Home Blog Strana 485

RAFAELO KUGLICE SA BELOM ČOKOLADOM

Recept:

200 gr omekšalog putera

100 gr bele couverture ( kuverćur) čokolade

210 gr neutralne tečne pavlake

16 ml koncentrovanog nezaslađenog mleka

130 gr kristal šećera

100 gr zrna lešnika

400 gr kokosovog brašna + 200 gr za valjanje kuglica

Priprema:

Čokoladu izlomite na kockice, te je stavite u dublju posudu. Pavlaku i koncentrovano mleko sipati u šerpicu, zagrejati do vrenja, sipati na čokoladu, promešati da se dobro sjedini, zatim dodati, putera, šećera, promešati da se šećer i puter otope i sjedine sa smesom, zatim dodati kokosovog brašna te smesu sjediniti rukama. Oblikovati kugle, veličine oraha, u sredini stavite zrno lešnika te ih uvaljajte u kokosovo brašno…

Napomena:

Da biste lakše oblikovali kugle oblikujte ih vlažnim rukama koje ste prethodno nakvasili vodom. Od ove mase možete dobiti oko 26 kuglica.

Autor: Sunčica Stanković

SAVET ZA BUDUĆE MAME: KAKO NAJLAKŠE USPAVATI BEBU

Trudnice su inače osetljive kada je u pitanju odgajanje njihovog čeda, koje tek treba da donesu na svet. Posebno su osetljive ako im je to prva trudnoća, prvo dete. Pored toga što strepe od samog porođaja jer ne znaju šta ih čeka, još više strepe od toga kako će se snaći u ulozi majke.

Ovo je i mene veoma mučilo, ali verujte mi na reč nije toliko teško. Uz par caka i trikova olakšaćemo vam neke segmete života sa bebom.

Uspavljivanje je možda jedan od težih procesa kod kog je najbitnije da uhvatite bebi ritam spavanja. Jednom kada uspostavite taj red sve će vam ići lakše. U nastavku teksta vas očekuju saveti za lakše uspavljivanje bebe.

IZBEGAVAJTE KONTAKT OČIMA

Ono što nikako ne treba da radite jeste da gledate bebu pravo u oči. Na taj način joj šaljete stimulse koji je drže budnom. Dakle, pevajte joj, pričajte, ali bez kontakta očima.

BAJKE

Možda vam ovo čudno zvuči, ali ma koliko male bile, bebi prija čitanje bajki (priča) pre spavanja. Vaš glas će je umiriti bolje od bilo čega.

IZBEGAVAJTE JAKO SVETLO U DEČIJOJ SOBI I IGRAČKE U KREVECU

Neka prostorija bude obasjana prijatnom tminom. Lampa u uglu sobe je dobro rešenje. Krevetac neka bude slobodan, bez igračaka, kako bebi ne bi odvraćale pažnju i terale na igru. U tom slučaju ostaćete budne celu noć.

MAJČINE RUKE I GLAS

Beba najviše voli vaš dodir. Kako biste je brže uspavale, možete je maziti po stomaku ili glavi. Tu im najviše prija. Uz pevušenje ovo je dobitna kombinacija.

OPUŠTAJUĆA KUPKA

Kao što opusti i vas tako kupka opušta i bebe. Kupka mlakom vodom i blaga masaža vašoj bebi će prijati i dodatno je opustiti. Biće dovoljno da je samo spustite u krevetac i već će biti pred spavanjem.

SITA BEBA

Ako se vaša beba noću budi da bi jela, obavezno je nahranite neposredno pred spavanje i imaćete nekoliko sati sna duže.

BEBINA SOBA

Neka dečija soba bude prijatna, kako izgledom tako i samim boravkom u njoj. Neka boje koje preovladavaju budu nežne, a temperatura sobe između 18C i 21C. Ni previše hladno ni previše vruće. Taman onako kako treba da bude za prijatan i miran san.

Drage buduće mame, vašoj bebi je najpotrebnija vaša ljubav, a uz to sve ćete lakše postići. Nikako nemojte da brinete, jer sve se da naučiti i sigurni smo da ćete biti najbolje mame na svetu, a tu smo i mi da vam našim savetima olakšamo i pomognemo.

Autor: Lidija Gajić

 

VOLIM ZIMU, PA ŠTA?!

0

Kada ljudi čuju da mi je omiljeno godišnje doba zima, obično me u čudu pogledaju i zatim sledi ono stvarno? Uglavnom svi pričaj o letovanju, o moru, plažama, koktelima, preplanulom tenu, dobrom provodu… nije da ja to ne volim, ali iskreno, po malo mi je to dosadno i uklapa se u neki kliše.

Zimu volim zbog snega koji mi škripi pod nogama. Zbog glasnog smeha moje devojčice svaki put kada se grudvamo, jurimo po snegu ili pravimo Sneška Belića. Zbog kafe koju pijem u toploj sobi nakon dugog boravka napolju. Volim je i zbog crvenog nosa mog dragog kog ugrejem poljupcima.

Zbog svih omiljenih praznika koji su baš zimi. Zbog iščekivanja snega za Novu godinu. Kićenje jelke u krugu porodice, ispijanje vina u onim lepim čašama dok uveče gledamo film naslonjeni jedno na drugo.

Zbog čitanja omiljene knjige pored prozora dok pada sneg. Obožavam da gledam kako sneg pada. Budi u meni neke neopisive emocije. Preplavi me neka milina. Setim se tada svog detinjstva. Svog grudvanja, sankanja, pravljenja Sneška Belića, svojih drugova iz detinjstva… Zima u meni izaziva neku nostalgiju, ali ne u negativnom smislu, naprotiv.

Ova zima donela mi je mnogo toga, mnogo preokreta. Neki su bili turbulentni, neki laki, neki lepi, neki ne… neki su i mene iznenadili. Sve u svemu ovu zimu ću pamtiti po ljudima koji su ušli u moj život, po ljudima koji su izašli iz mog života. Po odluci da se ponovo smejem kao pre, da budem jaka i svoja. Po saznanju da mnogo vredim i da mogu sve. Da nikada ne odustajem!

Eto zašto volim zimu. Više vremena sam u kući gde mogu o svemu da razmišljam, da pravim planove, da više vremena provodim sa porodicom. Kuća mi prelepo miriše na jabuke i cimet i jaku crnu kafu… zimo volim te.

Autor: Lidija Gajić

KOLUMNA: „DOBRA STRANA AGRESIJE“

Potrebno je razlikovati produktivnu i destruktivnu agresiju. Odrasle osobe mogu podražavati oba oblika, dok je kod dece svojstven, uglavnom, produktivan oblik, jer predstavlja nemoć i želju za pomoći, a ne prestiž i želju za vlasti.
Daću Vam primer destruktivnog oblika koji se zasniva na moći i nepokolebljivom autoritetu.

ZATO ŠTO JA TAKO KAŽEM!

Želim da postavim pitanje svim roditeljima – da li stvarate decu da bi vama bila na usluzi i od njih stvarali potčinjene ličnosti koje do kraja svog života treba da se osećaju dužno prema vama jer ste im taj život podarili, ili želite da im pružite ljubav, poštovanje i poverenje i na taj način ih uvedete u svet odraslih?

Generacije su nam isfrustrirane robovlasničkim društvom i takvm načinom vaspitanja. Svako će reći da voli svoje dete i da želi samo najbolje za njega, ali da li svojim postupcima čine da se to i delima potkrepi?..

Ljudi uče na svojim greškama. Ako su i sami bili potčinjeni kao deca, takvi roditelji imaju predispoziciju ili da budu mnogo gori, ili da budu preblagi, krajnosti su obe moguće. Suština je da ni jedna ni druga strana nisu zdrave za vaspitanje deteta. Ovakve traume mogu biti vrlo kobne za čitavu lozu. Zbog toga želim da skrenem pažnju ostvarenim i budućim roditeljima da za trenutak zastanu i obave jedno kvaliteto preispitivanje postavljajući sebi sledeća pitanja:

– Kakvo sam ja detinjstvo imao?
– Da li sam bio saslušan kao dete?
– Koliko pravo sam imao da izrazim svoja osećanja i potrebe i da li su to moji roditelji uvažavali?
– Šta me je najviše ljutilo i rastuživalo?
– Šta me je činilo srećnim i zadovoljnim?
– Kada bih sada mogao, šta bih poručio malom sebi?
– Kada bih sada mogao, šta bih poručio svojim roditeljima tada?

Prepustite se i iskreno odgovorite na ova pitanja. Na taj način posmatraćete svet očima deteta.
Prošlost ne možemo promeniti, ali dragocenost je u tome što imamo priliku da utičemo na sadašnje događaje i tako detinjstvo i odrastanje svojih mališana učinimo kvalitetnim i sigurnim. Budimo najbolja verzija sebe dok koračamo sa svojom decom.

Sasvim je u redu grešiti i biti nesavršen

Pravo pitanje je – koji je to najbolji način? Dajem sve od sebe, ali negde uporno grešim.
Normalno je da niko nije savršen i najbolje što možete za svoje dete da uradite jeste da budete prirodni sa svim nesavršenostima. Na taj način detetu šaljete sliku da je sasvim u redu grešiti i biti nesavršen i da je potpuno normalno to što i samo dete pored najbolje namere može nekoga povrediti. Deca su čista i neiskvarena bića koja upijaju kao sunđeri sve šta im se priloži – ona se formiraju. Sada dolazimo do ključnh momenata koji i najspretnijima umeju izmaći kontroli..

Agresivno ponašanje deteta


Današnji roditelji i vaspitači, pored najbolje namere u želji da izbegnu robovlasničke metode vaspitanja, ne prave greške već propuste koji ih koštaju i zdravlja i živaca, a i dečjeg nekvalitetnog formiranja ličnosti. Lažna slika kao propust – Deca po porirodi ispituju granice svojih roditelja i vaspitača i onoliko koliko oni dopuste toliko ona istražuju.

U takvom istraživanju ranije su sami roditelji sve branili, a danas sve dopuštaju. Stvar je u tome što deca samo žele odgovore, ali ne umeju da verbalizuju svoje želje i svoje nemire. Tako će dvogodišnje dete, nezadovoljno nekom majčinom reakcijom početi da plače i da je udara, ili će u vrtiću ugristi drugara jer su se posvađali. Iz straha odrasla osoba revoltirano reaguje na ovakvu vrstu čina i umesto da dete uključi u razgovor i pita ga šta to želi da mu saopšti, ali ne uspeva, pa tako reaguje, rodtelj kažnjava dete, viče na njega, kritikuje detetovo ponašanje i na žalost isključuje ga iz razgovora. Upravo je to suština.

Kada dete reaguje agresivno ili destruktivno, ono samo ne ume da verbalizuje poteškoću i na taj način ono traži pomoć.


Ovo je jako važno da razumete.
Svaki naredni put kada naiđete na “problematično” dete, zapitajte se da li ćete ga posmatrati osuđivačkim očima, ili ćete se zapitati šta je to što ovo dete boli i sa čim to ne ume da se izbori? Kako mu mogu pomoći?
Verujte mi, svako agresivno i destruktivno ponašanje prizilazi iz negativnih emocija. Pomozite tom detetu tako što ćete ga saslušati. Ako je to Vaše dete, pronađite način da oslušnete njegove emocije, uverenja i potrebe.
Vidite, nepokolebljiv autoritet roditelja čini da dete mora da ćuti, ali zato svoje nezadovoljstvo iskazuje van zidova doma – u školi, sutra svojoj porodici, pa i Vama samima kada ostarite i zamenite uloge dominantnijeg.

Ako osluškujete dečja osećanja i potrebe, kada ostarite, pored sebe ćete imati svoju decu koju pažljivo i strpljivo osluškuju vaše možda nepovezane priče i želje. Ali, ukoliko dete odrasta uz odgovore ZATO ŠTO JA TAKO KAŽEM! ili DOK SI POD MOJIM KROVOM, BIĆE KAKO JA KAŽEM!( bez ikakvog objašnjenja) –  nemojte se pitati u starosti zašto Vas vaša rođena deca ne vide i ne primećuju. Zašto ste usamljeni u staračkom domu bez iskrene posete i zagrljaja koji uliva sigurnost.

Deca uče po modelu. Zato Vam poklanjam ovaj dobronameran savet kako biste ispravno postupili. Nije na Vama da gradite sisteme vrednosti kod deteta, potrebno je SAMO da ga vodite kroz tu šumu i osluškivanjem njegovih emocija dajete odgovore i tako pokažete put do bezbrižnog i kvalitetnog odrastanja punog ljubavi, poverenja i obostranog poštovanja.

Iskreno se nadam da agresija više neće predstavljati tabu, već dragoceni alat koji nam saopštava da je nekome potrebna pomoć.

Autor: Marijana Gavrilović, dipl.vaspitač

NAPLATI ILI ĆE TI BITI NAPLAĆENO

0

Često se vodi polemika oko toga da li neki rad koji nije opipljiv, kao što je npr. rad sa energijom i sl. treba naplatiti ili ne. Verovali ili ne, u životu se sve vrti oko naplate. A evo i zašto.

Uloga spasitelja koju sam godinama igrala dovela me je do ove spoznaje. Od malih nogu sam volela pomagati drugima i najveća nagrada mi je kada nekome moja pomoć zaista pomogne. Nečija sreća je uvek bila i moja sreća. Kasnije kroz život to se nastavilo. Pre četiri godine, kada sam se inicirala u Reiki mislila sam da će to biti nešto što ću koristiti samo za sebe i svoju porodicu. No život je za mene imao drugi plan. Nekako se namestilo da sam počela raditi tretmane i drugima, počela sam snimati videa, pisati tekstove i na neki način pokušavala ponovo pomagati i spašavati sve one koji su se davili u svojoj imaginarnoj nemoći. Ispunjenje koje je dolazilo nakon svakog komentara i reči zahvalnosti ne može se opisati. Osećala sam se kao da spašavm planetu i celo čovečanstvo jer želim da svi ljudi budu srećni, da im bude bolje, da se smeju i raduju.

No vremenom postajalo je sve više „normalno“ da svakome odradim tretman besplatno jer sam kako kažu „dobra duša“ a oni namju da plate. Normalno je bilo i da poklonim tretman ili program. Počelo je da se podrazumeva i da ću odgovoriti veoma kulturno i opširno na svaki vapaj u inbox-u čak i kad žurim i imam svoje obaveze. To je uključivalo i prepiske koje su trajale i satima. A znamo koliko life-coaching košta zar ne? Ali svo vreme mi je u glavi bilo kako ja želim da pomognem. Prosto mi je bilo neprijatno i da spomenem da to nešto košta. Pitala sam se zašto ljudi ne pokušaju, odustaju, neće da se suoče sa sobom? Sve im je na tacni a neće. Sve je to počelo da me iscrpljuje i što sam više to radila, bila sam umornija i nezadovoljnija. Zašto?

Zato što sam igrala ulogu koja mi ne pripada! Mislila sam da sam spasitelj a oni nisu hteli biti spašeni. Hteli su moju energiju. A ja sam im je dala.

Ja nisam spasitelj niti ikoga mogu spasiti. Dajući sebe bezrezervno, ostajala sam bez svojih delića duše. A uz to sam i sve te ljude ubedila da su u pravu što misle da nešto nemaju i ne mogu da plate. Uz taj način razmišljanja nikada neće ni imati. Provešće život u samosažaljenju a neće mrdnuti malim prstom da bilo šta promene.

A onda sam osvestila da većina ljudi sve ono što dobije besplatno ne cene. Zapitajte se i sami. Ako ste uplatitli mesec dana u teretani, ići ćete na treninge. Ako su vam poklonili jedan mesec besplatno, možda ćete i otići a možda i ne. Reći ćete: „Pa i onako nisam platio/la. Nema veze.“ Poklanjajući ljudima šaljemo poruku da nemaju, da su siromašni ili da to nešto što im poklanjamo ne vredi. Jer da vredi naplatili bi debelo. To je prosto ljudska filozofija.

Zatim sam se upitala koliko sam ja lično novca uložila u svoju edukaciju (jer nije mi palo s neba), koliko sam vremena utrošila učeći i koliko vremena utrošim dok odradim tretmane i odgovorim na svaku poruku i dam savet. Koliko truda, znanja, vremena i energije sam uložila u svoje programe. A svi smo čuli za izreku „Vreme je novac“. Kada sam na taj način posložila stvari shvatila sam da je moja uloga da inspirišem ljude da krenu da rade na sebi, da im budem vetar u leđa i naravno po svom osećaju i nahođenju i poklonim nekome nešto ako smatram da je to u skladu sa mojojm dušom. Nisam pozvana da spašavam, pogotovo one koji ne žele biti spašeni. I upitala sam se zašto bi ja davala sve od sebe da nekome pomognem ako taj neko ne želi uložiti niti najmanji deo sebe? Ako taj neko ne želi promenu, zašto je meni ona toliko bitna? Mislila sam da sam bolji čovek ako sebe celu dam. A u svemu tome sam sebe izgubila.

Vratila sam se sebi. Počela sam više vrednovati sebe, svoj rad i svoje vreme. I dalje sam tu za sve one koji zaista žele istupiti i zagaziti u blato do kolena kako bi nakon toga ubirali plodove svoga rada. Tu sam za sve one koji će dati sve od sebe da izađu iz zone komfora ma koliko u početku bilo teško. Dajem 100% sebe za sve koji daju isto za uzvrat.

I kao što rekoh na početku, sve se u životu vrti oko naplate. Ako ne naplatiš ti, biće ti naplaćeno. Na ovaj ili onaj način. Zato vrednujte sebe i svoj rad, svoje vreme. Ne trošite se na one koji ne žele pomoć. Kada budu spremni znaćete. Tada budite uz njih. Za sada ih ostavite na miru. Tako im činite uslugu. Sačekajte da budu spremni dati svoj doprinos. Jer samo tako mogu učiniti velike korake.

A vi…volite sebe i zagrlite najjače!

Autor: Tijana Mihajlović

DA TE PRIKAČIM ZA MOJ ASTAL

0

Snegovi ovih dana pokrivaju zemlju,drveće i moju dušu. Ne mogu da kažem da mi je život dao lekcije,ali mogu reći sama sam sebe tako divno uništila. Možda je ovo prejaka reč za situaciju u kakvoj se nalazim već duže vreme. Znate šta,nije me briga da li će ovo neko pročitati i žaliti me ili me ismevati. Ja ću kao i obično iskreno mačem kroz olovku u vaša srca. Hoću da olakšam svojoj napaćenoj duši i podelim sa vama,makar u prolazu poneku iskru mog života. Neko reče,ne opisuj sebe,ne piši o životu,previše se otvaraš! Slušaj ,,Neko“ ovo je moja reč,moje delo i moje zaveštanje. Neću pisati dugo o sebi,ovo je tekst i tu ne može stati ono što želim. Želim samo da vam kažem da na svetu ima ljudi dobrog srca i koji žele da bezuslovno pomognu kada je potrebno. Onomad me bakica na autobuskoj stanici ispitivala i preneću vam upravo taj momenat. ,,Dete kad li će,i koji ide?“ upita bakica. ,,Samo što nije naišao“ odgovaram joj zagledana u njene plave oči. Čekamo gradski prevoz i cupkamo od brige hoće li uopšte doći. Začuh novo pitanje: ,,Radiš li gde dete?“. Odmahujem glavom i gutam knedle,mrzeći to pitanje ali njoj ga ne zameram. Zameram ga onima što me znaju a pitaju. Ma kazaću vam kad započnem,ima žurku da pravim! So na ranu. Retko ko pita kako se osećaš,većina samo želi da zna da li igde radiš. Kad se moje želje,htenja i emocije tamo gore sudare sa poslom koji mi dolazi,javiću obećavam. Bakica nastavlja sa pitanjima: ,,Imaš li majku i oca?“. Ne puštam glasa,oči mi se pune suzama i opet odmahujem glavom. Mislim se ženo baš udaraš ovaj put. ,,Teško kad je žensko samo i nezaštićeno“,ponovo prošaputa baka. Više joj ništa ne zameram,spremna čekam sledeći udarac u glavu poslat njenim pitanjem. ,,Jesi li slobodna?“ začuh ponovo njen glas. Odgovaram ,,Ne,imam porodicu,troje dece i unuku,Bogu hvala!“. Baka me zapanjeno gleda,a onda blagosilja: ,,Srećna bila,koliko ti je godina,onda deluješ mladoliko?“. Ponosno odgovaram ,,Uskoro 45″.

Baka se smeje: ,,Pa ne izgledaš tako,a vidim život te baš istukao,ja rek’o da te uzmem i prikačim za moj astal“. Zagrlila sam je,bus je tada naišao,ona je sela napred a ja pozadi. Suze su mi gruvale na oči,gutala sam knedle i kroz prozor autobusa gledala nebo. Znam da su se umešali,da brinu za mene odozgo. Znam da znaju i vide koliko patim,koliko mi je sve krenulo nizbrdo posle njih. Hvala velikom Bogu u nama,da još ima ljudi poput ove bakice da brinu za druge. Toliko sam se pogubila u tom momentu,da sam zaboravila da joj ponudim moju pomoć. Ali neka,tu je negde u kraju i verovatno ću je opet sresti. Pogledom je potražih po autobusu,nisam videla momenat kada je sišla. Kao da je znala mene,moju dušu. Šta li je osetila kada je poželela da me prikači za njen astal? A vi drugari i čitaoci moji budite srećni što nas okružuju ovakvi ljudi poput ove žene. Dok je i mrvica takvih na ovom svetu,biće ljubavi i sreće. Ko i kako može,vi prikačite svoja srca srcima onih koji pate i ekonomski su u lošijoj situaciji od vas. Sve to nebo vrati,to smo već naučili. Činite dobro i dobrom se nadajte!

Autor: Sanja Radojković Đurđević