MOJ PUT KA ISCELJENJU – „NEIZVESNOST“

Kada se nađeš u problemu ili „izazovu“ kao što je moj, malo po malo osteješ bez ljudi. Oni kao nekim čarobnim štapićem počinju da nestaju, da se povlače, da grade sopstvene živote i boli ih uvo šta tamo neka „bolesnica“ prolazi.

Šta koga briga?

Na kraju, uvek ostajemo sami, sami sa sobom i jedino mi sebi sami možemo pomoći.

Nema tu ni rođaka, ni porodice, ni prijatelja ko ti može biti posvećen svaki dan. Moraš sam! Moraš! Inače te neće biti.

Pojedini ljudi postaju nepostojeći, beže, sklanjaju se, pravdaju se obavezama , ali ja mislim da beže od sopstvenog straha.

Plaše se da im ne preneseš bolest pogledom, dodirom, mislima, vazduhom…

Plaše se, jer ne znaju šta da ti kažu.

Ne shvataju da je dovoljno reći: „Biće sve u redu. Nemoj da brineš, pa to se leči.“ IlI, „Molimo se za tebe.“

Zašto se niko ne  seti  da nešto izgugla i kaže, možda ovo može pomoći.

Sama guglam, sama zovem moguće „iscelitelje“, raspitujem se, sama sebe tešim ukoliko posumnjam, sama sebe dižem, sama insistiram da probam neke nove, neobične stvari, sama sam odlučila da idem na psihoterapiju, da pričam sa life coach-om, da idem na raznovrsna energetska isceljenja, na reiki, da probam, da pokušam, da čitam…

Da, verujem! Verujem u svoje izlečenje i žao mi je što sam na tom putu uglavnom sama.

Ne bih volela da budem pogrešno shvaćena, tu je porodica sa „tehničkom“ podrškom, ali meni treba više. Treba mi razgovor, ohrabrenje, nekad ignorisanje „problema“, a nekad ne. Prosto, neshvatljivo, ali delikatno. Ne znam da objasnim.

Ovih dana me očekuje kontrola, a to znači neprijatna dijagnostika i neprijatno čekanje rezultata. Neizvesnost. Straha se osloboditi ne mogu. Kako je uostalom moguće ne plašiti se?

Trebalo bi da pustim, da kažem :“Neka bude volja Božija“?

Ali, ja ne želim i neću da više budem bolesna i da „volja Božija“ i dalje bude moje iskušavanje bolešću. Ne mogu više to!

Hoću da iskoristim ovaj život, da živim normalno, da se radujem običnim i lepom stvarima. Želim da se fokusiram na ozdravljenje, na zabavu, na dobru hranu, bez bojazni o njenom štetnom dejstvu. Hoću da batalim lekove i sve te gluposti i zamenim ih prirodnim suplementima, prirodnom hranom, napicima..

Baš je sve bezveze, baš mi ne ide i nervira me to!

Ne silim ništa, bila sam opuštena sve vreme, verovala sam i dalje verujem da ova terapija daje rezultate, ali kada dođe vreme za tu prokletu dijagnostiku, sve mi se poremeti.

Ne mogu normalno da funkcionišem, ne mogu normalno da  mislim, ma nema šanse da sebe motivišem.

Pokunjim se, patim, plačem, molim i proklinjem Boga u isto vreme, radim meditacije, pišem i govorim afirmacije. Radim reiki autotretmane…Ali se ne osećam bolje. Ne pali. Ništa ne pali kada si u neizvesnosti. To je ono najgore stanje, ni na nebu, ni na zemlji.

Pa dobro, neka bude volja Božija. Šta ću ja tu moći da promenim, a rezultati će biti takvi kakvi budu. Mogu samo da verujem Bogu i anđelima da se sve dešava sa razlogom, pa kako bude.

Autor: Katrin Gold

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

Aromatični Uskršnji mafini sa cimetom, lešnikom i šargarepom

Aromatični Uskršnji mafini sa cimetom, lešnikom i šargarepom. Kako...

Zašto je važno istezanje nakon treninga – 5 saveta

Zašto je važno istezanje nakon treninga  - 5 saveta....

Prolećni detox uma i tela

Prolećni detox uma i tela. Proleće je pravo vreme...

Moram je teško svarljiva reč

Moram je teško svarljiva reč. U prolazu videh natpis:...