Kada smo prvi put saznali za virus, naravno glavni cilj je bio otkriti vakcinu koja će nam pomoći da se vratimo normalnom životu. Svi mi imamo donekle pravo izbora da li se vakcinisati ili ne. Međutim u kratkom vremenu nam je postalo jasno ako hoćeš imati slobodu kretanja i putovanja, ipak se moraš odlučiti za vakcinu.
Za omladinu koju je ova pandemija jako pogodila, bilo je bitno da vrati dio slobode, pa ako je moraju platiti vakcinom, nema veze. Za mene koja imam tri autoimune bolesti je bilo jasno da spadam u rizičnu grupu i da se treba što prije vakcinisati. Naravno nije sto posto zaštita da ne možeš dobiti coronu, ali ako je dobiješ barem ne smiješ imati teške simptome. I ja sam se među prvima vakcinisala i bila sigurna da sam se na taj način zaštitila od jakih simptoma virusa, koji za mene može biti jako opasan. Vjerovala sam prognozama i mišljenju stručnjaka.
Par mijeseci kasnije ja se i dalje osijećam zaštićeno i prve simptome corone prepisujem promjeni klime. U Bosni sam bila mijesec dana i svaki dan je bilo preko trideset stepeni. Vraćam se u Austriju 15 stepeni. Jaka promijena i prvi simptomi me vežu za krevet. Preležim jedan dan u nadi da će sutra biti bolje. Međutim u toku noći dobijam tako jake bolove da mi unutarnji glas govori da to i nije obična gripa. Cijelo tijelo se raspada, bolovi u glavi neizdrživi, a bolovi u prsima i vratu sa svakim udisajem zraka rastu. Borim se za dah i imam osijećaj da se gušim.
Pravim brzi test i on pokazuje da sam pozitivna.
Ja se i dalje nadam da je neka greška, pravim PCR test i poslije podne spadam oficijelno u Covid pozitivne pacijente. U međuvremenu sam saznala da nemam ni malo antitijela, da moja vakcina koju sam smatrala zaštitom nije u mom organizmu uradila ništa i da sama moram da se izborim sa virusom. Moj organizam koji je imao tako težak period zadnjih mijesec dana baterije prazne, snaga nula stepeni. Ali psiha i moć misli čini čuda.
Ne znam odakle vadim te pozitivne misli, tu snagu i odlučujem da sam ja ipak jača od tog monstruma.
Borim se danima sa temperaturom, bolovima, kašljem dok ne počnem povraćati, imam probleme sa disanjem. Ali ne odustajem. Radim sve što je u mojoj moći da se oporavim. Idem korak napred, nazad dva i opet se motivišem i gledam pozitivno. Sve moguće simptome imam, ali gledam na to kao jačanje mog imunog sistema za dalje. Naravno imam jaku podršku familije, svi se brinu, hoće da pomognu i to mi puno znači. Ipak ja sam u izolaciji i kad počnu bilo koji simptomi, sama moram proći kroz to. Ne smije mi niko ni prići, i nažalost niko ne može umijesto mene voditi moju bitku.
Dvije sedmice kasnije još uvijek sam pozitivna. Još uvijek se tjeram da nešto pojedem. Omršavila sam pet kila i izgledam kao mrtvac. Kako bi tek bilo da se nisam vakcinisala. Ili bi možda bilo bolje ili isto. To naravno neću nikad ni saznati. Moje tijelo koje ima jako loš imuni sistem se izborilo sa monstrumom koji se zalijepio za moja pluća i moje organe i uspijelo da se polako oporavlja.
Mislim da smo mi veće čudo nego bilo koja vakcina. Ako mi nismo u stanju da se borimo, džaba nam sva medicina ovog svijeta. Svu snagu nosimo u sebi i ako nju uspijemo aktivirati već smo pola posla uradili. Ali ako se sami ne podržavamo nemože nam pomoći ni najveća tehnologija. Sad sam zahvalna na tome da sam uspijela najgore proći i pokazati sebi i ostalima da sam jaka i da mogu sve pobijediti. Moć pozitivnih misli čini čuda i pomaže nam da vjerujemo u sebe i svoje sposobnosti.
Autor: Suada Duraković
