Ima li nade za normalnu budućnost? Ima li nade za normalnu budućnost?
Kod mene je odgovor na ovo pitanje još uvijek DA ali ja sam viječiti optimista. Nada za mene igra veliku ulogu u životu. Ona... Ima li nade za normalnu budućnost?

Kod mene je odgovor na ovo pitanje još uvijek DA ali ja sam viječiti optimista. Nada za mene igra veliku ulogu u životu. Ona mi daje snagu i sigurnost. U nadi nema straha, pa tako se nadam da će se ovo sa virusom uskoro završiti. Nada je uvijerenje u pozitivan ishod u vezi sa događajima i okolnostima u kojima se nalazimo. Koliko je ova situacija uticala na nas i naš socijalni život, pokazaće se tek kad prođu sve zabrane. Znam da nam je zabranjen fizički kontakt, ali udaljili smo se emocionalno, a za to nema opravdanja. Povukli smo se u sebe i izgubili nadu.

Bila sam prije neki dan u bolnici, a imala sam osijećaj da se nalazim u nekom fantazija filmu iz budućnosti. Nisu me iznenadile brojne kontrole, pitanja, mjerenje temperature, jer sve su to opravdane sigurnosne mijere. Ali iznenadilo me je ponašanje ljudi. Niko nikog ne pozdravlja, svako se krije iza svoje maske. Ljubaznost je zamijenila panika. Toliko napeta i neugodna atmosfera. Možda je to samo strah, ali ne smijemo dopustiti da se pretvorimo u zombije. Zdravstveni radnici su opravdani. Njima se divim kako podnose ovo vanredno stanje. Ipak sve traje duže nego smo na početku mislili. Ja već trideset godina živim u mijestu gdje je normalno da se ljudi pozdrave u prolazu, bez obzira dali se poznaju ili ne. Sad je došlo do toga da se uđe u čekaonicu  i ne pozdravi ljude koji sijede unutra, što je za mene neopravdano. Mali pokret glavom, u znak pozdrava, uveliko mijenja situaciju. Kao da jedni u drugima vidimo samo potencijalnu opasnost. Gdje je nestala empatija? Mali osmijeh iza maske pomaže prvo nama, jer se osijećamo bolje, a onda i onome preko puta nas. Svi smo u istim problemima i trebamo biti jedni drugima podrška. Život nije lak, pun je uspona i padova. Ova situacija je nešto novo i svima nepoznato. Zbog toga se često osijećamo bespomoćni. Ali upravo nada je ta koja nam treba dati snagu. Znači trebamo se potruditi probuditi nadu koje ima  duboko u nama. Uzmimo život u svoje ruke i nemojmo dozvoliti da nas trenutno stanje promijeni zauvijek. Budimo odgovorni prema sebi i drugima. Ali to ne znači da treba da mislimo negativno. Polako smo umorni od svih zabrana i mjera sigurnosti. Nada nam može pomoći da se osijećamo bolje, dok se ne vrati sve u normalno stanje. Ne smijemo gubiti vijeru u to.

Ne želim biti dio svijeta u kojem nema osmijeha, zagrljaja, emocija i prijateljskog stiska ruke. Nismo roboti. Vjerujem da ćemo se ubrzo  vratiti na staro. Zapravo trebali bi biti još bolji jedni prema drugima. Ako izgubimo nadu, ne ostaje nam ništa za šta se možemo uhvatiti. Nada i vjera u bolje sutra će nam pomoći da istrajemo još malo. Ona je ta koja zadnja umire. Neću dopustiti da je izgubim. Još uvijek vijerujem u dobro u ljudima. Isto tako vjerujem da smo dovoljno jaki da pobijedimo ovo iskušenje. Albert Einstein je jednom rekao: „Život je kao vožnja biciklom, da bi držali ravnotežu, morate se nastaviti kretati“. Znači nema odustajanja. Krećite se u susret boljem sutra, sa nadom da nam se ovakvo stanje nikad neće ponoviti i da će se uskoro završiti.

Autor: S.M.

No comments so far.

Be first to leave comment below.

Your email address will not be published. Required fields are marked *