MIRIS DETINJSTVA

Zatvorila je oči i duboko udahnula… Sve je bilo kao nekada! Mogla je da oseti miris trave, stare trešnje i svežih krofni koje niko nije znao da umesi kao njena baka. Dok se miris širio njenim telom, čula je i dečiju graju, na sve strane je odzvanjao smeh, zvuk lopte koja se odbijala o zemlju, škripu zarđalih lanaca na biciklima… Jasno ih je i videla, sve do jednog… Dečake koji, u zakrpljenim trenerkama, igraju fudbal i devojčice u raznobojnim suknjicama kako nose svoje omiljene lutke.

Sada već kao da je tonula u san, odlazila je u drugu dimenziju, ponovo je trčala ovim poljanama. Padala je na travu, a onda bi joj neki drug ili drugarica pomagali da ustane. Sa osmehom na licu i još jednom od brojnih ogrebotina na kolenu nastavljala je dalje. Više nije trčala, sada je lebdela! Brala je cveće i pravila buket za baku, bela haljina postajala je zelena od trave.

Jasno je videla i taj trenutak, kako rukom pokušava da otkloni fleku, ali ne uspeva. Dohvata svoju lutku koja je bezbrižno „spavala“ u improvizivanoj kolevci i pridružuje se ekipici koja je spremno čekala u dvorištu. Tamo već stoje minijaturne stolice i stolovi, plastični sudići koji čekaju da se napune sarmicama vešto napravljenim od lišća i zemlje i krišom ubranim voćem i povrćem iz dedine bašte.

Srce joj je sve jače lupalo, kao da se odjednom našla u Diznilendu i ne zna gde pre da se zaustavi, šta prvo da pogleda. Čas je odlazila na livadu da trči do iznemoglosti, čas je bila mala domaćica, princeza ili doktorka… Nije mogla da poveruje u to da se istovremeno može naći na toliko mesta.

Padao je mrak… Livada se pretvorila u zastrašujuću šumu u koju više nisu smeli da zakorače, lutkama je odavno vreme za „spavanje“, a princeze uveče nisu napuštale svoje dvorove. Noć je vreme kada princeze postaju veštice! Nasmejala se ovoj pomisli primetivši kako se neke stvari ne menjaju sa godinama…

Miris poljskog cveća i prirode koja je okruživala i dalje joj se nalazio u nozdrvama! Kao što je do sada osećala sunčeve zrake koji joj obasjavaju lice, tako je sada osećala jaku mesečinu. Ogromni mesec činio je da se gotovo sve vidi, a zvezde su nebo činile neverovatnim, bajkovitim! Dok se skrivala iza kuće igrajući se žmurke, tiho ih je brojala. Tačno se sećala brojke do koje je uvek stizala i odustajala nakon što shvati da će joj biti potrebna čitava večnost da prebroji sve zvezde.

Taman tad je i otvorila oči, kao da je nešto trglo iz sna. Pogledala je oko sebe i sve je bilo isto, ali tako različito… Priroda, nebo, dečja graja… Sve je bilo prisutno i na javi, kao i u snu, ali nešto je nedostajalo. Osmehnula se nostalgično i odmahnula glavom, znala je da više nikada to neće biti isto mesto, iste igre, a ni ista deca. Deca iz njenog sećanja davno su odrasla i otišla nekim drugim poljima i broje neke druge zvezde.

Nije bila tužna, samo nostalgična! „Zašto biti tužan kada su sve te uspomene lepe?“, pitala se. Znala je da uvek može da im se vrati, samo treba da zažmuri i ponovo će biti jedno srećno dete okruženo radošću i mirisima koje samo ona pamti (i možda još poneko).

Autor: Bojana Krkeljić

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

Kako ponovo osvojiti svog muškarca?

Kako ponovo osvojiti svog muškarca? Uvek se zapitamo kako...

2 poučne priče koje menjaju percepciju života

2 poučne priče koje menjaju percepciju života. Pred vama...

Nadjačajte prolećni umor: Saveti za brzo i efikasno poboljšanje energije

Nadjačajte prolećni umor: Saveti za brzo i efikasno poboljšanje...

Napravite red Velvet tortu po originalnom Američkom receptu

Napravite red Velvet tortu po originalnom Američkom receptu. Fantastična,...