Koliko ne znamo cijeniti razum Koliko ne znamo cijeniti razum
Danas opet pišem o svojoj mami. Jednostavno uvijek pišem o onom što mi u datom trenutku najviše pažnje odnosi, a to je ovih dana... Koliko ne znamo cijeniti razum

Danas opet pišem o svojoj mami. Jednostavno uvijek pišem o onom što mi u datom trenutku najviše pažnje odnosi, a to je ovih dana moja mama i njena bolest.

Jako je teško gledati nekog do koga vam je jako stalo da polako gubi snagu i volju za životom. Najteže je što ne mogu pomoći. Koliko god ja želim da njoj bude bolje, ipak su to jače sile protiv koji gubimo polako bitku.

Tek sad mi postaje jasno koliko je razum bitan, a tako često ga opterećujemo nepotrebnim stvarima.

Uništavamo ga da bi riješili neke probleme, jer nije nam jasno kakve tek probleme možemo imati kad ga izgubimo. Hranimo ga  negativnim mislima, emocijama, strahovima. Ne znamo koliko zla sebi činimo. Uzmamo čist um zdravo za gotovo, kao da se to podrazumijeva. Međutim kad vidimo koliko je težak život bez njega, učimo se cijeniti. To je dar od boga na kojem trebamo biti zahvalni i on ima rok trajanja.

Ako ga dobro pazimo služiće nas duže.

Ali ako ga gušimo i opterećujemo, on će nas prije vremena napustiti.

Dok je gledam kako se pati, postavljam sebi pitanje šta bi ona rekla za svoje stanje, da zna pričati kao nekad. Nije ovakav život zaslužila. Ne samo ona, nijedno živo biće ne zaslužuje da se pati. Svaka bolest je ružna na svoj način. Ipak kad je mozak i pamćenje u pitanju, to s vremenom postaje jako žalosno. Kako bolest napreduje postajete za svaku sitnicu ovisni o drugima. Tada nemate više kontrolu nad svojim tijelom, zaboravljate jednostavne stvari kao što je hodanje, gutanje, pričanje i što je najgore izgubite emocije. Ne znate se više radovati, ni biti tužni. Sve postane svejedno i svaki dan je isti. Ne prepoznajete više svoje najmilije i život se u vama polako gasi.

Znam da to nije način života koji bi ona izabrala za sebe. Da ima mogućnost da bira, izabrala bi brzi kraj, da se ne pati. Zato svi mi koji imamo mogućnost izbora, dok smo još donekle zdravi, treba da biramo život. Radost i veselje su svuda oko nas, samo ih treba znati prepoznati. Svoj um trebamo hraniti sa pozitivnim mislima, slušati što više muzike koja nas čini sretnim. Trebamo čitati dobre knjige i družiti se sa pozitivnim ljudima.

Znam da smo sve to čuli mnogo puta, ali ipak svi mi ponavljamo svoje greške. Zato nije na odmet ponavljati stvari koje nam služe.

Biti sebi prioritet i staviti sebe na prvo mijesto.

Moja mama to nikad nije znala. Sad je silom prilika postala svima nama prioritet.  Radimo sve što je u našoj moći da joj olakšamo situaciju u kojoj se nalazi, ali ona toga više na žalost nije svijesna. Zato ne gubite vrijeme na ljutnju, svađe i zamijeranja. Budite jedni drugima podrška i veselite se što više. Recite ljudima koje volite šta osijećate za njih, dok vas još razumiju i dok vam mogu uzvratiti emocije. Nemojte dozvoliti da se kajete za neke stvari kao ja sad.

Autor: Suada Duraković

No comments so far.

Be first to leave comment below.

Your email address will not be published. Required fields are marked *