Pročitala sam zadnjih dana par puta kako se demenz tek tako lako pominje. Mama koja zaboravi gdje je ostavila ključeve od auta piše da je dement i još par sličnih primjera. Znam da s tim ne misle ništa loše, ali to je tema sa kojom ne treba praviti viceve. Dok nisi s tim pogođen onda ti to nije važno. U cijelom svijetu danas ima oko četrdeset sedam miliona oboljelih i svake godine dolazi još sedam miliona novih pacijenata. Za mene je to tema koja mi je promijenila cijeli pogled na život. Moja mama je sa šesdeset pet već bila skroz dement. To je situacija koja je jako ozbiljna i koja mijenja život cijele porodice.
Počelo je polako, uvlačilo se u naš život. Prvo sa sitnicama, pričala je jednu priču par puta na dan. Iako nije bila toliko stara na početku nismo u tome vidjeli neki problem. Ponekad bi je opomenuli da je to danas već pričala, a ponekad bi po treći put na dan slušali pažljivo kao kod prvog puta. Onda je počela gubiti stvari. Ostavljala ih je na sva moguća mijesta, samo ne tamo gdje je trebalo. Nakon par mijeseci počeli smo ozbiljnije gledati na sve to i ubijedili je da potraži pomoć kod neurologa. Poslije obavljenog pregleda i MRT glave dijagnoza je bila sigurna. Alzheimar demenz. Dobila je svoju terapiju, s tim da su doktori odmah rekli da ne očekujemo puno od toga. Iako nismo skoro ništa znali o toj bolesti bili smo zabrinuti.
Još veći šok je uslijedio nakon što sam danima istraživala na internetu. Čitala sam sve što sam mogla naći na tu temu i znala sam odprilike šta nas očekuje. Bolest je na žalost napredovala tako brzo da u roku par godina više nije poznavala nikog od nas. Velika je razlika kad čitaš o tome i kad doživiš na ličnom iskustvu. Prvo je zaboravila najmlađeg sina. Nakon što se poslije zajedničkog ručka vratio na posao, pitala me je da li ja njega poznajem, ona ga ne poznaje. Iako smo znali da će se to desiti, na to nismo bili spremni. Kako da se pripremiš na to da te rođena majka ne poznaje? Danima sam molila Boga da mene ne zaboravi, što se je naravno par mijeseci kasnije desilo. Uvijek je plakala kad dođem u posijetu i kad pođem kući. To mi je u vrijeme dok je bila zdrava smetalo. Nisam voljela da je vidim tužnu, ali nakon što je prestala plakati znala sam da me ne prepoznaje više.Teško mi je padalo pomiriti se sa tim.
Za mene je najteži period bio kad je osijećala strah. To je tako žalostno, kad ne zna ni gdje je, ni sa kim i samo vidiš strah u njenim očima. Tad smo se trudili da joj pružimo što više ljubavi, u nadi da će se osijećaji doprijeti do nje. Na žalost nije pokazivala nikakve emocije. Život je nestao iz njenog pogleda. Nije više bila u stanju da se sama brine o sebi pa smo joj našli pomoć. Dok je bila zdrava, znala je često reći da se nada da joj neće trebati pomoć kad ostari. Nije nikad voljela da se drugi brinu o njoj i to je na žalost doživjela. Često mi je trebalo da čujem njeno mišljenje u vezi nekih stvari, da mi da savjet kako dalje ali na žalost ona je bila u svom svijetu. Dok sam istraživala o tome zašto dobijamo demenz pročitala sam u knjizi od Louise Hay da tu ljudi biježe jer su nezadovoljni sa svijetom kakav je danas postao. Osijećaju se bespomoćno i ne vide drugi izlaz. Nisam sigurna da li da vjerujem u to mada cijenim puno njeno mišljenje. Moja mama je sad u svijetu u kojem nema stresa, ali nema ni kontrolu nad njim, a to joj je uvijek bilo važno. Nakon toliko godina, u kojima me ne prepoznaje, ja se uvijek nadam da duboko u sebi osijeća moju ljubav i zna da sam uvijek za nju tu. Ponekad kad se nasmiješi kao da hoće da kaže „Nemoj da brineš, biće sve u redu“. Bez obzira na to u kakvom je stanju, ja sam zahvalna na svakom novom danu u kojem je ona dio mog svijeta i nadam se da će potrajati…
Autor: S.M.