Za praznike i rođendane skinemo poruke sa interneta i šaljemo jednu istu poruku na sve prijatelje. Ne trudimo se da nešto posebno napišemo jer zašto bi se trudili kad imaju već gotove poruke. I onda samo pošaljemo na sve kontakte bez i jedne lične posvete. Zaboravili smo kako je to pisati pojedinačno nešto što može biti namijenjeno samo toj jednoj osobi. Naravno i tu postoje izuzetci, ali s tim mislim na većinu koja ne voli misliti svojom glavom.
Kad vas neko upita „Kako si, šta ima?“ očekuje da kažete „Ništa, sve ok.“ Nikako n eočekuje da kažete “ Danas nisam dobro.“ Nipošto ne smijete reći „Milion problema, ne znam odakle da počnem„. Ako se ipak usudite da date takav odgovor primjetićete da su ljudi iznenađeni, zatečeni. Nisu očekivali toliku iskrenost i sad se kaju što su uopšte nešto pitali. Ne znaju kako da reaguju i ostaju zbunjeni što ste tako otvoreni. Ljudi se danas bolje nose sa glumom i laži nego sa istinom. Ako nekom kažete da vam ne ide dobro on osijeća da bi vam trebao pomoći, barem saslušati, dati neki savjet ili svoje mišljenje, a to je za nekog već previše.
Radije se priča o vremenu, nekim banalnim temama nego o onom što nam leži na srcu. Prijateljstva se zasnivaju na laži i pretvaranju. Glumimo kako je na poslu sve super i svi imamo divan brak. Naša dijeca su poslušna nikada se ne svađaju i super su u školi. Žašto se glumi toliko idealan život? Malo je onih koji iza tvog osmijeha vide da nije nešto u redu. Onih koji te poslije „Sve je ok“ pitaju „U čemu je problem“? Takvih nam treba više na ovom svijetu. Koji ne biježe od problema, tu su da pomognu, bez obzira o čemu se radi. Iskrenih prijatelja je malo, a trebaju više nego ikad. Navikli smo na lažne objave na društvenim mrežama. Uživamo gledajući slike u kojima drugi predstavljaju svoj perfektni svijet. Kad neko objavi tekst, za koji treba odvojiti par minuta de se pročita, to većinu ne zanima. Bez obzira na to koliko interesantan taj tekst bio ili možda čak nešto možemo naučiti iz njega. Većina ga preskače, ide dalje dok ne naiđe na nešto što je u tom trenutku zanimljivo, a nesluži ničemu. Teško im je odvojiti par minuta vremena.
Zašto su ljudi zaboravili čitati i uživati u tome? Naravno ne svi. Sva sreća ima nas još koji se raduju kad imaju priliku pročitati nešto što im može služiti u životu. Najviše volim čitati o istinitim događajima. Naravno lijepe stvari me čine sretnom, ali i teške teme me uče da iz svake situacije postoji izlaz. Zašto je sve manje iskrenih odnosa među ljudima? Svijet se pretvara u zajednicu ljudi koji žive jedni pored drugih ali neznaju ništa jedni o drugima i nežele da znaju. Ja bih rado živjela u svijetu u kojem se stvari zovu pravim imenom, u kojem imaš pravo biti iskren pa čak i kad drugi to ne žele čuti. Uvijek me zadive osobe koje zrače iskreno i otvoreno. U prisustvu takve osobe mogu biti ja sa svim svojim manama i vrlinama i ne bojim se da će me osuditi. Volim ljude sa kojima se mogu smijati do suza, ali i pričati o ozbiljnim temama koje su dio mog života. Ne volim i ne želim se pretvarati kad mi ne ide dobro. Nisam pesimista, u svakoj situaciji vidim nešto pozitivno i znam da se samo tako mogu razvijati u još bolju i jaču osobu. Zato se nadam da će svijet da se mijenja na bolje. Da će se početi više cijeniti iskrenost i poštenje, a manje pažnje poklanjati lažnim objavama na društvenim mrežama…
Autor: S.M.
