DVOJE

Njih dvoje bili su razdvojeni kilometrima, različitim životima, išli su drugačijim putevima. Sa druge strane, bili su spojeni nekim zajedničkim poznanicima, istim snovima, željama i nekim neobjašnjivim osećanjima…

Ona je bila slomljena, razočarana, uništena i želela je da izgradi jedan potpuno novi svet i u njemu otpočne novi život. On je bio srećan, živeo je kako je hteo, voleo je i bio je voljen. Ili su makar i jedno i drugo verovali da su njihovi životi takvi!

Sila viša i jača od svega onoga što je razumljivo ljudskom mozgu vukla je tu devojku da ode baš tamo gde će biti blizu njega. Vukla je sila u nepoznato, u potpunu neizvesnost, u sve ili ništa. I nije znala zašto, niti odakle joj hrabrosti za to, ali je išla. Išla je slepo za onim što joj je srce govorilo koliko god da se razum opirao svemu tome.

Bila mu je blizu, nikada bliže… I posmatrala je njegovu sreću neprestano se pitajući zašto je srce toliko tera ka njemu kada su čak i misli o njima dvoma kao o paru – ravne naučnoj fantastici. Međutim, srce ne interesuje ono što razum misli… ono tera po svome.

Prolazili su meseci, a ona je gledala kako njegov život ide svojim tokom, tokom od kog je ona miljama udaljena iako prolazi tik pored njega. I želela je da odustane, da se vrati tamo odakle je došla i više se ne vraća u ovaj grad u kom, očigledno, ne mogu oboje istovremeno biti srećni… Želela je da prestane da se muči živeći život kakav ne želi, živeći život koji je mučenje – samo kako bi makar ponekad videla njega.

Povređivala je samo sebe mislima i osećanjima koja je gajila prema njemu, samo u svoja četiri zida, ne spominjući nikome to šta se u njenoj duši odvija. Samo ona zna koliko joj je bilo teško da sakrije radost i na sam pomen njegovog imena, da mu ne poleti u zagrljaj prilikom svakog susreta, da ne kaže nekome kako joj srce zaigra dok o njemu misli noću pred spavanje i da i njemu samom ne pošalje poruku za laku noć ili dobro jutro.

Činilo joj se kao da je ne primećuje, da je ne vidi, da je za njega manja od makovog zrna… Činilo joj se, ali nije bila u pravu.

Nije znala da su njegovi osmesi i sreća samo skrivali tugu i nezadovoljstvo, da je njegovim životom gospodarila navika, strah od nepoznatog, strah od tuđeg mišljenja. Nije znala ni to da iza svojih ledenih pogleda on samo krije buktinju strasti koja mu ubrza puls kad god je vidi, da se trudi iz petnih žila da ne misli o njoj – jer to se ne sme, to je zabranjeno voće.

I tako su se tražili bežeći jedno od drugog, trčali su u suprotnim smerovima bližeći se istom cilju… Lagali su i druge i sebe tražeći, istovremeno, razloge da se sretnu i da se ne sretnu, mimoilazeći se godinama dok se konačno nisu našli na istoj stanici. Bila je to stanica za voz koji ih vodi na beskrajni put kojim će uvek ići zajedno.

Nisu više mogli da se ubeđuju da nisu suđeni jedno drugom i da sve drugo nije bilo samo prepreka na njihovom putu koja je postavljena kao izazov koji moraju preći. Jer, ono najlepše nikome ne dolazi lako, potrebne su žrtve kako bi se osvojile ljubavi koje ispisuju istoriju – a ova njihova je baš takva.

Naizgled dva različita sveta, a ipak tako isti, našli su se posle toliko vremena da se više nikad ne razdvoje, da sanjaju i ostvaruju snove zajedno, držeći se čvrsto za ruke i ne odlazeći jedno od drugog nikada.

Autor: Bojana Krkeljić

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

Kako ponovo osvojiti svog muškarca?

Kako ponovo osvojiti svog muškarca? Uvek se zapitamo kako...

2 poučne priče koje menjaju percepciju života

2 poučne priče koje menjaju percepciju života. Pred vama...

Nadjačajte prolećni umor: Saveti za brzo i efikasno poboljšanje energije

Nadjačajte prolećni umor: Saveti za brzo i efikasno poboljšanje...

Napravite red Velvet tortu po originalnom Američkom receptu

Napravite red Velvet tortu po originalnom Američkom receptu. Fantastična,...