Home Blog Strana 526

SERIJA „GIRLS“

Težak pisac i njene tri prijateljice, sve u ranim dvadesetim godinama, pokušavaju da naprave smisao o tome šta im život donosi nakon dve godine života u Njujorku. Nisu sigurne šta žele, ili od koga to žele, a slika ne postaje jasnija. Hana misli da ima ono što je potrebno da bude uspešan pisac, ako bi samo nešto napisala. Ona želi dečka, ali da se ne bavi ozbiljnom vezom, takođe  želi posao bez potrebe za radom. Marni je najbolja prijateljica Hane, ličnost tipa A koja ima ozbiljnog dečka i stvarni posao. Džesa je đavolski boem, čiji očigledan nedostatak straha krije sopstvenu vrstu nesigurnosti. Njena rođaka, Šošana, je studenti NYU koja ne bi volela ništa manje nego da doživi životni stil kao u seriji „Seks i grad“. Drugi imaju tendenciju da potcenjuju Šošanu, ali ona pokazuje da je oštar izvor mudrosti.

Prva epozoda je emitovana 15. aprila 2012. godine na HBO.

Autor: Lidija Gajić

SLUŠAJUĆI DRINU

0

Sedim na obali Drine, opijena njenim mirisom, zavedena njenim zvukom i očarana njenom bistrinom. Tako je hladna da imam osećaj kao da mi reže dlanove dok nežno milujem njenu zelenu površinu. Osećam kao da protiče čitavim mojim telom, sjedinjuje se sa mnom, postajemo jedno… Drina i ja! Njeni brzaci su sve bučniji, odzvanjaju u brdima… Imam utisak kao da pokušava nešto da kaže, ali nema ko da je čuje i razume. Zatvorila sam oči i prepustila se magiji koju je stvarala mešavina zvukova i mirisa netaknute prirode. Par trenutaka kasnije, mogla sam jasno da čujem reči te krivudave, rajske reke…„Pomozi mi da pomirim ljude, da skinem teret koji mi je davno nametnut, da ispunim svrhu svog postojanja.Većina ljudi me posmatra kao reku koja razdvaja narode, koja predstavlja neku prepreku, ali nije tako! Moja svrha je da spajam, da sjedinjujem ljude… Zato sam oduvek zavidela manjim rekama koje samo mirno teku, neprimetne. Moje prokletstvo je u tome što sam se, od trenutka kada sam nastala, pokazala nenadmašnom i jakom i sada se od mene očekuje mnogo. Tako je to u životu, kada te smatraju veličanstvenim i snažnim, ne smeš nikada da posustaneš, moraš da se nosiš sa svim problemima koje ti život nametne i niko te ne pita kako se osećaš… a nekada poželiš da samo mirno živiš svoj život…“

Taman sam zaustila da joj kažem da ona to ne može znati jer nije ljudsko biće, a ona je nastavila svoju priču kao da mi čita misli…

 

„Znaš, sve na ovom svetu se umara, oseća, ima svoj rok trajanja, samo na drugačiji način. Ja ne znam više ni koliko dugo postojim…Znam samo to da mi je svaki dan isti, da prelazim silne kilometre i viđam dosta toga i sve su to samo nove tajne koje se gomilaju već godinama i koje nemam kome da poverim. Mnogo je nesreće prošlo pored mene, više je suza proteklo ovim mojim vodama, nego što je kapi kiše palo u njih. I sve su to stvari koje nikad ne prolaze i rane koje nikad ne zaceljuju. Rođena sam kao neustrašiva, hladna i bistra, od svog postanka imala sam sve što jedna dobra reka treba da ima. Divili su mi se sa svih strana, pisali priče o meni, na daleko se čulo o mom savršenstvu i postala sam sinonim za večnost i snagu.  Uživala sam u svojoj slavi, a kada su pokušavali da me unište ili sputaju, uživala sam još više dokazujući to da mi niko ne može ništa. Predstavljala sam večitu i neoborivu granicu između dve države, mnogo života sam odnela dokazujuži svoju moć i osećala sam se divno jer se samo o meni govorilo. Onda me život testirao! Dao mi je sve ono što sam mislila da volim, samo u mnogo gorem izdanju. Poslao mi je silne ratove i primorao me da svakodnevno gledam bombe i mitraljeze, ljude koji plaču i umiru, ostaju bez domova, decu koja ne znaju šta ih je snašlo…Ja sam bila u centru čitavog dešavanja, ali nisam više bila ponosna na sebe. Postala sam krvava reka, nije više bila bitna ni moja snaga, ni moja lepota, ni moja veličina…sve to je palo u drugi plan. Ljudi nisu marili za to hoće li skočiti da se bore sa mojim virovima, nije ih više brinulo hoće li se snažna Drina suprotstaviti novim preprekama, da li je najlepša ili više ne postoji…borili su se za svoj opstanak. Najgore od svega je bilo to što sam shvatila da sam razlog sve te tuge – ja. Da, ja sam bila ta granica između rata i mira, ljubavi i mržnje, prijateljstva i neprijateljstva, između nikad i zauvek. Nemam snage da pričam o tome čega sam se sve nagledala, a sećam se toga svakog dana – zapisano je u ovom kamenju na dnu moje utrobe, kao da se svaki metak pretvorio u po jedan kamen, a svaka granata u stenu. Nastala je pustoš oko mene, smeh se pretvorio u plač, braća u krvnike, prijatelji u izdajnike, sestre u robinje, a roditelji u statue koje kleče i mole se po čitav dan. Ne, neću govoriti o tome koliko je ljubavnih parova uz bolne krike rastavljeno na mojim obalama, niti o tome koliko je dece otrgnuto od ljubavi kako bi ih učili mržnji…Nekad mi se čini kao da mogu tačno da pogodim kome koji jecaj pripada… toliko dugo i toliko jasno ih slušam. Ali, to mora prestati! Ljudi moraju da shvate da nisu oni krivi, da je prošlost takva i ne možemo je promeniti, ali zato možemo promeniti sadašnjost i budućnost, a to je jedino važno. Prestanite da živite u prošlosti, ona je davno prošla! Naravno, tu je, prisutna je u sećanjima da povremeno zaboli, čisto da nas podseti na ono što nikada više ne sme da se ponovi. Naučite lekciju, zaboga! Ne budite večni ponavljači, niste zato došli na ovaj svet! Ne budite gordi i ponositi kao što sam ja bila, ne učite se mržnji i neka vas slava ne zaslepi – sve je to prolazno. Ja najbolje znam da se ono što je bilo ne može vratiti, niti obrisati, ali može se mnogo naučiti iz toga. Ako jednom stavite ruku u vatru i opečete se, više nikada nećete to uraditi, ali zato što ćete se sećati šta se prethodno dogodilo!“

 

Zanemela sam na ovaj neverovatan govor nepokorne Drine. Pokušavala sam da otvorim oči misleći da se nalazim u bunilu dok su mi u ušima odzvanjale reči, nikad jasnije i budile u meni snažna osećanja. U isto vreme osećala sam divljenje, jezu, strah i ljubav. Da li samo ja čujem sve ovo? I zašto baš ja, jedna obična devojka koja nema uticaj na druge? Drina ponovo nastavi priču kao da je čula moja neizgovorena pitanja.

„I ja sam bila samo obična reka pa sam postala granica između država i glavna tema najboljih dela. Vremenom sam poletela toliko visoko da sam izgubila sebe, ali život je našao način da me vrati na zemlju gde i pripadam i zato nikada nemoj da zaboraviš na to ko si i odakle si, ali uvek poštuj tuđe. Takođe sam bila svedok mnogih užasa, razdora i nepravde, tada sam samo želela da nestanem, život mi se rušio… Ali nisam se predala! Shvatila sam da je to cena koju plaćam za svoje grehe, ali i lekcija koju nikad ne smem da zaboravim. Kada sam sve to shvatila, samo sam želela da to saopštim nekome, ali sam znala i da nema ko da me čuje jer nisam čovek i ne znam da govorim. A onda si naišla ti! Jednostavno, samo sam umela da čekam pravi trenutak i pravu osobu i to je ono što i ti treba da radiš. Sreća prati uporne, a ja u tebi vidim dosta svojih osobina. Rođena si kao slobodan duh pun entuzijazma i borbe za pravdu, a onda su ti, na vrhuncu sreće, skresali krila. Od tada svoju tugu nosiš u sebi i čekaš nekoga da mu se poveriš i da tvoju lekciju prenese dalje. Spolja si se okovala ledom da niko ne vidi toplotu i ljubav koje nosiš u sebi i to nije loše, ali kada naiđeš na pravu osobu– znaćeš. Ako se, slučajno, pitaš odakle znam sve ovo, odgovor je samo jedan– iskustvo me naučilo. Zar ti ne bi prepoznala svoju bol u nekom drugom? Vi ljudi imate tu privilegiju da mislite i osećate i da sve to podelite sa drugima – iskoristite to! Ja sada mirno odlazim svojim tokom, skinula sam veliko breme sa sebe, a vi budite pametni i poslušajte šta vam priroda i prošlost poručuju“.

Tako je Drina otišla svojim krivudavim tokom i dalje bučna, ali ovog puta drugačije… Sada kao da je plesala od sreće u nadi da će njena priča dopreti do srca ljudi i učiniti svet boljim mestom! I mada niko ne može ispraviti krivu Drinu, ona može ispraviti mnogo toga.

 

Autor: Bojana Krkeljić

O KNJIZI: „OBEĆAJ MI“ – HARLAN KOBEN

Koliko puta ste bezazleno nekome rekli „Obećaj mi…“ ili “Obećavam ti…“  Obećanja su u svakodnevnici izgubila težinu sopstvenog prvobitnog smisla. Koben nam, na njemu specifičan način,  vraća pravo značenje tih reči. U ovom romanu obećanje je vrednije i važnije od života, ali čijeg života i zašto baš obećanje? Iako dato kao iskupljenje ili molba, ono postaje antilogaritam stvarnosti…  Rešenje je u knjizi, obećajte da ćete je pročitati…

P.S. Mi obećavamo da sledeći prikaz neće biti ni jedna knjiga Harlana Kobena, napravićemo pauzu…

Autor: Zvezdana Balan

KNJIGA PIŠE PRIČU

Prošla je već ponoć a Nina je i dalje sedela za svojim lap topom i pokušavala da nastavi sa pisanjem. Sve je išlo odlično do te večeri. Odjednom blokada. Nervozna i umorna, spusti naočare na sto i protrlja oči. Spustivši ruke, podiže glavu misleći da krene na spavanje. Vrisnu kad vide ženu u poznim godinama kako sedi u fotelji ispred prozora i posmatra je. Protrlja još jednom oči, misleći da joj se priviđa zbog umora. Ali žena je i dalje bila tu. Strpljivo je sedela i čekala da se Nina pribere.

„Ko ste Vi? Šta radite u mojoj kući“? – uplašeno upita Nina.

„Polako, ne plaši se. Ti si me stvorila“. –  reče žena.

„Kako sam Vas ja stvorila? Šta to pričate“?

„Ja sam lik iz tvog romana. Jako čudno se završava moja uloga u knjizi. U stvari nestajem i više niko me ne traži. Molim te ispravi to u ovoj knjizi. Ovako nemam mira“. I žena nestade.

Nina je još uvek bila u šoku. Sela je na stolicu i zamislila se o kom liku ova žena govori. Ni jedan joj nije padao na pamet. A onda odmahne glavom pripisujući to umoru. Noćima nije spavala i sad joj se priviđaju likovi. Već joj se dešavalo da sanja likove iz svojih knjiga. Rešila je da ode na spavanje i da se dobro naspava.

Sutradan ustala je tek u deset sati. Odmorna, proteglila se u krevetu a onda lenjo se izvukla iz kreveta i otišla nešto da pojede i popije kafu. Volela je jutarnju kafu da pije u pidžami.

Tog dana trebala je da se vidi sa prijateljima i da završi neke posliće po gradu, tako da joj je dan brzo prošao.

Uveče je napravila sebi toplu čokoladu i otišla u svoju radnu sobu da nastavi sa pisanjem.

Udobno se smestila, otvorila lap top i… zastade. Šta se to dešava? Nije znala kako da nastavi pisanje.

„Ne ide ti? Neće ti ni ići dok ne rešiš moju sudbinu“ – trže je glas žene od sinoć.

„Ali ne znam ko si ti. Kako da ti menjam sudbinu kad ni ne znam ko si“?

„Moraš da se setiš i razrešiš moj nestanak u ovom romanu“ – i opet nestade.

Nina je pisala treći deo romana i mislila je da time završi tu priču, ali nije mogla da se seti ko je ova žena.

Sutradan, čim je ustala, uzela je prethodne dve knjige i počela da čita. Čitala je brzo preskačući stranice. A onda je naišla na deo koji bi mogao biti onaj koji traži.

Devojka Sara je jedne večeri nestala. Svuda su je tražili ali nisu je našli. Onda su doneli zaključak da se sigurno udavila u jezeru, iako telo nisu pronašli.

Nestrpljivo je čekala veče da upita ženu da li je ona Sara

„Da, ja sam Sara“ –  odgovori ona na Ninino pitanje.

Nina se zamisli, zaista je taj deo nekako glup. Mora da smisli nešto. Dugo je razmišljala a onda je rešila da napiše da se devojka pojavila posle nekoliko godina. Ispričala kako je bila oteta i prisiljena na brak sa jednim knezom iz mesta mnogo udaljenog od jednog. Čim je smislila tu priču ruke su same krenule po tastaturi. Uskoro je knjiga bila pri kraju. Ovoga puta knjiga je sama napisala svoj kraj priče.

Autor: Sanja Trninić

STIDLJIV I ŽESTOK

0
Rane 1970-e, standardno haotični Holivud. Legendarni producent kuće Paramount, Robert Evans, nervira se zbog filma koji mu je upropastio dan, kao i mnoge pre toga. ‘Kum’, Kopolina epski dugačka i od početka problematična istorija o porodici njujorških mafijaša.
Ono što je Evansa najviše iznerviralo bio je tamo neki klinac iz Bronksa, za koga je Kopola bio baš zapeo da bude u filmu. Navodno je mali bio oličenje Majkla Korleonea, zlatnog sina porodice Korleone. Evans je o svemu tome imao sasvim drugačije mišljenje. Nikad ništa od tog Paćina. Nema šanse. Samo preko njega mrtvog. Veliki Robert Evans pogrešio je u svojoj proceni.
Možda je Al Paćino poznat po svojim teatralnim ulogama, ali upravo svojim diskretnim i jedva primetnim nastupima, postao je najbolji glumac svoje generacije.
Paćinov otac, Salvatore, imao je samo 18 godina kad je mali Al rođen, krajem proleća 1940. i svega 20 kad je napustio i njega i majku. Roza, stidljiva devojka za koju je Paćino kasnije rekao da je bila slična likovima iz drama, bila je apsolutno posvećena sinu jedincu.
U školi je bio nemiran, pomalo je izazivao nevolje i majka mu je često bila pozivana kod direktora na razgovor zbog njegovih ludovanja. Ipak, dar za glumu nije prošao nezapaženo. „Poseduje silovitost velikih Sicilijanaca!“ pohvalila ga je oduševljeno profesorka dramske grupe.
Proslavio ga je legendarni „Kum“, filmska saga, pri tom epski je dugačka i sama istorija o snimanju ove trilogije. Ovo je bila produkcijska noćna mora o kojoj svi znaju sve još od kada je film izašao 1972. Uporna požurivanja, neprestane svađe sa Kopolom, koji je svaka dva dana bio na rubu otkaza, a u pauzama se svađao s glavnim snimateljem. Paćino se tog filma seća kao vrlo samotnog iskustva jer ga niko osim Kopole nije želeo tu.
U pauzama između snimanja scena, slušao je Stravinskog, distanciran od svih. Tom povlačenju uzrok nije bila njegova urođena stidljivost, koja je, kako tvrde oni koji ga dobro poznaju, veoma stvarna.
Za glumca kojeg će kasnije optužiti, iako pomalo opravdano, da se bezobzirno razmeće u svakoj ulozi, izvedba u ‘Kumu’ pravo je remek-delo kontrolisanih pokreta i odmerenih rečenica.
Danas 75-godišnjak, Paćino se nije prepustio klasičnom holivudskom tretmanu starijih glumaca, odnosno, ne dozvoljava sebi samosažaljenje  poput nekih glumaca koji nisu mogli da se nose sa teretom slave.
Paćinova karijera je duga. Nije zabljesnuo i nestao, a kako zna što radi, neće nestati sa holivudskog neba.
„Onog dana kada sam sebi kažem: ‘Ovu sam ulogu baš fenomenalno odigrao“, izjavio je nedavno, „nadam se da će mi se neko smilovati, prebaciti mi lovorov venac preko glave i lepo me ustreliti.“
Autor: Ivana Živanić

OSVANUO JE NOVI DAN

Dobro jutro ptičice, dobro jutro sunce, dobro jutro … da znam nismo u Diznijevom crtaću. Danas ćemo se pozabaviti nečim značajnim a to su ciljevi.

Što bi rekao jedan motivacioni govornik koga neću imenovati jer nije platio reklamu 😉 😉 😉 svi imamo snove ali je malo onih koji imaju ciljeve. Postoje stvari o kojima rado maštamo ali se to često završi sa „ voleo/la bih i ja na Havaje ali“. Zato ovog trenutka propisujem zakon po kome je upotreba ovog veznika zabranjena. Šalim se naravno mada bi zaista bilo poželjno da smanjite njegovu upotrebu. Umesto toga pretvorite svoje snove u ciljeve.

U skladu sa ovim bolje je reći „ za dve godine otputovaću na Havaje“. Sa tom malom promenom od želje smo stvorili nešto konstruktivno. Sada je vreme da postavimo pitanja koja će nam pomoći da ovo ostvarimo.

Kako da to postignem?

Pre svega planiranjem. Razmislite šta možete da učinite na dnevnom, nedeljom i mesečnom nivou kako bi ispunili ono što želite u zadatom roku. Na ovaj način svoja maštanja pretvarate u konkretne zadatke odnosno akciju. Takođe preispitajte koja su vam znanja i veštine potrebne.

Zašto to želim?

Razmislite zbog čega vam je to toliko važno. Sve što ovde navedete može vam kasnije poslužiti kao podsticaj da nastavite dalje.

Ko sam ja u svemu tome?

Ovde definišite svoju ulogu u celom procesu. Da li postizanje cilja zavisi isključivo od vas ili vam je potrebna pomoć nekog stručnjaka ili institucije. Ukoliko je ovo drugo tačno među zadatke dodajete kontaktiranje osoba koje vam mogu pomoći. Sreća pa živimo u vremenu društvenih mreža što sve čini mnogo lakšim.

Sada znate šta želite i šta vam je potrebno da to ostvarite zato se bacite na posao i vidimo se za dve godine na Havajima 🙂

Dodatni saveti

Podelite ciljeve prema sferama života kojima pripadaju. To bi izgledalo ovako, u naredne dve godine na poslovnom planu želim da postignem sledeće, pa onda šta vam je značajno u sferi edukacije, zabave, odnosa itd. Ovo su sve dugoročni ciljevi, za kratkoračan plan vratite se na početak teksta.

Ne zatrpavajte se. Ukoliko se koncentrišete na previše stvari istovremeno to vam samo može otežati stvari i dovesti vas do neuspeha. Pa i kompjuter ume da se „ukoči“ kada pokrenete previše programa od jednom. Bolje je da izdvojite recimo tri važna cilja iz različitih aspekata života i svu svoju pažnju usmerite na njih. Kada to završite pređite na sledeće.

Toliko od mene, nadam se da sam pomogla. Odoh u Diznijev crtani film. Do sledećeg pisanja uživajte.

Autor: Ljubica Majstorović