Ne daj na sebe, ne budi žrtva nasilja – ispovest. Na adresu naše redakcije stiglo je dosta vaših priča i iskustava sa nasiljem. U prvom trenutku bilo nam je drago što ste se odvažile da pričate o tome, pa makar i anonimno. Ime nije toliko bitno, koliko je bitno da budete jedna drugoj podrška. Podrška i utočiste. Žene koje su žrtve nasilja teško se otvaraju. Ne vole da pričaju o tome, iako je to iza njih. I to je razumljivo. To je deo prošlosti koja će ih uvek boleti. Nasilje treba osuditi. Nasilje u bilo kom obliku. U nasilnika treba uperiti prstom, kako bi ga stigala ruka pravde. Za nasilje ne postoji opravdanje. Ne zaboravite to.
I ne, niste vi krive. Niste vi zaslužile ni glas da povisi, a kamoli da digne ruku. Sada ste vi tu da dignete svoj glas, kao što nasilnici dižu ruke na svoje žrtve. DIGNITE GLAS PRAVDE I NEKA SE ŠTO DALJE ČUJE!!!
Priču naše čitateljke vam prenosimo u celosti, kako nam je ona i poslala.
Ne daj na sebe, ne budi žrtva nasilja – ispovest
“Zdravo! Evo i ja bih volela da podelim svoju priču. I da kažem svakoj ženi NISI SAMA! Uvek će se naći podrška. I treba samo da budemo što glasnije.
Naime, sa bivšim verenikom sam ostala u drugom stanju. On je rekao odmah čim smo saznali da to ne želi (iako je pre toga pričao naravno da želi). Rastali smo se uz njegove reči „Ja ću da te prebijem i nesvesnu odvedem na abortus“.
Ja sam i nakon toga zvala da dođe na svaki ultrazvuk, nadajući se da će poželeti da vidi svoje dete… Tada su rekli da je dečak. Rodila se devojčica. Na žalost preminula je na rođenju. A ja sam ni mesec dana nakon porođaja od dotičnog ispred kafića u centru grada dobila šamaranje i „ma nemoj sad devojčica, a beše dečak, lažes, nisi ni bila trudna, i da jesi nije moje“…
Ovim završava priču naša čitateljka koja je želela da ostane anonimna.
#anonimno