Znam da ovo zvuči kao otrcana fraza, ali treba svima da nam bude jasno da je to ipak istina. Dok pišem ovaj tekst nalazim se na godišnjem odmoru u prelijepoj Grčkoj, na ostrvu Kreta. Nisam do sad nikad bila u ovoj turističkoj zemlji i jako sam se radovala zasluženom odmoru. Na svu sreću moja ćerka je sa mnom, pošto neznam engleski jezik. Nakon dolaska dobili smo predivnu sobu sa pogledom na more i sve je bilo perfektno. Smiještaj, plaža, more čisto ko suza. Nikad nisam vidjela čistiju vodu na moru i stvarno je sve idealno. Osim sitnice koja život znači, a to je obična voda za piti.
Ja sam neko ko pije minimum dvije litre vode na dan i moj organizam to treba jer se navikao na to. Međutim voda za piti u ovoj krasnoj zemlji ima ukus i miris. Ali ne u pozitivnom smislu, nego kao da pijem sredstva za čišćenje. Svejedno da li je to gazirana voda ili obična, osijeti se previše hlor i nikako ne mogu da ugasim žeđ. Pored toga temperature su preko 30 stepeni, što mi još dodatno otežava situaciju. Prvi dan sam još mislila da je to možda samo u tom jednom restoranu problem. Probala sam na različitim mijestima uvijek naručivati vodu i uvijek budem razočarana. U sobi dobijemo svaki dan nove flaše, ali nijedna nije dobra. Sve super paše, samo ja stalno žedna. Koliko sam sretna da živim u zemlji u kojoj je voda čista, prirodna, zdrava bez hemikalija, tek mi je tad postalo jasno.
Za sve one koji vole gazirana pića i koji uživaju u alkoholu, hotel u kojem se nalazim je raj na zemlji.
A meni i dalje fali „obična“ voda. Uvijek kad uđemo negdje u neku radnju ja gledam kakvu vodu imaju. Kad vidim da su tu samo njihove domaće, ja se razočaram. Na svu sreću treći dan smo ušli u jedan butik sa tunikama, torbama i nakitom a ja u frižideru ugledam poznatu marku vode za koju znam da je dobra. Za mene je to u tom trenutku bio kao dobitak na lotou. Između svih tih lijepih luksuznih stvari, meni je jedino ta voda bila interesantna. Olakšanje i zahvalnost koju sam osijetila u trenutku nakon što sam se napokon napila vode, ne mogu opisati. Da mi je neko ponudio bilo koju torbu ili nakit u zamijenu, ne bih pristala. Platila bi deset puta više samo da napokon ugasim žeđ nakon tri dana. Džaba svi kokteli, kad shvatiš što nam stvarno treba i bez čega se ne može.
Neke stvari počnemo cijeniti tek kad osijetimo kako je život težak bez njih. U ovom hotelu između sve te vrste hrane i pića, kojeg stvarno ime na odabir, meni je trebala ta „sitnica“ da mi popravi dan. Ne samo dan, nego cijeli boravak ovdje jer bez vode meni nešto uvijek fali. Često nismo ni svijesni koliko nam malo za sreću treba. Isto tako je i sa ljudima. Tek kad ih izgubimo shvatimo koliko smo imali. Zato budite zahvalni na malim stvarima, jer one na kraju ipak najviše vrijede.
Autor: Suada Duraković
