Vidovdanski uspon na Rtanj

Planina Rtanj nalazi se u istočnom delu Srbije i spada u karpatsko-balkanske planine. Izdvaja se po svom oštrom vrhu-Šiljak, koji se nalazi na 1565m nadmorske visine. Sama po sebi planina okružena je mnogim legendama i misterijama, tako se smatra da je negde na planini zakopano blago, i da se ovde dešavaju stvari, koje je teško objasniti (kola koja idu u kontra smeru od uspona ili pada). Od aprila do oktobra organizuju se usponi na Rtanj za sve ljubitelje planinarenja, kako za amatere, tako i za profesionalce, dok u zimskim periodima, uglavnom idu profesionalci zbog teških uslova. Najbolje je da za prvi put izaberete južnu stranu planine, jer je ovde uspon nije toliko strm i vertikalan, kao s severne strane. Što se tiče nas, izabrali smo pored južne strane još i nočno vreme i to na Vidovdan, tako da je avantura ispala i više nego zahtevna, interesantna i neobična.

Kada sam videla da „Srbija za mlade“ organizuje uspon na Rtanj i to još u noćno vreme, znala sam da treba da budem u toj grupi. Ranac se pakovao dugo i odgovorno (ipak toliko stvari treba da poneseš, i hranu i rezervnu odeću). Iz Beograda krećemo u 20h, ali čak tri autobusa. Nalazimo naš treći autobus, zauzimamo mesta u prvom redu, ipak volim da gledam kroz prozor i da vidim šta se dešava na putu. Razmišljam o tome da bi trebalo malo da odspavam, jer ćemo celu noć da pešačimo, ali uzbuđenje je previše, tako da ceo put pričamo i upoznajemo se sa svima i razmenjujemo iskustva. Negde oko 23.30h stižemo u naselje Rtanj, gde osim naših buseva iz Beograda došlo je duplo više iz drugih gradova i delova Srbije ( i tu shvataš, koliko će tek ljudi biti na celoj stazi). Oko sat vremena smo izdvojili za prijave, sakuplanja, otvaranje akcije i krećemo na naš uspon. Na nebu nema oblaka, tako da možemo da vidimo sve zvezde (koliko ih tek ima).

Na čelu se nalazi lampa, koja osvetljava put. Pošto je mrak, ne možeš da vidiš ni kolika je staza, ni koji je uspon, ali vidiš te tačkice od svetla, što nose planinare i razumeš, da je put do gore i te kako zahtevan i da češ imati baš dosta kilometara pod nogama. Ali tebe to ne obeshrabruje, nego baš suprotno, još više podstiče. Prvi deo staze ide kroz šumicu, i ovde je baš uzana staza, tako da smo se poređali jedan iza drugog i krečemo. Negde oko 02h  smo izašle iz te šumice i napravili pauzu, pod otvorenim nebom i pod zvezdama. Dalje smo se kretali bez pauza, jer smo hteli da što pre stignemo na vrh Rtnja. Celim putem posle šumice idemo kroz otvoreni prostor. Staza je negde bila uža, negde malo šira. Tu i tamo se čula razna muzika, te se napravio klub po interesima (domaća, strana muzika, sve je bilo dobrododošlo). Nekih kolimetar ili možda malo više pred sam kraj staza je počela da uzima malo jači uspon, te se penjaš kao na vertikalu. To je najveći izazov u celoj stazi, jer posle skoro 6 kilometara pešačenja, sama priroda ti daje malo više iznenađenja. Tu i tamo planinare zaustavljaju se, da bi se odmorili i dobili na snazi za taj zadnji deo.

I oko 04 sata ujutru zauzimamo mesto na samom vrhu da dočekamo taj mističan izlazak sunca. Na samom vrhu se nalazi ostatak kapelice i drveni krst. Ovde duva baš jako, pa si srećan, što si spakovao zimsku jaknu sa sobom. Oblačiš se, uzimaš telefon u ruke i magija počinje. Bukvalno po minutama nebo menja svoje boje i pojavljuje se prvo mala crvena loptica, koja počinje da sija sve jače i jače, dok posle nekih dvadesetak minuta ne izađe skroz. I tek sada kad pogledaš po stranama, vidiš koji put smo prešli.  Sediš i uzivaš u tom pogledu i shvataš, da se isplatio svaki kilometar, svaki kamen ispod noge…

Ostali smo na vrhu nekih 2,5 sata, a onda je usledio silazak. Sada kada je već bio dan, možes da uživaš u zelenilu koje te okružuje i u svom tom planinskom, livadskom cveću. Silazak bio je znatno brži nego uspon, ali treba i tu da se pazite, jer rosa  na travi baš „pomaže“ da se klizate.

U samom naselju Rtanj imate jedno mesto, koje po rečima meštana, ima koncentraciju nekih magnitnih struja, te se preporučuje sedenje od dvadesetak minuta na tim kamenjima. (telefon u tom mestu ne radi baš najbolje).

Nakon silaska dočekao nas je i doručak, da bi se vratila snaga za polazak za Beograd.

Na kraju neki mali spisak stvari, koje bi trebalo poneti:

-planinarske cipele ( ili neki drugi cipele, ali nikako patike)

-jaknu toplu sa rukavicama, kapom (gore ume da duva baš jako i da bude hladno)

-štapove (pomažu u onim strmim usponima )

-hranu, vodu, slatkiše

-može neko ćebe, da sednete gore ili da se pokrijete

-rezervna garderoba

-lampa (čeona ili neka druga)

-kameru (telefon,  da probate da uhvatite te magične momente)

– osmeh, volju i nastroj da savladate taj uspon

-mi smo još nosili pribor za jelo, jer za doručak je bio pasulj, mada smo videli da su se spremale i neke  pljeskavice.

Definitivno treba se vratiti i ponoviti ovu avanturu – to su bile misli kad sam sela u bus pre nego što smo zaspali.

Autor: Kristina Jovičić

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

Čega biraš da se sećaš?

Čega biraš da se sećaš? Znate onu Čolinu pesmu,...

Sija marame – marame koje se same vezuju

Sija marame – marame koje se same vezuju. Upoznajte...

Privredna komora pokrenula posebnu podršku mamama preduzetnicama! Direktorka Simanić “Majke su stub porodice, a porodica stub države”

Direktorka Sektora preduzetništva Privredne komore Srbije najavila je posebnu...

Preventiva pre svega: Zbog čega su bitni samopregledi kod žena

Preventiva pre svega: Zbog čega su bitni samopregledi kod...