Home Blog Strana 501

DOBRA MAKE UP PODLOGA

Niko ga ne vidi… Uprkos tome, on odlično obavlja svoj posao. Prajmer je pravi majstor dobre podloge, ali i odličnih prazničnih žurki…

Sada počinje glamurozno doba godine. Ipak, dugi noćni izlasci i zagrejana atmosfera, zahtevaju i adekvatnu i dobro nanešenu šminku. Prajmer, kao nezaobilazni deo dobre podloge za šminku, izvlači maksimum od svakog proizvoda za šminkanje i daje garanciju da će šminka biti postojana i trajna. U skaldu sa tim, manje ćete brinuti o svom make up-u i više uživati u dobrom provodu.

Nakon uobičajene, dnevne nege lica, nanesite prajmer. On ne prodire u kožu već na njenoj površini formira nevidiljivi, zaštitni sloj. Vizuelno ujednačava nejednakosti na koži i sužava pore na licu. Njegova prednost je ta što sprečava da se proizvodi koje nanosite na lice, upiju u bore i tako ih smo naglase.

Ukoliko ga stavite na kapke, prajmer sprečava da se senka nakuplja u naborima kapka.

Takođe, možete da umesto mnogobrojnih slojeva maskare, nanesete prajmer na trepavice što će doprineti postojanosti maskare i efektu dužih i punijih trepavica. Kada se nanese na usne, prajmer izjednačava pore i stvara ujednačenu podlogu za sjaj ili karmin. Takođe, može uspešno da se primeni kod manikiranja noktiju, odnosno, kao dobra osnova za tamnije tonove ili sjajne lakove.

Nanet na nokte, odlično ispunjava brazde kako bi pripremio nokte za lak i zaštitio od eventualnog razmazaivanja boje.

 

Autor: Ivana Živanić

 

ZIMSKA NEGA RUKU

Smena vremenskih prilika, variranje između hladnog i toplog, zahteva više nege zimi nego leti…

Hladnoća, vetar i grejanje- paklena je kombinacija za kožu. Ukoliko su spoljnje temperature niske, vlažnost vazduha takođe je niska, hidriranost kože je automatski niska i kao rezultat svega toga dobijamo  kožu koja je brže sklona isušivanju.

Pored ovoga, obezbeđenost kože krvlju i kiseonikom, takođe je ograničeno jer se krvni sudovi skupljaju pri ovakvim vremenskim uslovima, kako bi zadržali toplotu u telu pri niskim temperaturama spolja. Sve navedeno, zajedno sa suvim vazduhom u zagrejanim prostorijama, u kojima boravimo, predstavlja veliko opterećenje za kožu, ruku pre svega.

Potreba za pojačanom negom kože, raste sa opadanjem temperatura. Na ovo treba posebno da se obrati pažnja jer u suprotnom koža postaje krhka, pojačano se peruta, bolno je zategnuta i stvara osećaj svraba.

Kako biste izbegli dehidrataciju, neophodno je da u svakodnevnu negu ruku ubacite kremu koja je bogata adekvatnim hranljivim sastojkom ili jednostavno možete da primenjujete svoju uobičajenu negu samo više puta u toku dana.

Na taj način koža ne mora da se privikava na neki novi proizvod za negu i samim tim smanjuje se mogućnost iritacije kože, koja bi je dodatno opteretila.

Koristite losione sa visokim sadržajem vode, a za suvu kožu, preporučuju se proizvodi sa visokim sadržajem masti. Razlog tome je što povećana koncentracija uree u ovim tipovima proizvoda, prirodno vezuje vodu u površinskim slojevima kože i na taj način uspešno smanjuje pojavu dehidratacije.

Hladne kreme, koje su bogate mastim, stvaraju tanak sloj izloacije i zaštite na koži. One sprečavaju prekomerni gubitak vlažnosti kože i pored upotrebe ovih tipova krema, idealno bi bilo da pijete dovoljno tečnosti.

 

Autor: Ivana Živanić

 

REČ UREDNICE: „NOVA GODINA – POGLED UNAZAD I UNAPRED“

Kao i svaki put pred sam kraj godine većina nas svodi račune i postavlja nove ciljeve. Pitanje je koliko ste starih ciljeva ispunili, kako ćete ispratiti ovu godinu i da li ćete većinu ciljeva u idućoj godini ostvariti?

Činjenica je da ne možemo unapred znati šta nas čeka, ali možemo da se potrudimo svim silama, zar ne? Ono što je obeležilo ovu godinu u mom životu čine stvari na koje sam izuzetno ponosna i stvari za koje nisam ni sanjala da će mi se desiti.

Kada sam prošle godine postavljala ciljeve i želje većina onih koje ću sada nabrojati nisu bili na toj listi, ali su se sticajem okolnosti pojavile u mom životu i oplemenile ga.

Ono što ću odmah izdvojiti je sam nastanak ovog magazina koji je moja velikaaaaa želja (a zamislite prošle godine nije bio u planu). To je nešto što ispunjava sve segmente mog života. Moj raj, moje utočište… Zahvaljujući njemu upoznala sam predivne ljude, prošla kroz neka iskušenja koja su me ojačala, naučila sam da budem tolerantnija, strpljivija i obazrivija sa ljudima. Srećna sam jer je naša mala redakcija složna i pre svega talentovana i kreativna. Magazin je definitivno obeležio ovu godinu.

Druga velika i bitna stvar koja mi se nenadano desila jeste veliki novinarski projekat koji će (nadam se) biti velika kruna u mojoj novinarskoj karijeri. Novinarstvo je nešto što me ispunjava i srećna sam što radim ono što volim, što sam spojila lepo i korisno.

Kako je ovo era društvenih mreža, tako sam i ja u istoj mnogo toga naučila. Prateći razne blogere, youtubere uvela sam neke navike i rutine koje mi mnogo olakšavaju svekodnevicu i samu organizaciju vremena. Naučila sam da svi imamo 24h u toku jednog dana, pitanje je samo kako ćemo ih iskoristiti, na koji način. Ove godine sam puno naučila o tome i omogućila sebi vreme za sve. Za posao, za porodicu, za kuću, za prijatelje, vreme za sebe… Sve je stvar navike.

Ovu 2018. godinu, ako je sagledam kao mapu želja, mogu reći da je bila veoma uspešna. Neko će reći da se hvalim, ali i jeste tako. Hvalim se jer sam uspela da pobedim sebe u mnogim segmentima života. Na polju zdravlja uvela sam promene na koje sam ponosna. Vratila sam se hrono ishrani (to mi je stavka i za 2019. godinu) kao zdravom načinu života. Počela sam više da uživam u sitnicama i ritualima. Više se smejem, srećnija sam… Naučila sam da kafu pijem sa uživanjem, u miru, sama sa sobom. Taj ritual nikako ne preskačem. Uz tu prvu kafu proveravam raspored obaveza za taj dan, odgledam neki motivacioni ili bilo koji video koji mi u tom trenutku prija. Naučila sam da poštujem tuđe vreme i obaveze.

Napravila sam sebi izazove kojih se striktno držim. Pomogla sam onima kojima je to bilo potrebno. Pružila ruku prijateljstva mnogima i dobila isto to nazad i zahvalna sam na tome. 2018. godina će biti za mene veoma posebna jer su se desile velike stvari, kojih možda nije bilo količinski mnogo, ali su zato moj život promenile na bolje. Ja sam se promenila na bolje.

Ono što želim, kada pogledam u 2019. godinu, jeste uspešan magazin, dosta kvalitetnih saradnji i da naša mala redakcija ostane ovako vesela i složna. Puno dobrih tekstova i štampano izdanje.

Želim da konačno upišem jogu (jer su mi je svi preporučili) i da se na taj način fizički aktiviram, jer da priznam na tom polju sam baš zakočila.

Želim da putujem, da upoznajem nove predele, nove kulture, običaje, narode…

Da se kao nekada smejem na kiši, da osetim život punim plućima, da radim kao i do sada ono što volim, da su moji najmiliji živi i zdravi i da se još više volimo i slažemo (ako je više od ovoga moguće).

Sve moje želje za 2019. godinu napisala sam kao ciljeve i želim da ih sve štikliram svojim crvenim flomasterom (to znači da su u potpunosti ispunjeni). A vama želim puno zdravlja, smeha, vreme provedeno sa najmilijima i da nastavite da nas čitate, a i da nas kupujete u štampanom izdanju J

Autor: urednica Lidija Gajić

DEDA MRAZE, DEFINIŠEM ŽELJU OVAJ PUT !

0

Koracima ne brzim da se ne okliznem i tresnem kao što umem, krenuh da vratim knjigu u biblioteku. Tačnije, biram kuda gazim, ovaj put je tako. Klizavo je pomalo od tek palog snega. Nego, nešto se razmišljam…Pa ja kasnim sa vraćanjem knjige. Sada će novčani penali iako su me vrapci zapamtili tamo. Navikla sam na penale, ma drago mi što čim nešto zabrljam, istom merom mi se vrati. Barem tako odmah čistim karmu i ne ostavljam ni sebi ni deci u amanet ništa loše. Molim se da me ne kazne, nije neka para al’ što ne bih kupila drugu knjigu tim novcem ili platila šta mi treba drugo. Dobro je, poznata bibliotekarka mi se smeška. ,,Nema vas?“ prijatno pita ili konstatuje. ,,Grupni virus u kući“ odgovaram kao molbu, više nego kao odgovor na njeno pitanje. Gledam druge knjige dok me razdužuje i držim sebi palčeve. ,,Malo kasnite“, prenu me iz kobajagi zamišljenosti. Odgovaram smeškom i sležući ramenima, u smislu žao mi je. ,,Nećemo pisati kaznicu, redovni ste i česti ste ovde, ali istekla vam je članarina i morate je obnoviti sada ako želite novu knjigu“. Moj kiseo osmeh, znala sam, opet sam poželela želju tek tako. Plaćam članarinu, uzimam par knjiga i izlazim. Kada ću naučiti da definišem željuuu! Znači trebalo je pomisliti da me ne kazne i da mi još važi članstvo. Vraćam film, e jesam baksuz, maler šta god. Ranije poželim nešto i to bude.

Hoću nove cipele i budu cipele. Te iste cipele žuljaju, ubijaju i dam ih drugom. Umesto da sam želela lepe, udobne i cipele koje odmaraju nogu. Dešavalo se da žurim da ,,uhvatim bus“. Kada sam izlazila iz busa, pridržim se rukom za busom i sva iskaljam. Želela sam nekada da imam takvog i takvog momka i bivalo je, ali uz to sa milion drugih mana i gluposti. Hodam nazad i zamišljam svoju novogodišnju želju. Hoću da je pripremim za svaki slučaj. Znam da ću napraviti propust jer Deda Mraz uvek mora da nešto doda i prosto mu zanimljivo da nosim epitet malera ili baksuza. Ee, dragi Deda Mraze, želim da sam zdrava, da me ništa ne boli, da ne pijem nikakve lekove i nemam neke skrivene boljke i to isto želim porodici, prijateljima i vama što ovo čitate. Zatim želim posao, takav gde će radno vreme biti savršeno za mene. Volela bih da je posao fizički prijatan, sa dobrom zaradom, dobrim šefovima i okruženjem. Posao koji ću raditi, a voleti, e pa cvrc… Setih se da dodam da mi ne kasni plata nikada. To isto želim svima, nego ako omanem da me ne krivite posle. Molim Boga da ni od koga ne zavisim. Tako sam usput želela deci sve lepo, preturala po glavi sitnice, da sve skrojim kako bi bilo perfektno. Znam ja da će me Deda Mraz iznenaditi. Poslaće on ponešto moje, ali će mi dodati svoja mala iznenađenja. Tako ja godinama učim da definišem želju.

Neću pominjati šta sam još poželela, to su ipak moje želje, ne morate baš sve da znate. Želite i vi svoje željice i ne pravite propuste kao ja. ,,Obećavam da ovaj put definišem želje“, čuješ li me Deda Mraze! Vama, moji vilenjaci, želim sreću u svakom obliku i da me još dugoooo čitate! Ups! Da li sam vas sada kaznila ili sam vas obradovala? To pokušavam da vam kažem, tako i meni taj čika sa bradom i crvenom bundicom zabiberi želje. Ma što me ne bi čitali, ja kad pišem, vežem olovku za srce i za dušu. Ljubim vas i…želite…volite…praštajte, a to što Deda dodaje mirođije, neka ga,to mu je posao.

 

Autor: Sanja Radojković Đurđević

KOLUMNA: KO NE VOLI ŽIVOTINJE, NE VOLI NI LJUDE

1

U poslednjih mesec dana posebnu pažnju od svih vesti u medijima, privukla su mi dva slučaja: prvo – bahati tinejdžer koji, uz osmeh na licu, drži obešenu mačku na kanapu i drugo – dva psa koja je neko svirepo ubio iz puške nešto dalje od kuće njihovog vlasnika.

Nakon ovih saznanja svako normalan bi morao da se zapita šta to nije uredu sa nama? Kako je ljudska zloba došla do tog nivoa da mora da muči i iskaljuje svoj bes na nekome, pa makar i na nedužnim životinjama?

I dok, na jednoj strani imamo one koji se bore protiv ubijanja životinja radi sporta i nošenja krzna, na drugoj strani imamo one kojima smeta sve što diše. Šta očekivati od dece koja se zabavljaju tako što muče druga živa bića? Da li, zaista, neko veruje da će takvi jednog dana izrasti u dobre, odgovorne i saosećajne ljude? Naravno da neće!

Danas su obesili mačku, sutra će ubiti kuče, staviti papagaju petardu u usta itd… A onda će, jednog ne tako dalekog dana, mučiti i ubijati druge ljude. Jednog dana će pretući ženu i decu, ubiti roditelje, baciti bombu na punu diskoteku, jer sve počinje od problema koje ignorišemo! Danas ćemo to smatrati glupom dečjom igrom, nestašlukom, mora im se progledati kroz prste, to su deca! Očigledno, u svojoj okolini oni i nemaju primere nekog drugačijeg ponašanja! Na koga da se ugledaju mladi ljudi kad je neko, iz čiste zavisti, zlobe ili nekog trećeg (samo njemu znanog) razloga, ubio dva psa?!

Činjenica je, postali smo previše netolerantni, previše samoživi i previše zlobni. Sve nam smeta! Smeta nam kuče koje laje, mačka koja mjauče, petao koji kukuriče… bilo kakvo oglašavanje životinja, zapravo. I ne samo životinja! Ljudima smeta i kad se deca igraju, i pesma, i smeh… Sve!

Kao da svi čekaju samo da nađu drugima neku grešku i dobiju povod za svađu, tužbu ili tuču. A ovde je povod za svađu bilo šta! Neka komšijino kuče samo jednom zalaje kad nam to ne prija, odmah se zove policija (ko je kriv džukcu što ne zna da kaže šta mu je?). Međutim, ako komšija bije ženu i decu, tada smo manji od makovog zrna i nije naše da se mešamo (možemo i mi, daleko bilo, dobiti koji šamar).

I posle se takvi osile da sprovode pravdu i ulažu žalbe na bilo šta… Posle takvi nauče i svoju decu da tako treba: „Nikad ne dozvoli da te uznemirava komšijin ljubimac, glasna muzika ili dete koje plače – odmah zovi policiju! Ali ako čuješ ili vidiš tuču, zapomaganje ili čoveka koji leži na ulici – beži, to nisu tvoja posla!“

Tako lepo naučen mali bahati tinejdžer ode i obesi mačku i fotografiše se sa svojim „plenom“, jer je to cool, ali zato bi glavom bez obzira pobegao da je video kako njegovoj drugarici nasilnici otimaju užinu. Zaplakao bi kao mala beba da ga je neko dobro išamarao nakon ovog postupka i pokazao mu kako funkcioniše zakon jačega.

Međutim, ljudi će sve ovo radije ignorisati! Dete se poigralo, pogrešilo; neko je uhvatio pušku i ubio dva nedužna psa tek tako, ali mora da su ga (sram ih bilo!) uznemiravali lavežom… I nisu ovo jedini slučajevi, nažalost! Mnogo je sličnih situacija kojima svedočimo godinama unazad, ali se pravimo da ništa ne primećujemo. Životinje su, izgleda, za ljudski rasu prestale da budu živa bića! Kao da one ne osećaju, kao da njih ne boli, kao da nemaju pravo na život, hranu, dom, pomoć… Kao da nisu bolje i osećajnije od svih nas zajedno, jer one napadaju kad moraju, kad su ugrožene ili gladne, ali nikada samo zato što osećaju moć nad nekim.

Lepo kaže jedna stara poslovica da onaj ko ne voli životinje, ne voli ni ljude, i to je tačno! Onaj ko je u stanju da počini svirep zločin nad jednim nedužnim živim bićem i to samo zato što mu se može, njemu sutra neće biti bitno da li je to životinja, dete ili odrastao čovek. Njemu treba da se oseti moćno i važno i, kad već ništa bitno ne ume da uradi, bira da mrzi, muči i hrani svoj siroti ego na pogrešan način. I moći će to da rade, sve dok ostatak nacije ćuti.

Autor: Bojana Krkeljić

MOJ PUT KA ISCELJENJU – KATRINA GOLD – „KADA ČINIMO NEŠTO LEPO ZA SEBE, OZDRAVLJAMO“

0

Da li znate šta je magija? Imate li nekad takav osećaj kada vam se čini da ćete odlepršati, jer ste upravo dobili krila? Krila anđela koja vas nose tamo gde vam je lepo, udobno, magično, prepuno pozitivne energije… Bože, koliko mi toga treba da me diže, da me nosi, da me čini srećnom, jer kada si okružen lekarima, lekovima, zabrinutim licima, najmanje ti treba da se prepustiš tome, jer ćete samo spuštati na dole i isisati ti i poslednji bljesak pozitivne energije kao „energetski vampiri“, a onda ti ne preostaje ništa nego da patiš, misliš negativno i „logično“ , kako oni kažu.

Neka priča ko šta hoće, ne zanima me!

Ja sam svoju magiju doživela prošle nedelje na čarobnom koncertu Vlade Georgieva u Sava Centru. Iz čoveka izbija neverovatna pozitivna energija koju sam dobila na tone i koja mi ne skida osmeh sa lica danima.

Ovako optimistično, srećno, lagano, lepršavo, ne pamtim kada sam se poslednji put osećala. Možda će neko reći „ to su balade, tugovanke, spore pesme, liče jedna na drugu…“

Ali, ne! On od balada napravi spektakl! Atmosfera je kao na najluđem rok koncertu. To je pravi umetnik sa gomilom talenata- pisanje pesama, muzike, predivno pevanje, sviranje klavira, harizma na sceni, komunikacija sa publikom… Ma, čovek je kralj!

Hvala mu beskrajno za gomilu pozitivne energije, iako nije svestan, meni, onkološkom pacijentu je mnogo pomogao.

Stvorio je magiju u mom teškom životu. Stvorio je olakšanje i mogućnost da zaboravim na tugu, na bolest, na svakodnevne teškoće. Beskrajno ti hvala, Vlado! Pa ti od balada napraviš spektakl. Sve pesme su emotivne do srži. Sreća, pa je bio mrak, jer sam i plakala i smejala se.

Moj suprug je rekao da ga ne teram da igra, da će on sve vreme sedeti i kulirati, jer ne zna pesme, ne dopadaju mu se, on je došao samo da bi meni udovoljio. Ma, nema problema. Hvala tebi što si došao sa mnom i omogućio mi da prisustvujem tom spektaklu, lako ću se snaći sama sa Vladom i sa gomilom pozitivne energije koja je kružila u prepunom Sava centru.

Prva poznata pesma koju je izveo i koja me je rasplakala je „Živim sad“.

Podsetilo me je da je sadašnji trenutak život, da treba iskoristiti sada i ovde- hic et nunc ( na latinskom).

„Znam ne vrijedi protiv sudbine,

Tek kad nada nestane neko novi javi se.

Vrijeme kad sve stalo je,

Ti si se pojavila tu, baš kada sve prestaje,

 meni život počinje još jedan put.

Nije mi važno dok ovako ljubiš me,

Da li je lažno ili najstvarnije.

Ja živim sad, sutra šta će biti ko zna.

Tvoje mi oči, tako puno govore

I ove noći samo neka potraje,

Ja živim sad,

Sutra šta će biti ko zna.“

Kako volim tu pesmu! Tako je istinita.

Iako ima ljubavnih elemenata, može da se prenese i na druge segmente života. Živeti SAD je pun pogodak. Ko živi SAD? Ko? Ljudi maštaju kako će u budućnosti uraditi ovo ili ono, kako će otputovati nekada kada budu imali vremena i novca, možda kada odu u penziju, možda kad dobiju odmor, možda nekad nekako.

Ali, to „nekad“ možda nikad i ne dođe. Zato što samo maštamo, izmišljamo, živimo u prošlosti ili u budućnosti, a „ovde i sada“ retko kad se setimo.

Ja se SADA osećam dobro, odlično, ništa me ne boli, ništa mi ne fali, sve je ok!

Koristim razne metode lečenje, kako klasične tako i alternativne medicine i znam da će nešto da upali. Pa, mora! Ali, važno je da mi je sada i ovde  ok bez obzira na dijagnozu. Ko šiša dijagnozu i šta kažu lekari. Neka pričaju svoje priče i leče po njihovim protokolima, neka leče samo fizičko telo, a da pri tom pojma nemaju šta je uzrok. Kada sam svog doktora pitala, zašto mi se ovo dešava, on je rekao: „Mi doktori nismo Bogovi i nemamo odgovore na sva pitanja.“

Pa eto, ne znaju. Neka leče kako oni misle da je najbolje, tu se neću mešati, ali moj najveći zadatak je da pronađem uzrok bolesti i da je presečem tu, u korenu.

Posle dosta rada na sebi mislim da znam uzrok i sada je vreme da ga odstranim i nastavim život u pravom smeru.

Doći će i to na red, a sad je bitno da je SADA sve ok! Dobro mi je, predivno mi je.

Ljudi,  radite to što volite, udovoljavajte sebi, nađite  makar sitna zadovoljstva, ako trenutno ne možete da priuštite krupnija.

Ja volim koncerte, volim muziku i mogu bar dva puta godišnje da to sebi priuštim, a postoje i koncerti na otvorenom koji su besplatni. Ne mora sve da se plati, jer ako voliš muziku, možeš da slušaš i na you tubu, besplatno.

Ako voliš šetnje i to možeš sebi da priuštiš svaki dan, 100 posto je besplatno.

Druženja sa dragim ljudima, za to ti je potrebna kafa ili čaj da začiniš druženje.

Maženje sa decom i kućnim ljubimcima- dzabe skroz, a pruža neverovatno zadovoljstvo. Odlazak u crkvu na molitvu, rezultat je divan osećaj olakšanja i utehe, a ništa platio nisi, osim za nekoliko sveća koje ćeš upaliti za zdravlje sebe i najmilijih.

Zagrljaj drage osobe uvek možemo da dobijemo, a da ne platimo ni dinar. Ima toliko zadovoljstava, toliko!

Podsetimo sebe da smo u ovom životu da bismo bili srećni, da bismo uživali, a ne da bismo tugovali i mislili na ružne stvari. Preokrenimo misli, programirajmo se na lepe, ružičaste, vesele stvari, budimo pozitivni, jer samo tako ćemo iz pozitivnih misli proizvesti dobre emocije, a to je cilj, da se dobro osećamo. Onda sebi sa nadahnućem i istinskom verom možemo reći: „Biće sve u redu.“ Tako moćna rečenica mnogo znači kad je čujemo i od sebe i od drugih.

Odoh sada da slušam Vladu na you tubu i da đuskam.

Eto, to je bio  jedan od načina da učinim nešto za sebe, nešto pravo. Da ja budem ja.

Autor: Katrina Gold