Bandero, drago mi je što sam te upoznala

Aşk, ljubav, Liebe, love eto toliko o jezicima koje znam. Doduše od svih ovih jezika turski najslabije znam ali vremenom će se i to promeniti. Postoji razlog zašto sam upravo stavila turski na prvo mesto a to je zato što od svih mesta i gradova koje sam posetila još uvek žudim da otkrijem čar ove reči kada je čujem u gradu koji povezuje dva kontinenta, na obali koja čuva tajne zaljubljenih koji nisu mogli biti zajedno, u plavetnilu mora koji nuna svoje brodiće kao majka kada uspavljuje bebu. Tako sam čula, tako sam videla na nekim slikama, osetila, nisam još.

Da li ste ikada čuli da postoji zaljubljenost u nešto drugo osim u osobu, da li ste čuli da leptirići u stomaku mogu da pokrenu mirisi cveća koje osetite prvi put u nekom drugom gradu, a svetla grada stvaraju osećaj da biste prišli prvoj banderi i zarlili je. Možda ludo zvuči i sama sam se nasmejala na ovo i zamislila šta bih ja pomislila kada bih videla nekoga ko grli banderu, da i sama ne znam i ne pomislim da se ta osoba zaljubila, zaljubila ali ne u momka ne u devojku, zajubila u grad. Kada bih pravila spisak gradova koje sam posećivala, boravila, živela ili jednostavno bila u prolazu, imala bih lep spisak ali opet meni nedovoljan da zadovoljim svoje čežnje. To nije čežnja za još jednim pečatom u pasošu, to je osećaj kada prvi put uđeš u neki grad, kada spustiš stopalo i kažeš zdravo, možemo li se sad ti i i ja upoznati? U ovom tekstu neću navoditi imena gradova jer želim da vi čitajući razmišljate o svojim gradovima.

Tako bio je taj jedan grad koji ima uske stare, kamene ulice koje izlaze na more. Dok sam koračala tim sivim kamenom koji mi se na dodir činio kao svila, osećala sam kao da svaki prozor krije jednu tajnu, tajnu ljubavnika, poslovnih večera, tajnih dogovora. Osetila sam se kao u nekom filmu kada glavni junak ili junakinja trči od neprijatelja dok svaka ulica nosi ili spas ili kraj. Ta moja avanturistička ljubav je trajala kao i svaka ljubav jedne sedamnaestogodišnjakinje, brzinom svetla se upalila a vremenom ugasila. Mada moram priznati nekada zamislim da hodam tim ulicama i tražim tu ulicu spasa sa pogledom na more.

Kao neko ko je živeo u dve države i dva glavna grada, uvek sam nekako bila rastrzana između njih, između dve ljubavi. Osim što ti gradovi imaju stanovnike iste po nacionalnosti, veri i jeziku to su dve suprotnosti, jedan odiše provincijom, drugi je jedna od najboljih svetskih evropskih prestonica. Nikada nisam mogla odgovoriti na pitanje koji više volim, uvek je bio taj miris,miris koji se ne zaboravlja. Taj manji provincijski grad u kojem sam i rođena me jako ljuti, tera na suze, stvara mi prepreke, kao loš momak koji uzima dušu i sa kojim se stalno svađam. Tako ja ljuta na svoj mali grad, šetam i mislim o svom velikom gradu u kojem sam provela detinjstvo i pokušavam ga dozvati u svojoj glavi. Miris, pojavljuje se miris, miris lipe karakterističan za ovaj grad, miris zelenila, miris mladosti, miris prve ljubavi i miris sreće. Nasmejem se i stanem, stojim, sama sa mirisom sa mojim gradom. Zar to nije ljubav?

Kako kaže bajka; iza sedam brda, iza sedam gora ima jedan grad, mnogo hladan grad, grad u kojem sam prvi put radila. Koliko god nekada htela da smirim svoj južnjački – balkanski temperament, mislim da je bio sve jači baš u tom gradu. Nisam mogla da prihvatim duks u julu, jednostavno nisam mogla. Ovaj grad i ja smo imali neku vrstu finansijske ljubavi, moderno rečeno sponzorske ljubavi. Poklanjala sam mu svoje vreme, trpela hladnoću celo leto, hladne ljude, njegove ljude oko sebe dok je taj grad meni zauzvrat davao novac. Kratko i jasno ova ljubav je bila samo zbog novca. U ovom gradu mi je jednom srce stalo i to kada sam se opraštala od njega i zamislite to je bilo u avgustu na dan najtopliji u godini a to je 30 stepeni… Čekajući voz za povratak kući, šetala sam dokom, jer je ovaj grad jedan od najvećih luka u Evropi, tu su bili razni brodovi, od malih za ribu do onih za jahtu. Pomislila sam, možda bi naša ljubav bila drugačija da je moje stopalo sišlo sa nekog broda na dok umesto na železničku stanicu, samo sam se to zapitala…

Jeste li vi nekada držali postere omiljenih glumaca i pevača u sobi? Ja, jesam, doduše bilo je tu i sportista ali sada smo kao veliki i to se skida sa naših zidova soba. Njihova mesta zamenjuju slike sa društvom, sa porodicom, ljubavima… I ja moju ljubav držim zalepljenu u sobi, ta ljubav je ispred mog kreveta, da vidim svako jutro kada se probudim, ta ljubav traje već godinama i svi meni bliski znaju za tu ljubav. Svi znaju moj osmeh i moju setu na pomen te ljubavi. Pa vi meni recite da se ne može zaljubiti u grad.

Došle smo po noći, nisam mogla spavati u busu, čekala sam. Uvek mi je bila želja da ga posetim ali nisam znala da će ta poseta ostaviti takav trag. Jednostavno se desilo, sa prvim udahom, koji i sada osećam, sa prvim korakom, sa prvom banderom… da htela sam je zagrliti, htela sam mu reći da sam se zaljubila. Kada sam se prvi put probudila u ovom gradu, skuvala sam kafu i sela na veliki prozor i posmatrala taj svetski grad i pomislila da želim do kraja života piti kafu u njemu. Zvuk mojih štikli u centru grada koji je pun turista je ostao u mom mozgu sa željom da te štikle stalno šetaju ovim trgom i govore sad smo tvoje da li nas čuješ. Ovaj grad je pun naših ljudi i po prvi put mi to nije smetalo, po prvi put sam rekla i ja trebam da budem jedna od tih naših, jer moje srce oseća da tako treba. Kao i sve velike ljubavi, morali smo se rastati, plakala sam, plakala sam što odlazim, plakala sam kao što se plače kad se raskida i rastaje od onoga koga voliš. Samo u tom plaču je bilo nešto drugačije, za raskidu od svih mojih raskida sa momcima ovaj put i jedini put sam rekla: “JA ĆU SE TEBI VRATITI, ČEKAJ ME“

Još uvek se nismo sreli, kada ćemo, ne znam. Ja verujem da ljubav pobeđuje, uvek i na svim jezicima, sve vrste ljubavi a ova moja me čeka. Možda je u toj ljubavi i još neka.

Autor: Jelena Plaić Kockar, diplomirani pedagog

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

Čega biraš da se sećaš?

Čega biraš da se sećaš? Znate onu Čolinu pesmu,...

Sija marame – marame koje se same vezuju

Sija marame – marame koje se same vezuju. Upoznajte...

Privredna komora pokrenula posebnu podršku mamama preduzetnicama! Direktorka Simanić “Majke su stub porodice, a porodica stub države”

Direktorka Sektora preduzetništva Privredne komore Srbije najavila je posebnu...

Preventiva pre svega: Zbog čega su bitni samopregledi kod žena

Preventiva pre svega: Zbog čega su bitni samopregledi kod...