Moj najmlađi sin se je odlučio da želi provesti jednu godinu u inostranstvu. Htio je da upozna nove kulture, drugačiji način života i da putuje. Prijavio se u organizaciju koja se brine o razmijeni školaraca po čitavom svijetu i dobio punu stipendiju. Pošto se desila pandemija sve je to bilo otkazano, pa dva puta termin pomijeran i sad je sigurno da putuje na kraju mijeseca. Sve bi to bilo u redu i ne bi mi tako teško palo, da se odlučio za neku zemlju u blizini. Međutim on ide za Fillipine. Azija. Za mene šok. Strah i sumnja. Ja bi radije da je odlučio za neku državu u Evropi. Da ja mogu sijesti u auto i otići po njega ako nešto ne bude dobro. Dok ja tako mislim i u glavi pravim najgori mogući scenario, šta se sve može desiti, sijetim se koliko majki sa Balkana, svaki dan ispraća svoju dijecu na zapad. Dolaze sami u nepoznati svijet u kojem uglavnom nemaju nikog svog i moraju naglo odrasti i preuzeti odgovornost.
Moj sin ide u jednu familiju koja će brinuti o njemu. Ima svijetsku organizaciju koja stoji iza njega i kojoj se u svakom slučaju može obratiti. Oni će se pobrinuti da riješe problem bilo koje vrste. Priča perfektno engleski i jedino što on mora raditi jeste ići redovno u školu. Dijeca sa Balkana dolaze na zapad i moraju odijednom sami o svemu brinuti. Bilo da je to posao, stan, računi, hrana. Veliki broj njih čak i ne govori dobro jezik zemje u koju dođu i to im dodatno pravi probleme. Ipak na svu sreću uspijevaju u svemu tome, školuju se dalje, postaju uspiješni. Ponekad čak uspiješniji od dijece koja su se rodila na zapadu i ponosna sam na svakog od njih. Kao da su moja dijeca.
Onda se sijetim da sam i sama, davnih devedeseti, sa nepunih devetnaest godina došla u stranu zemlju, gdje nisam nikog poznavala i ostala cijeli život. Biti roditelj je jedna privilegija i najljepši osijećaj na svijetu. Ipak ne bi trebali pretjerivati sa brigom. Trebamo imati povjerenje u svoju dijecu. Ako nešto odluče i misle da je to u datom trenutku pravi put za njih, pružiti im podržku. Pa ako se na kraju pokaže da to ipak nije bila ispravna odluka, opet biti za njih tu. Ja svojima kažem uvijek, da imaju pravo praviti greške, ali ne želim da im se iste ponavljaju. Nisam bila dobar primjer u tome, pa sad se nadam da su naučili nešto i od mojih grešaka.
Sve majke ipak imaju nešto zajedničko. Žele sve najbolje za svoje dijete. Ja se nadam da će i ta majka na Filipinima, biti poput nas majki sa Balkana i da je moj sin ipak u dobrim rukama. Dok su moja dijeca bila još mala čitala sam knjigu: “Podarite im krila da lete ali i gnijezdo da imaju gdje da se vrate„ i to je ono što mi sad prolazi kroz glavu. Unaprijed se radujem danu kad će moj sin biti ponovo tu, a do tad ću kao i sve druge majke, misliti na njega.
Autor: S.M.
