama, da su emocije one koje kreiraju naš život i da sve kreće od njih. I to je tačno. Kada bi svi naučili jezik duše i slušali šta nam emocije poručuju, sugurna sam da bi nam život bio lakši, lepši i lepršaviji. No većina ljudi se rukovodi starim naučenim uverenjima da samo glava ima pravo a da su emocije za gubitnike i slabiće. Tada se ceo život rukovode isključivo snagom razuma, što ponekad i jeste ok, ali u potpunosti zapostavljaju svoje unutrašnje biće, ono suštinsko u njima što vapi za razumevanjem. Kada sve ono što su glava i razum isplanirali padne u vodu, nastupaju „loše“ emocije. Osećamo se loše, besno, nesrećno, ljuto. Krivimo sebe, krivimo druge. A u suštini, te „loše“ emocije i nisu baš loše. One nam služe da shvatimo da nismo na pravom putu, da lupamo glavom o zid a možda samo treba da pronađemo druga vrata. One nam služe kao putokaz ako smo spremni pratiti ih i otkriti tajnu koju nam žele otkriti. A da bi to mogli moramo verovati sebi i svojim emocijama.

Često čujem ljude kako govore da im se dešava da imaju osećaj kao da je neko drugi ušao u njihovo telo i da emocije koje osećaju i nisu njihove. Pa možda i nisu. Nesvesno vrlo često pokupimo emocije ljudi pored kojih smo samo prošli i očešali se o njihovu auru. U nekim situacijama možemo čak prepoznati i emocije nasleđene od predaka koje smo nasledili preko genetskog koda rođenjem. Tokom odrastanja, mnoge situacije koje smo prošli ostavile su trag koji se aktivirao u vrlo sličnoj situaciji u odraslom dobu. Tokom celog našeg života svi polomljeni fragmenti naše duše, tragajući za mogućnošću vraćanja u svoju celinu, izbijaju periodično na površinu i vrište iz nas. Traže da ih vratimo tamo gde pripadaju, traže da se integrišu u nas same.

Zato nemojte bežati od „loših“ emocija. Čak ih nemojte tako ni nazivati. Jer one nas vode ka nama samima, ka našoj celovitosti. Samo ih pustite da vas vode. Naučite da ih slušate. Oslušnite koja to emocija želi da se iznedri iz vas, šta želi da vam poruči i na koji način može da vas povede do osećaja mira, spokoja, stabilnosti. U želji da stalno osećamo „dobre“ emocije ove druge pokušavamo ugušiti. Tako činimo samo gore. Potiskujući ih mi gušimo sebe. Zato je važno pustiti te emocije da se izraze kroz nas, prigrliti ih i čuti poruku koju nam šalju.

Sada se pitate kako da naučite komunicirati sa emocijama? Tako što ih nećete odbacivati već ih prihvatiti. Dopustite da se osećate tako kako se osećate. Upitajte sebe šta je prouzrokovalo tu emociju. Umirite se i proniknite duboko u sebe, u svoju dušu. Tamo je odgovor. Često pravi izvor emocije i nije situacija za koju vi mislite da ju je izazvala. Vratite se u prošlost, u vreme kada ste se prvi put susreli sa tim osećajem. Ako ne budete uspeli prvi put, ne odustajte. Pokušajte ponovo. Vaša duša jedva čeka da se poveže sa vama. Razgovarajte sa sobom. To najbolje možete putem meditacije.

I ne opterećujte se onim šta bi trebali da osećate. Ne postoji ono što bi trebali. Vi sami znate šta je vama potrebno i koja emocija vam prija. A svima prija mir. I zato vam ga ja šaljem u neograničenim količinama. Osećate li ga u sebi?

Autor: Tijana Mihajlović

VREME ZA SEBE- PREPUŠTANJE NEZI

Koncept harmonije sastojao bi se iz prirodnosti i svesnijeg ophođenja prema sopstvenom telu. Rezultat je lepota koja traje na duže staze.

Savremeni tempo modernog vremena uvukao se u sve aktivnosti naše svakodnevnice. Efikasnost je postala prioritet i potrebna su brza rešenja i kod negovanja tela i lica. Rezultati treba da se vide bez mnogo napora, odnosno, da daju besprekoran ten, svežinu, mladost i gipko telo.

Ipak, nešto se ne uklapa u ovaj koncept- Mir koji je postalo tako izazovno pronaći u svoj toj gužvi kojom smo okruženi.

Razmazite svoje telo i učinite nešto dobro za sebe.

Napravi pauzu

Pored UV zračenja, dima, cigareta, stres je nešto najgore što može da se dogodi vašoj koži. U stresnoj situaciji, otkucaji srca ubrzavaju se, dah je kraći i oslobađaju se velike količine masti i šećera. Tada se javlja iscrpljenost organizma koja dugoročno gledano nije zdrava ni poželjna, osim ako se ne radi o životnoj opasnosti.

Odmorite se i svesno tražite vreme za sebe, bilo da je u pitanju neka šetnja ili kozmetički ritual koji pored negovanja, opušta i relaksira um.

Uživanje u ritualima lepote

Opuštajuća kupka u kadi idealna je da smanjite brz tempo svakodnevnice i deluje kao godišnji odmor za telo i dušu. Topla voda poboljšaće cirkulaciju krvi i bolju snabdevenost organizma kiseonikom. Ovo će obezbediti maksimalno opuštanje mišića. Kako se pore otvaraju na toploti, koža može maksimalno da upije sve hranljive sastojke iz kupke.

Sa svećama aromatičnih mirisa, kao i sa odgovarajućom muzikom, koja vam prija, magično dobro možete da se isključite iz užurbanog ritma dana.

Naglasi prednosti umesto skrivanja nedostataka

Kada za negu i lepotu nema dovoljno vremena, sve mi onda postavljamo prioritete. Tada se pažnja često automatski prebaci na neminovne nepravilnosti, za koje čvrsto verujemo da moramo da ih popravljamo.

Sadržajnija lepota pomera standarde na drugi kraj spektra. Umesto prikrivanja slabih tačaka, naglasite vaše prednosti. Umesto što se greške ispravljaju, akcenat je na blagoslovima kojima je priroda svakog od nas obdarila.

Dobro tretirajte vaše telo i negujte kožu i kosu bogatim hranljivim sastojcima, zaista uživajte u tim ritualima i videćete da ćete uskoro biti istinski srećne sa onim sa čim raspolažete, a to je najbolji proizvod za negu, koji daje odmah vidljive rezultate.

 

Autor: Ivana Živanić