Da li si pozitivan ili verujući?

Mišljenja su razna i imamo ih, data su nam podjednako. Dok neki samo misle, drugi malo razmisle o tome šta misle. Ovi prvi možda čak ni ne znaju da misle i idu tako, često „bez svesti“ o tome šta im se vrzma po glavi. Nisu oni ništa manje pametni, jednostavno im nije vreme za nešto više. Ovi „misleći“ pak umeju da se zapitaju, da razmotre ono što im se dešava i pokušaju da nađu svoj doprinos ili neku važnu lekciju kroz svako iskustvo.

Nije neobično da ne razumeš ono što vidiš, ali jeste ako ne primećuješ, već samo nemo prolaziš kroz život. Time što primećuješ svet oko sebe, dobijaš sve više prilika koje možeš iskoristiti za svoj napredak. Ne smatram da ima privilegovanih u ovom životu. Ako nama deluje da neko živi bolje ili lošije od nas, samo je naš doživljaj. Jer ti drugi imaju svoj doživljaj i svoje definicije dobrog života. I šta je uopšte taj dobar život? Za mene on nema nikakve veze sa onim što posedujemo materijalno, već samo sa time koliko smo uspeli da upoznamo sebe i budemo srećni u svakom trenutku. Ma šta taj trenutak podrazumevao i ma koliko nam servirao sve osim “uslova” za sreću.

Ne dopada mi se što se svet gleda površno, što se osećanja shvataju površno, što se banalizuju i izvrću konteksti. Nije to stvar religije, pripadnosti, boje, pola, već toga u šta verujemo i koliko smo sigurni i prepušteni u toj svojoj veri, Da li ta naša vera podrazumeva ljubav, ili strah, ili oboje, ili ništa? Verujemo li u pozitivne ishode? Ili sve unapred pokopamo jer je nemoguće? Šta za vas znači da treba biti pozitivan? Je l’ mislite da je to puko zatvaranje očiju na sve ružno što se dešava? Lepo zažmurim i sve je super, cveće-proleće. Nikako! To može da odvede u krajnost, da ne kažem dijagnozu.

Ali, ako postaneš svestan onoga što se dešava i prihvatiš da se dešava, stvari polako počnu da se menjaju. Ok, desilo mi se, zabolelo me, neprijatno mi je i šta mogu sad? Prirodno je da se “raspadnemo”, da nas boli, da se bunimo, da smo ljuti, tužni. I pustite sebe na miru kada ste takvi. Znate li da potisnute emocije vode u bolest? Imamo pravo da pokleknemo i nećemo zbog toga biti manje vredni. Ključ je u tome da verujemo da i tada sve ima nekog smisla i da ćemo se podići još jači. Da uradimo ono što je do nas, možda olakšamo nekome, pokušamo da ispravimo, ako se može. To je pozitiva u koju ja verujem, poštujući svoje ljudsko pravo da kažem da me boli i da ne mogu, bez straha da ću biti osuđena. Jer kako ono kažu: “Na muci se poznaju junaci.” Kada nam je lepo, lako je, pustimo mašti na volju i sreća je na svakom ćošku.

I zato, ako me neko pita da li sam religiozna, ne znam. Ako to podrazumeva da volim, da poštujem, da prihvatam, da pomažem, da podržim, da razumem i usput uživam koliko uspem, onda jesam. Ako podrazumeva da se molim, da zahvaljujem, da se smejem, da patim, da plačem, i onda jesam. Ali iznad svega da verujem da nisam samo sitna i nebitna u ovom životu, već da sam vredna ljubavi i da mogu da volim, čak i ono što se voleti ne da.

Za kraj,  nisam ja pozitivna, ja samo verujem u pozitivan ishod, uvek.

Autor: Ana Milovanović

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

Čega biraš da se sećaš?

Čega biraš da se sećaš? Znate onu Čolinu pesmu,...

Sija marame – marame koje se same vezuju

Sija marame – marame koje se same vezuju. Upoznajte...

Privredna komora pokrenula posebnu podršku mamama preduzetnicama! Direktorka Simanić “Majke su stub porodice, a porodica stub države”

Direktorka Sektora preduzetništva Privredne komore Srbije najavila je posebnu...

Preventiva pre svega: Zbog čega su bitni samopregledi kod žena

Preventiva pre svega: Zbog čega su bitni samopregledi kod...