Nasilje nad ženama, tabu tema o kojoj se nerado priča ali ima ga svukuda oko nas. Zašto žene trpe nasilje u dvadeset prvom vijeku? Za to postoje brojni razlozi. Jedan od razloga je ljubav, ali to je samo na početku jer nakon svakog vida nasilja ljubav se polako smanjuje i nestaje. Poslije svakog ružnog događaja dolazi ubijeđivanje kako nas voli, da ne može bez nas i da se to sigurno neće više nikad ponoviti. Izvinjava se , moli da mu oprostimo i mi počinjemo da se nadamo da je to možda bio zadnji put. Vjerujemo mu da će od sad biti sve u redu. U većini slučajeva poslije toga bude par dana sve u redu, negdje čak i par mijeseci ili par godina, ali kad jednom doživiš nasilje i oprostiš znaj da će se sigurno ponoviti. Kad jednom oprostiš ono što nebi trebalo od tebe se očekuje da ćeš svaki idući put oprostiti. S tim pomjeraš granice i ulaziš u začarani krug iz kojeg se je teško izvući. Danas nakon toliko godina pitam se kako sam mogla to sebi dopustiti, ali u tim trenutcima nisam znala bolje.
Drugi razlog je to što mislimo da nemamo kome da se obratimo za pomoć i stidimo se. Iako mi nismo te koje bi se trebale stidjeti ipak nas je sramota priznati pred drugima da u našem braku nije sve u redu.Tu je još i strah od toga šta će drugi reći i misliti o nama. Bojimo se da nam niko neće vjerovati i šutimo. Pošto on vidi da mi šutimo s tim ga samo ohrabrujemo da nastavi i dalje. Uvijek postoji neko kome se možemo obratiti za pomoć samo što smo mi u tolikom strahu da to jednostavno ne vidimo .Ako nemamo nikog u familiji ili u krugu prijatelja u koga imamo povjerenje, tu su socijalni radnici čiji je posao da se brinu o takvim slučajevima. Trebamo samo svoj ponos i stid odbaciti i tražiti pomoċ. Kod meine je to bio takođe centar za socijalni rad. Nije mi bilo jednostavno strancima pričati o stvarima koje se normalno nebi trebale dešavati u jednom braku, pogotovo ne u prisustvu dijece, ali nisam vidjela drugi izlaz.
Danas znam da je to bila jedina prava odluka i zahvalna sam na pomoċi koju sam dobila. Financijska sloboda igra takođe veliku ulogu. Puno žena nema nikakva primanja i ovisna je o mužu i njegovoj plati tako da nevidi način na koji bi ona sama mogla opstati. Znam da to predstavlja veliki problem, ali prije nego živite s nekim samo zbog toga što nemate posao, potražite način kako to promjeniti. Uvijek postoji neko riješenje, samo trebamo više vjerovati u sebe da mi to možemo i raditi na tome. Ako su tu još i dijeca onda je situacija još teža. Najveća greška koju žena može učiniti je da ostane u braku u kojem vlada nasilje,z bog dijece. Ja sam isto bila takva. Željela sam da moja dijeca rastu u normalnoj familiji s oba roditelja, a nisam vidjela da s tim ne činim nikom od nas uslugu. Dijeca zaslužuju mirno i bezbrižno dijetinjstvo, a ne da svako veče prije spavanja slušaju šta se dešava u sobi roditelja. S tim naša dijeca doživljavaju traume koje će pamtiti cijeli život. Puno je ljepše rasti u miru sa jednim roditeljem nego u strahu sa oba. Mi žene ipak dajemo sve od sebe da sačuvamo brak ali ponekad je bolje priznati da je ljubav sad zamjenio strah, a nismo rođene da živimo u strahu. Strah igra jako veliku ulogu i da bi se žena usudila prijaviti nasilje i napustiti ga treba puno hrabrosti. To u većini slučajeva traje dugo godina i ponekad je potrebna ona zadnja kap da se desi, da prelije čašu i da kažemo sad je dosta. Kad jednom žena odluči da neće više trpiti nasilje spremna je na sve da uspije i sigurno će i uspijeti. Jednom kad shvati da zaslužuje više od života, dobija snagu i donosi prave odluke koje je vode na njenom putu, jedna drugoj. Često sam slušala „Prava žena neće nikad doživjeti nasilje „ pa čak i od žena i to mi je teško padalo. Svaka od nas koja se uspije izvući iz toga je vrijedna divljenja, dubokog poštovanja i sama sebi je najveća podržka. Ona zna da je pobijedila najveću bitku u svom životu i sve ostalo su sitnice.
Autor: S.M.
