CRNE OČI

Opet mi košmari nisu dali mira! Ne, nisu to bili oni klasični košmari kada se probudim ukočena od straha jer su me proganjali vampiri, veštice i krvoločne ubice… Ti strahovi su trenutni, brzo se zaborave i više se ne razmišlja o njima. Mene su proganjale jedne tamne oči, tamnije i od noći i od smrti.

Pratile su me te oči gde god bih pošla, čak i kad ih nisam videla – znala sam da vrebaju iz nekog prikrajka. Budila sam se neprekidno, šetala se po stanu kao luda i onda ponovo odlazila u krevet. I tako svake noći, sve do jutra…

Onda me ljudi pitaju zašto sam bleda i umorna, da nisam bolesna… A ja im vešto prećutim i nemirne snove i crne oči i sve što one sa sobom nose. Prećutim ih jer ako budem o njima pričala, bojim se da više ni na javi neću moći da ih kontrolišem.

Znam ja da su one tu stalno, ali još uvek nekako uspevam da ih oteram, da ih svojim pogledom sasečem, sklonim u stranu i nastavim da živim, smejem se i radujem. Međutim, čim sklopim oči, tu im ne mogu ništa! Dolaze koliko god puta treba, samo da mi naplate za svaku iskru sreće koju sam bez njih doživela.

Noćas sam ih videla možda i jasnije nego ikad! Bile su u krošnji drveta na kom su visili plodovi moje sreće, zaklanjale su sjaj zvezda koje sam posmatrala i u svakoj ispisivala po jednu svoju želju. Pojavile su se i u jednim drugim očima koje sam gledala s nežnošću, i na stazi kojom sam krenula ka novom životu. Mogla bih se zakleti da sam ih videla i u šoljici kafe koju sam pila kako bih bila sama sa svojim mislima, a i na zidu svoje sobe – gledale su pravo u mene.

Kao da im je malo to što me i sama boja noći podseća na njih, moraju da se jave u svom pravom obliku i gledaju me onako kako samo one znaju. Gledaju me onako kako znaju da će u meni izazvati nemir. I tada samo čekam da svane i da ih prvi sunčevi zraci oteraju, kao i sve druge vampire koji se aktiviraju tokom noći.

Kada ih sjaj dana baci u drugi plan, onda utihnu. Ali, nisu one klasični vampiri koji tek tako nestanu… One su žive, ne predaju se tako lako kao mrtvi! Izbore se za svoj mračni trenutak čak i na svetlosti, zatamne se pred mojim očima kad ih najmanje očekujem. Igraju se mojim mislima i osećanjima čak i na javi.

Uporne su, ne predaju se nikada, čak i kada se učini da su se povukle, da ih nema više – vrate se. Pruže samo taj tračak nade da su se predale, ali to je samo privid, deo njihove igre. Njihove surove igre u kojoj me nateraju da se opustim, prodišem i onda ih eto ponovo – da mi uzdrmaju snove, javu i čitav svet brižljivo građen bez njih.

Toliko je velika moć tih crnih očiju, da lagano počinjem da prihvatam i njih i nesanicu i ovu borbu svetlosti i tame koja, čini mi se, traje čitavu večnost. A da li će ikada proći? Tome nema čak ni naznaka, neke utvare dođu i prođu, a neke ostaju da te večno proganjaju. Ova moja je, kako se čini – večna.

Autor: Bojana Krkeljić

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

„Jasno naglasite da žrtva nikada nije kriva za nasilje“ – Osnazzene

„Jasno naglasite da žrtva nikada nije kriva za nasilje“...

Koža ili štof – kako izabrati materijal za fotelje

Koža ili štof - kako izabrati materijal za fotelje....

Šta sve možete posetiti u Istanbulu

Šta sve možete posetiti u Istanbulu. Turska je transkontinentalna...

Razmišljajte o putu ka napretku

Razmišljajte o putu ka napretku. Brz način života ima...