ODRAZ DUŠE ILI MASKA ZA DRUŠTVENE MREŽE?

Neću da lažem, volim društvene mreže. Volim da pročitam neki interesantan status, mudru misao, inspirativan tekst. Obožavam i da pišem, da izrazim sebe kroz reči. Volim da pogledam po neki video klip, a i da ih snimam. Uživam u live druženju sa divnim ljudima u mojoj grupi, da razmenjujem mišljenja. Zabavno mi je i kačenje fotografija. Sve to je nekako postalo sastavni deo naših života. Neko više, neko manje…ali čini mi se da svi volimo taj virtuelni svet jer je nekako čaroban na svoj način.

Tamo možemo pobeći kada nas realnost guta. Kada nas lomi, steže i ne dopušta da udahnemo. Onda kada nam se čini da se sivi oblak nadvio nad nama i prosto nemamo kud. U društvenim mrežama tražimo pokidane delove naše duše, izgubljene deliće našeg života. Nadamo se da ćemo tamo popuniti praznine koje vape da budu ispunjene radošću.

Na društvenim mrežama viđam radost i ljubav. Čitam i slušam o lepoti, sreći, veselju. Ali ima i onih tužnih, ispunjenih razočarenjima, besom, očajem. Komentari se nižu od onih iz kojih isijavaju podrška i iskrena radost do onih gde se neko ismeva ili pak blati. I onda zastanem i upitam se zašto je to tako?

 

Zbog čega se ne možemo radovati tuđoj sreći? Ili zašto moramo nekoga poniziti da bi uzdigli sebe? Šta je to u nama što nas tera da u virtuelnom svetu budemo neko drugi? Tamo ćemo istresti sve ono što nam je na duši a možda se pretvarati i da smo jako srećni. Možda ćemo čak pisati i mudre statuse a u stvari imamo osećaj da nam se život raspada. Lažna slika koju odašiljemo nam se čak i dopada jer je totalna suprotnost od one koju vidimo svakodnevno u ogledalu. Svakodnevno stavljamo masku iza koje se krije naša ranjena duša. Jer…tako je lakše. A onda tu masku prenosimo i u našu realnost. Smeškamo se jer to očekuju od nas, činimo ustupke jer je to lepo ponašanje, družimo se sa ljudima od kojih imamo koristi jer to svi rade, zar ne? Pretvaramo se, zaklanjamo pravo lice, sakrivamo dušu.

A onda se počinjemo polako stapati sa tom slikom sebe uz povremene odsjaje našeg starog izlizanog lika. Postajemo neko drugi, neko koga više ni sami ne prepoznajemo. Pitamo se ko smo mi? Šta je to što volimo, u čemu uživamo, šta hoćemo a šta nećemo? Jesmo li srećni? Maska za maskom se niže, a mi sve dublje upadamo u neku izmaglicu svoje duše i nismo ni svesni živimo li svoj ili tuđ život. Sve postaje konfuzno.

A može li biti drugačije?

 

Naravno da može!

Sve je drugačije ako pustimo svoju dušu da govori. Ako dopustimo maskama da spadnu. Kada se otvorimo ka istini i kada je svom svojom dušom živimo, tada život postaje lak. I čemu sve te maske, sva ta skrivanja? Čemu lažna radost, lažna sreća? Živimo li mi od tuđeg mišljenja i odobravanja pa da nam je važno da nekoga ubedimo da živimo ovako ili onako? NE!

Važno je da smo mi sami iskreni prema sebi, da sebe gledamo pravo u oči, bez maske. Onako ogoljeno i iskreno. Samo tako možemo pronaći istinsku sreću. Samo na taj način možemo živeti život iz punog potencijala.

I zato…skinite masku i dopustite duši da živi!

 

Autor: Tijana Mihajlović

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

Kako ponovo osvojiti svog muškarca?

Kako ponovo osvojiti svog muškarca? Uvek se zapitamo kako...

2 poučne priče koje menjaju percepciju života

2 poučne priče koje menjaju percepciju života. Pred vama...

Nadjačajte prolećni umor: Saveti za brzo i efikasno poboljšanje energije

Nadjačajte prolećni umor: Saveti za brzo i efikasno poboljšanje...

Napravite red Velvet tortu po originalnom Američkom receptu

Napravite red Velvet tortu po originalnom Američkom receptu. Fantastična,...