„Sahranite me iza lajsne – „poluatobiografija“ koja će vam prirasti za srce. „Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način.“
Ovaj čuveni citat Lav Tolstoj je napisao davno, ali njegova istinitost ne prestaje da važi. Porodica je kod većine ljudi prvo okruženje u kojem se nađu, prva grupa ljudi na koju se navikavaju i prvi stub njihove (ne)sigurnosti. Danas vam pričam o knjizi koja govori baš o tome, o porodici.
Iza zanimljivog naslova „Sahranite me iza lajsne“ krije se većinski autobiografska priča Pavela Sanajeva. Da je Sanajev odabrao drugačiji ton da pripoveda svoju priču, ona bi nam verovatno bila jako tužna. S njegovim humorom i ironijom, priča postaje tragikomedija koja nam na kraju daje sjajne poruke.
Pavel pripoveda o svom detinjstvu u porodici koja je veoma posebna. Naime, junaka Sašu majka je ostavila na neko vreme kod babe i dede koji su onda preuzeli brigu o njemu. Saša je živeo nekoliko godina sa majčinim roditeljima i taj period je opisan u ovoj knjizi. Raspon situacija na koje ćete naići u ovoj „poluautobiografiji“ je ogroman. Biće tu onih zbog kojih ćete se smejati do suza, ali i onih zbog kojih ćete se zapitati koliko u stvari detinjstvo može da bude opterećeno patološkom brigom i problemima odraslih.
Dešavanja u ovoj knjizi gledamo očima deteta kojem je skoro sve zabranjeno „za njegovo dobro“. Upravo zbog ovih ograničenja, bilo je milina čitati koliko se dete može radovati sitnicama i koliko može razvijati maštu. Isto tako, ponekad je bilo tužno čitati o svemu onome što mu nedostaje kako bi bio srećan.
„Sahranite me iza lajsne – „poluatobiografija“ koja će vam prirasti za srce
Autorov deda bio je glumac, majka glumica, očuh pozorišni i filmski reditelj, a baba je ako je verovati knjizi ostala na želji da postane glumica. Najživopisniji lik u ovoj knjizi je svakako baka. Ona nije zadovoljna kako je njen život ispao, pa često na to reaguje nesvakidašnje. Baka voli da vređa sve oko sebe, da prikazuje sebe kao žrtvu, da manipuliše i okreće stvari u svoju korist. Ako mene pitate, ništa ovo ne radi zato što je loša, nego zato što ne ume drugačije. Bez obzira na njene mane, neupitno je da je ona najvažniji lik u detinjstvu pisca. Njena ljubav prema njemu je ogromna, iako je ne pokazuje na pravi način.
Sam naslov krije simboliku koja nam dosta govori o načinu na koji radi dečja psiha. Uz ovo delo svakako ćete mnogo razmišljati o ljudskoj psihi i mehanizmima njenog funkcionisanja. Nekome je lakše da beži od konflikta, neko voli da izaziva svađe, neko ume da iskoristi razmirice drugih. Neko ume da gleda u budućnost, dok neko ostaje zarobljen u prošlosti. Neko je ostvario svoje snove, a za nekoga su oni ostali samo uspomene. Sve ovo dovodi do toga da nam Sanajev predstavlja paletu potpuno različitih likova koje povezuju krvne veze. Oni ne umeju da funkcionišu zajedno, ali izgleda da ne umeju ni da budu razdvojeni.
Ovu knjigu nisam viđala često, pa se nadam da će vas moja preporuka zainteresovati dovoljno da obratite pažnju na nju. Ako ste je već čitali, pišite mi šta mislite o njoj.
Autor: Milica Barać