Dogodilo se nešto o čemu sam slutila sve vreme da će se dogoditi, a nadala sam se da neće, da će se nešto promeniti, da će biti sve u redu, da neću ostati sama.
Moj brak je naprosto pukao.
Mislila sam da me voli, da želi da bude uz mene, da želi da mi bude podrška i oslonac, da se zajedno borimo i na kraju zajedno pobedimo. Verovala sam u svoje izlečenje, u energetska isceljivanja, u reiki, u metode Draga Plečka, u psihoterapiju, u alternativnu medicinu… On nije.
Verovala sam da možemo da živimo normalno uz rad na našoj vezi, uz međusobno dogovaranje i planiranje. On je bio za spontanost. Ta njegova spontanost ga je dovodila do zaborava- zaboravljao je koliko je sati, zaboravljao je da treba da dođe kući u normalno vreme, zaboravljao je da ne pije alkohol, zaboravljao je da se javi na telefon kad ga zovem, zaboravljao je obećanja i pažnju koja je meni pripadala iz prostog razloga što sam mu bila supruga.
Ali zato su je svi drugi imali, jer je trebalo da budu „ispoštovani“. Iz dana u dan sam se pitala kada ću ja biti „ispoštovana“. Pitala sam i njega, ali odgovor nisam dobijala.
Na kraju sam shvatila da mu je dosta patnje i neizvesnosti, da više ne može da živi sa „bolesnom“ osobom, da nas dvoje nikad nećemo imati „normalan“ život i da zarad svog mira i ozdravljenja sam morala da kažem-DOSTA!
Koliko god to ljudima sa strane izgledalo strašno ili nepravedno ili nesrećno, ja se ne slažem sa tim. Mislim da se i ovo dešava sa razlogom i da je još jedna stepenica ka mom višem dobru.
Ne ljutim se, ne hulim na Boga i ljude, jednostavno prihvatam i znam da tako mora i treba da bude.
Autor: Katrina Gold