Dunja Ilić, psiholog, u ovom intervjuu za naš portal odgovorila je neka značajna pitanja za nas kao odrasle ljude.
Kako biste se predstavili?
Kao neko ko ne voli ovo pitanje, hahaha… Titule i socijalne uloge ne definišu čoveka, definišu ga njegova dela.
Gde i kada ste rođeni?
Novi Sad, 1996. godine, ali sam odrasla u Bačkoj Palanci.
Kakvi su bili Vaše detinjstvo i adolescencija, a kakav karijerni put?
Kao što kaže ona Čolina pesma, ,,Nek mi bude nagrada kuća puna naroda“ i to me čini srećnom i dan danas. Baba, deda, mama, tata, brat i ja, kuče, mače, papagaj, kornjača… i svaki dan neki dragi prolaznici. Možda otuda i želja da se bavim profesijom koja je orijentisana na ljude. Mnogi me pitaju, umoriš li se od toliko životnih priča koje čuješ svaki dan na seansi. Nikad… osim one lepe samoće nekad u toku dana, više volim da sam među ljudima.
Završila sam psihologiju, edukujem se iz psihoterapije, radim sa klijentima već nekoliko godina, ali sam na trećoj godini faksa otišla na prvu audiciju za TV. Od tog trenutka se držim oba, a sad su se nekako stopila u jedno zahvaljujuči Vesni Dedić i emisiji Balkanskom ulicom.

Šta je potrebno da biste bili dobar terapeut: iskrenost, organizovanost ili empatičnost?
Volim da smo klijent i ja jednaki i da on to oseti. Iskrenost, transparentnost, saosećanje i znanje. Ništa lepše nego kad mi jednog popodneva stigne poruka “Hvala ti, naš je odnos nikad bolji”.
Ili “Hvala ti uspela sam da odem od njega/nje”. ili “Samo da ti kažem, moja mama i ja ponovo pričamo”.
Da li dosta putujete, koja Vam je omiljena destinacija i zašto?
S obzirom da sama sebi određujem radno vreme, to mi daje dosta fleksibilnosti. Ima perioda kada nemam vremena ni za šetnju oko zgrade, ali nekad imam mnogo više slobodnog vremena u toku dana od prijatelja sa standardnim radnim vremenom. Idem negde bar jednom u dva meseca. Volim hrvatsko primorje. Nedavno sam išla na jedrenje i na Vis koji je netaknut i daleko od tehnologija i brzog života. Volim takva mesta.
Da li na putovanjima pronalazite sebe ili ono što Vam nedostaje, a (ne) pronalazite u drugima(kulturama, religijama, mestima)?
Na svakom putovanju mi sine neko rešenje, da li za privatni problem ili za poslovni. Zaista se na svakom putovanju ,,posložim“ makar trajao i tri dana.
Koje knjige čitate i zašto su baš one Vaš lek za dušu?
Trenutno čitam pravoslavnu psihoterapiju, mislim da same reči objašnjavaju zašto.
Da li beleške češće pišete na tastaturi ili olovkom, kao lični dnevnik uvida ili profesionalne zapise sa seansi?
Olovka i papir zauvek. I uvek neki roze rokovnik, verovatno je to ta mala Dunja u meni. :))

Šta mislite o trendu ‘dete i odrastao’ na slici tj popularizaciji rada na unutrašnjem detetu o čemu je pisala Štefani Štal u svojoj planetarno popularnoj knjizi?
Knjiga je fantastična. I dan danas se iznenadim koliko se rana zaleči vraćanjem tom malom detetu u nama koje pati zbog nečeg.
Da li knjige iz popularne psihologije mogu da više pomognu ili odmognu ljudima i zašto?
Da se ja pitam, postojala bi neka komisija koja bi odobravala te knjige. Pitam se kako neki autori svesno žele da manipulišu čitaocima iz finansijskih motiva, znajući da te stvari o kojima pišu ne funkcionišu. Dok su neke, kao što je knjiga Stefani Štal obaveza. Od domaćih psihoterapeuta preporučujem knjigu Marka Jovaševića, “Slučajnosti ne postoje“ ali i ,,Partnerologiju“ od Jelene Stanivuković.
Da li biste voleli da Vas pamte kao dobrog čoveka ili profesionalca?
Šta možemo sa tim profesionalizmom, ako nikom ne bi bilo žao kad odemo sa ovog sveta? Volim onu izreku Patrijarha Pavla “Kad se rodiš ti plačeš, a svi se raduju. Živi tako da kada umireš ti se raduješ, a svi drugi plaču jer takav čovek odlazi”. Eto to mi ne bi bio promašen život, ma koliko trajao.
Da li i koje kolege koji se bave terapeutskim radom pratite i čije savete slušate?
Mnogo volim prepametne i tople Jelenu Stanivuković, Aleksandru Damjanović, Stojana Mišića i Marka Jovaševića.
Koji drugi talenat biste voleli da posedujete osim sposobnosti da lečite slušanjem i rečima?
Smatram da su talenti dar od Boga koji ne treba sebično čuvati nego ga napraviti da bude na korist drugima. Mislim da je ovo moj, ako to smem reći za sebe. Tako da sam zadovoljna, neka samo ostane tu. Srećna sam i što to mogu da podelim i sa širim masama putem emisije Balkanskom ulicom. Ljudi vole da čuju da još neko prolazi kroz isto što i oni.
Da li mislite da ljudi rade na sebi kako bi olakšali bol iz detinjstva ili iz straha da nešto ne propuste kao odrasli?
Ako ne budemo bolji, bićemo gori. Mi smo bića dinamike. Čovek koji ne uči i ne radi na sebi, on ne stoji, već tone. Ne mora to biti iz straha i bola, mada najčešće to budu okidači da se okrenemo sebi i vidimo šta ne štima.
Ig profil: psihologdunjailic

Intervju obavila: Katarina Matić



