Home Blog Strana 447

PRAVO NA „NE“

0

Nedavno sam na društvenim mrežama postavila objavu koja je glasila „Reci NE svemu što te sputava da bi mogao/la reći jedno veliko DA sebi!“ i nakon toga dobila nekoliko poruka u inbox. Poruke su uglavnom sadržale pitanje „Kako reći NE nekome ko ti je blizak?“ Hm…To me je navelo na razmišljanje zašto ljudi misle da moraju reći uvek DA? Kada kažem „Reći NE svemu…“ mislim bukvalno svemu i svakome.

Tokom godina odrastanja naučili smo da nije lepo reći NE. To čuveno NE vređa nečija osećanja, očekivanja koja ima od nas i prosto nije nešto što se može baš tako često upotrebljavati. Klimanje glavom, potvrđivanje, slaganje i večito izgovaranje DA svemu što se od nas kao lepo vaspitanih i kulturnih očekuje je nešto drugo. To je opšteprihvaćeno i ima vetar u leđa uvek. Uvek je podržano od strane svih….ALI NIJE OD NAS SAMIH!

Stalnim DA mi idemo protiv nas samih. Sasvim je ok reći DA ako mi tako zaista osećamo da treba, ako je u skladu sa nama, našim mislima i emocijama. Međutim ako je to DA samo lep manir koji služi zarad prihvatanja okoline i da bi rekli kako smo mi fini i dobri…to ide na našu štetu na duže staze. Svako DA koje je proisteklo iz pogrešnih razloga i nije naše istinsko DA, prouzrokuje u nama niz kočnica, gustina, blokada i otpora. I kad tad, ono se ispolji iz nas kao nezadovoljstvo, bes, frustracija. Čak vrlo često i ne znamo odakle je samo buknulo iz nas. No ono prosto želi da se izrazi i iskaže nezadovoljstvo na ovaj i onaj način.

Zbog čega osećamo grč u želucu, knedlu u grlu, pritisak u grudima? Jer ne izražavamo svoju istinu. Govorimo DA kada naše celo biće vrišti i govori NE! To mogu biti sasvim banalne stvari ali i veoma krupne. Setite se koliko ste puta rekli DA, a celo vaše biće se bunilo? Kako ste se osećali? Zar nije cela filozofija srećnog i ispunjenog života baziranja na našem zadovoljstvu, sreći i radosti? Pa kako to izvesti ako smo večito u grču zbog onog čuvenog i finog ponašanja?

Kada kažem da treba reći NE, ne mislim na grubo i otresito NE, nego NE sa stavom. NE koje jasno stavlja granicu preko koje ne prelazite ni u odnosima ni u situacijama. Zašto bi išli na kafu sa nekim ako vam se taj dan baš ne ide? Da li morate reći DA svom detetu kojem se baš sad ide u park? Morate li svog kolegu odmeniti u poslu samo zato što on negde žuri? Zar je neophodno da sa mužem idete u bioskop i gledate neki akcioni film a ne volite taj žanr, samo da ga ne povredite? Milion primera ima u kojima ćemo reći DA jer nam je lakše ići linijom manjeg otpora i izbeći raspravu, umesto da se jasno i glasno izrazimo i zauzmemo stav. Opet ponavljam, to NE apsolutno nema veze sa onim drskim NE kada nas baš briga za sve i svakoga. Ovo NE ima veze isključivo sa našim unutrašnjim kormilarem koji nas vodi kroz život i želi da budemo srećni i u miru sa sobom. A da bi bili u miru sa sobom, važno je slušati sebe. To ne znači da nećete odvesti dete u park neki drugi dan ili otići na tu kafu ali ne nužno kada se to od vas očekuje. To mora biti kada vama prija.

Zato recite sebi slobodno da imate pravo pratiti svoj unutrašnji kompas i ne morate na sve što se od vas traži reći DA. Umirite se, saberite se i osetite šta vam vaše unutrašnje biće govori. Jer vi ste najvažniji. Prosto recite: „Izvini ali ne želim!“ Ne boli, verujte. U početku stvara nelagodu jer ste navikli drugačije ali kad shvatite koliko je to dobro za vas, biće sve lakše i lakše.

Uzmite sad papir i olovku i ispišite najčešća pitanja ljudi na koje po navici izgovarate DA a hteli bi NE. Sad pravac pred ogledalo, pročitajte jedno po jedno pitanje i vežbajte glasno izgovaranje NE na svako od tih pitanja koje vas muči. Uh…koje olakšanje, zar ne?

NE! NE! NE!

Autor: Tijana Mihajlović

KONCERTNA PROMOCIJA ALBUMA „FAR AWAY“ – MILOŠ BRANISAVLJEVIĆ

Koncert Miloš Branisavljević Quartet-a deo je koncertnog serijala „The Magic Never Stops“ (Magija ne prestaje) organizacije Multikultivator.

Miloš Branisavljević Quartet je prvi džez sastav u Srbiji sa vibrafonom kao vodećim instrumentom. Muzika Miloševog kvarteta predstavlja eklektičan fjužn tradicionalne muzike Balkana i džeza predstavljen kroz vizuru ovog zanimljivog instrumenta. Na koncertu u Domu omladine Beograda u utorak 11. juna MBQ će predstaviti svoj prvi album pod nazivom „Far Away“. Uz jedinstven zvuk vibrafona i pratnju gudačkog kvinteta “Muzikon”, ovaj album predstavlja krunu Miloševog školovanja na prestižnom Berkli koledžu (Berklee College of Music) i ulazak u profesionalni svet umetničke muzike sa autorskim programom.

Pored Miloša u kvartetu su Dragan Hajnrih (gitara), Bane Marković (bas) i Bogdan Đurđević (bubnjevi).

Na repertoaru Miloš Branisavljević Quartet-a nalaze se Miloševe autorske kompozicije, savremene džez obrade narodnih pesama, kao i džez standardi u Miloševim aranžmanima.

Gosti solisti na koncertu su Ognjen Gotovčević (saksofon), Milena Jančurić (flauta) i Ivan Radivojević (truba), dok će se u drugom delu koncerta bendu pridružiti i gudački kvintet “Muzikon”.

Ulaznice po ceni od 800,00 dinara (ili 1.200,00 dinara za ulaznicu + CD) mogu se kupiti na svim prodajnim mestima Ticketvision-a.

Tekst priredila: Lidija Gajić

 

 

KOLUMNA: ŽIVETI KLASIČNO I ROMANTIČNO – „VERUJEM U LJUBAV, KAKO GOD DA JE NAZIVAJU“

Ono što si prećutao u mraku, pod uličnim svetiljkama i jutarnjim svetlom koje se stidljivo provlači kroz roletne, dok si me ljubio u čelo,vrat, obraze i usne, dok si me  grlio nežno pa sve jače, pa opet nežno kao da se plašiš da ću nestati pod jačinom tvog dodira… mnogo toga je reklo. Možda sam samo ja razumela. Možda je razumeo i svet. Možda sam na neki svoj način preokrenula svaku tu neizgovorenu reč u svoju korist. Nemam pojma. Znam samo da moja koža zna, moje srce zna, mozak odavno ne slušam.

Rekao si da je ovo ljubav. I ja sam se složila. Klimnula glavom, a i srcem kao svako poslušno dete, devojčica, žena… Ponekad ne znam ko sam i šta sam. Ali znam da se uvek u mislima vraćam tebi i onome što smo magijom nazvali i u šta smo poverovali. Stalno se vraćam na početak, bojeći se kakav nas put čeka dalje. Neki strahovi se urežu u svaki atom tela pa se pred prvim tmurnim danima pojave na površinu. Muče. Gone. Bole.

Ipak, ja nisam kukavica. Želim da se borim. Ne zato što tako treba, nego zato što mislim da je vredno. Slučajnosti nas podsete da postoje neke jače sile. Neki ih zovu Bog. Neko ih zove Univerzum. Ja verujem u ljubav kako god da je nazivaju. A ti… ponekad jako stegni moju šaku da znam da misliš isto, da znam da se slažeš sa mnom. I da i ti veruješ.

Autor: Nevena Milošević

KOLUMNA: „VEČITA NERVOZA U REDOVIMA NA ŠALTERIMA“

2

Gužve u redovima na šalterima, u prodavnicama… bilo gde, predstavljaju veliki problem i klijentima i zaposlenima. Svakako da nikome nije idealna situacija ona u kojoj pola sata (a nekada i duže) stoji i čeka da dođe na red i obavi posao za koji mu je možda potrebno svega par sekundi. Međutim, ni zaposlenima nije najlepši dan onaj u kojem ispred sebe vide redove ljudi kojima se ne vidi kraj, gledaju u nervozna i smrknuta lica i nemaju vremena ni da naprave pauzu za ručak.

Dakle, situacija nezahvalna za sve, ali nažalost vrlo često neizbežna. A ljudi kao ljudi, umesto da se potrude da ono što ne mogu da promene, makar učine lakšim – oni se potrude da dodatno otežaju svima. Zato često te gužve podsećaju na decu u obdaništu koju vaspitači nikako ne mogu da okupe i postave mirno u red jer se neprestano guraju, vrište, udaraju jedni druge i galame.

Iako je zaista divno kada čovek i sa dosta godina zadrži dete u sebi, ovo ipak nije slučaj kojim se treba pohvaliti jer, po svemu sudeći, ovakvi ljudi nisu baš najbolje shvatili ono što su ih vaspitači i učitelji učili. Galama, guranje i psovanje NISU poželjne osobine, neće ubrzati ništa i neće smiriti situaciju. Naprotiv, svojim vikanjem na narod oko sebe samo ćete uneti još veću nervozu i usput napraviti i budalu od sebe.

Neretko se može čuti kako klijenti zaposlenima govore da su „plaćeni za to da se neko istresa na njih“ , da predugo čekaju, imaju oni i svoj život, neće da ga provedu u redu u banci, pošti… bilo kojoj radnji. A da li mislite da ti radnici nemaju svoje živote? Smatrate da je njima jedina svrha da sede i ostaju prekovremeno slušajući uvrede na svoj račun i služeći često one koji ne znaju ni zašto su došli?

Nije sporno ni to da svako ima loš dan, da se svakome desi greška i da uvek postoje izuzeci… Ljubaznih ljudi ima sa obe strane šaltera, štanda, kase itd. A isto tako ima i neljubaznih, onih koji kao da mrze to što moraju da žive, pa kad već moraju – daj da zagorčaju život i drugima… Svega ima, bilo bi neobično da nema! Međutim, vaša smrknuta faca, kolutanje očima i „fuktanje“ dok stojite i prezrivo posmatrate sve oko sebe, neće doneti ništa dobro.

Bolje je nasmešiti se, razmišljati o nekim desetim stvarima, poneti knjigu i čitati – nego širiti negativnu energiju okolo. Najverovatnije je stvar u tome što je vrlo mali broj ljudi pokušao ovo, jer – lakše je ići i vikati na sve redom, psovati život, državu i tužiti svakoga ko vam nije izašao u susret i za koga vi smatrate da ne treba da radi posao koji mu je poveren.

Pokušajte sa ljubaznošću naredni put kada vas uhvati nervoza u ogromnom redu ili gužvi u prevozu. Negativan stav neće ubrzati ništa, ali će vam svakako pokvariti dan. Pozitivnim stavom donećete dobro i sebi i drugima.

Autor: Bojana Krkeljić

VELIKO TRAGANJE

0

Ako se pretpostavi da je pisani tekst jedan vid suptilne komunikacije između autora i čitaoca i ako se pretpostavi da je napisano savršeno, opet se neće poklopiti misli pisca i njegove publike. Jer misli puno lakše idu iz glave pisca na papir nego što putuju od papira do glave čitaoca. Ponekada se ne mogu ni vratiti u glavu autora.

Za taj savršeni tekst potrebno je pre svega uložiti Etiku u svoje pisano delo jer sve počinje od jasne i čiste misli. Ako je misao konfuzna ni tekst ne može biti jasan. Tajna je u tome da pisac zapravo ima šta da poruči i da to radi na jedan jasan i zanimljiv način, a da pri tom ne koristi nečije misli kao alate.

Mističnost stila je u tome da ono što se ima reći i preneti drugome bude transparentno i jednostavno. Dobar stil odraz je i autorovog unutrašnjeg sveta, odnosno, njegove skromnosti, nesebičnosti, poštovanja publike, iskrenosti…ukratko, odraz njegove etike.

Neprekidna težnja primerenosti stila o temi o kojoj se piše, adekvatan odgovor mogućnostima razumevanja onoga kome se piše i svedenost stila, dobitna je kombinacija uvek.

Savršen tekst u dobroj meri određuje i Naslov koji mora biti uočen od čitaoca. On dosta utiče na to da li će se nastaviti dalje sa čitanjem ili ne. Zato naslov mora biti dovoljno jasan i atraktivan kako bi zainteresovao one kojima je i namenjen. Neka bude intrigantan, ali nikako zavaravajući.

Kvalitetan tekst podrazumeva dosta čitanja jer poznavanje činjenica o željenoj temi daje napisanom argumentaciju, a to je ono što ga čini snažnim. Pored toga, proširiće se svest, naučiće se nešto novo, vokabular i izražavanje će biti plemenitiji Najvažnije od svega je to što se time izgrađuje sopstveni kredibilitet i vlada materijom u okviru žanra o kom se piše.

Poštovanje gramatike i pravopisa je imperativ. Čak i ako se odlično pogode preferencije čitalaca i ako se vlada temom, retko ko će ceniti i poštovati polupismenog autora. Iako pisanje u slengu nije isto što i biti nepismen, znakovi interpunkcije su u stvari naši prijatelji.

Možda ne bi bilo loše napraviti neki koncept pre početka pisanja u kome će biti navedeno  šta se želi napisati i kojim redosledom. Nepotrebna ponavljanja takođe mogu biti zamka jer „komplikovano“ ne znači i „pametno“. Bitno je da napisano bude smisleno, da ima jasno izraženu strukturu i da nema previše detalja.

Ne treba čuvati sve dobre stvari za kraj jer možda bombastičan završetak ima savršen efekat na čitaoce, ali do njega treba da se dođe. Dobro je početi sa detaljima jer oni privlače čitaocima pažnju.

Kako malo ko od nas zna dobro da se snalazi i na polju stvarnosti i na polju mašte, pre nego što se uopšte počne pisati potrebno je prvo pronaći sebe. Tada će se i mnogo lakše pronaći reči koje će se moći preneti drugima.

Autor: Ivana Živanić

 

 

ŽIVA VODA

Jul i puno kiša. Lilo je kao iz kabla kako kaže naš narod. Pomeram zavesu i vidim natopio se travnjak iza kuće. Iz misli me prekida taksi, baš je zalegao na sirenu. Utrčavam u auto sa ćerkicom i odlazimo do obližnjeg dispanzera. Ona ima 3 godina, još od kada smo bombardovani pre par meseci, često je bolesna. Dobija stalno neke prehlade, a i moj stomak čudno radi od tada, makar i na najmanji stres. Iznenada pauza, čekamo zbog jedne injekcije sat i jače. Završavamo, izlazimo a i kiša je usporila. Nismo daleko valjalo bi da prošetamo posle terapije, mada vidim da se ćerkici baš to i ne dopada. Kupujemo kolač i sličice i koračamo kući. Zahvaljujem se Bogu što staje kiša, pa pada danima, a juče samo što smo završili krečenje i jutros okačih čiste i opeglane zavese. Blizu ulice puno kamiona,puno ljudi, kuća je pored pruge. Evo i sada posle 20 godina gutam knedle i puls mi se ubrzava kada mi iskoči ta slika pred očima. ,,Gde ćeš komšinice, voda nas pojede za jedan sat, svi smo poplavljeni?!“.

Ne verujem šta mi kaže komšija, živi dve kuće pre moje, trčim do moje kapije… Bože tada sam umrla. Nema sam,hodam kroz vodu ledenu do struka. Dvorište poplavljeno, ali takav nagib da u kuću još nije ušla voda. Ulazim, dolaze prijatelji, rođaci, malu odvode na ramenima, a meni se magli. Pakujem na stolove stvari, podižemo krevete i uzimam šta mi je hitno. Sve mi je hitno, sve bih ponela. Voda brzo nadolazi, nemam vremena, samo lična dokumenta i malo garderobe. Izlazim i pakujemo džakove punjene peskom na ulazna vrata. Vojska ih je donela kao spas da ne uđe voda ili barem mulj unutra. Vuku me da izađem iz dvorišta, otimam se i plačem. Samo što sam okrečila, samo što su nas bombardovali! Stojimo i gledamo kako voda probija džakove. Ulazi u kuću i sve pada i lomi se. Kroz prozor se vide ormani i stvari kako plutaju. Vrištim u sebi i grdim Boga i sve sveto. Plivaju igračke, slike, delovi garderobe… pliva ceo moj život u ovoj mutnoj vodi. I sada dok pišem plačem, uzet mi je tada deo života i deo ćerkinog detinjstva. Ostaneš sa par krpica i glavom na ramenima, pa iznova gradiš sebe i sve oko sebe. Povukla se voda nakon dva meseca, ali je sve otišlo, nestalo je sve. Poneka lutka, posuđe puno mulja i kamara mokrih i neupotrebljivih stvari. Narod se sjatio, svako svoje čisti i svako svoje oplakuje. Sve je plivalo i stvari i životinje i biljke. Što ne volim kišu? Možda eto iz tog razloga, davno sam oprostila, ali kome ne znam.

Možda je Bog oplakivao sve nas. Nakon bombardovanja pogođeno je puno gradova i sela i oba puta sa neba. Možda su to naše suze samo nama vraćene. Prošlo je kao i sve velike nesreće u mom životu. Dao si mi lekcije, ali me i dalje šamaraš! Pokisla mi je duša tog jula i te godine. Ostala sam bez ičega. Sušila sam tu moju dušu, zasadila isto cveće u istoj bašti. Od tada češće gledam u nebo, samo da ne pokisnem više nikada.

Autor: Sanja Radojković Đurđević