Kako se snalaze deca sa invaliditetom u školskom okruženju? Kada se dete rodi sa nekim oblikom invaliditeta, većina roditelja se pita: „Kako dalje, kako se boriti?“ Svako dete zaslužuje da živi, pa tako i dete koje ima invaliditet. Kako dete odrasta, svakako mu se treba posvetiti pažnja, ali detetu sa invaliditetom pogotovo.

Kako se snalaze deca sa invaliditetom u školskom okruženju?

Roditelji se od samog početka susreću sa poteškoćama, razne misli im prolaze kroz glavu, poput: da li će moje dete prohodati, da li će ga prihvatiti druga deca i kako će se snaći u životu?

Biti dete sa invaliditetom je veoma teško, pogotovo kada se krene u vrtić i u školu. Tada se, neka deca i po prvi put susretnu sa drugom decom. Kada se pojavi, dete sa invaliditetom odmah dobije pitanje: „A zašto ti tako ideš?“ ili čak: „A zašto si ti u kolicima?“

A deca, ko deca, vole igru, druženja i smeh. Vole drugarstvo. Ali, kada se pojave među drugom decom nešto se desi. Budu odbijena. Ne od svih, ali od većine. A zašto? Zato što deca nisu navikla da vide drugačije od sebe, a kada vide, roditelji im ne objasne zašto je to, neko detence, možda, u kolicima. I, onda tu nastaje problem. Dete sa posebnim potrebama doživljava vršnjačko nasilje, odbacivanje i ismevanje zbog svog fizičkog nedostatka. Ruku na srce, ima dece koja pomažu deci sa posebnim potrebama, uz njih su i ne dozvoljavaju da se osete usamljeno.

Svako dete je osetljivo, a pogotovo dete sa invaliditetom koje je na pragu početka svog školovanja. Početak školovanja je za svako dete specijalan trenutak, ali za decu sa invaliditetom je stresan trenutak. Strah je sastavni deo svakog školskog dana.

Kako se snalaze deca sa invaliditetom u školskom okruženju?

Pedagozi, takođe, imaju značajnu ulogu u osnaživanju dečje psihe. Na učiteljima i nastavnicima je zadatak da deci približe situaciju u kojoj se nalaze dolaskom deteta sa posebnim potrebama. Svaki radnik škole ima neku određenu ulogu u prilagođavanju deteta sa invaliditetom.

Biti dete u današnjem svetu je izazov, nebitno da li to bilo dete sa invaliditetom ili dete koje se bori sa siromaštvom ili gojaznošću. Volimo da kažemo kako živimo u 21. veku, ali ne vidimo ponašanje dece, ne vidimo njihove probleme. Obično se kaže: „ma ti si dete, kakve ti probleme imaš?“ Danas sve češće u novinama možemo čitati o samoubistvu dece zbog vršnjačkog nasilja. Kažemo, 21. vek je, ali baš u tom veku čujemo za najviše vršnjačkog nasilja među decom.

Deca trebaju biti deca, nije bitno da li imaju invaliditet ili ne. Detinjstvo treba biti najlepši period života. Ali, deca sa invaliditetom nemaju detinjstvo. Neki, baš tada, vode svoje najveće bitke za život. I teško im je, znam. Ta deca su za mene, mali ljudi sa velikim srcem.

Deca sa posebnim potrebama su divna, njihov život je svakodnevna borba. Zato ih ne odbacujmo i ne gledajmo ispod oka, s čuđenjem. Deca su mali borci. Budimo podrška, ne odbacujmo decu sa posebnim potrebama, jer su i ona zaslužila ljubav. A upravo ta ljubav im je potrebna.

Autor: Darija Petrović