KOLUMNA: ŠTA ME NAUČIO JEDAN DEČJI ROĐENDAN

Danas sam, posle mnogo godina, ponovo prisustvovala dečjem rođendanu… I volela bih da nisam! Dok sam se spremala da idem na “žurku”, zamišljala sam kako će biti lepo naći se okružen dečicom koja se radosno igraju, trče, raduju se torti… Uvek je divno prisetiti se kako je to biti dete, naći se opet u društvu bezbrižnih, malih ljudi koji jedva čekaju svoje rođendane kako bi okupili drugare i nestrpljivo otvarali poklone. To je bilo ono što sam ja zamišljala, realnost je bila potpuno drugačija.

Slika koju sam videla pred sobom bila je, u najmanju ruku, razočaravajuća. Desetak devojčica i dečaka uzrasta prvog razreda osnovne škole sedelo je gledajući– svako u svoj mobilni telefon! Tišinu su povremeno prekidali kako bi jedni drugima pokazali šta su zanimljivo pronašli na internetu ili kako bi napravili selfi i okačili na društvene mreže. Da svi vide kako se oni “dobro provode” i kako su deo jedne složne zajednice i sl. Kada su odlučili da naprave pauzu od društvenih mreža, otišli su da se druže, devojčice sa devojčicama; dečaci sa dečacima.

 

Pomislih da je bolje i to nego ništa, ali sam vrlo brzo posumnjala u te svoje misli… Naime, dečačići su ponosno izleteli napolje kako bi se rastrčali svako na svoju stranu, dok su devojčice puštale muziku na kompjuteru neprestano se raspravljajući oko toga koju pesmu pustiti. Posebnu pažnju privukla su mi dva dečaka u uglu dvorišta. Oni nisu bili zainteresovani ni za muziku, ni za jurnjavu, ni za fudbal… Oni su bili JUTJUBERI i morali su da završe video koji tog dana treba da postave. Naravno, morali su da donesu i svoj tablet jer im je neophodan za “posao”. Pola sata sam ih posmatrala kako, snimajući se, zadaju jedan drugom zadatke koje moraju da ispune dok jedan konačno ne poklekne pred izazovom. Od izvrtanja faca, preko ispijanja litara vode, pa sve do vikanja “Ja sam majmun”, dobro im je išlo… Međutim, sklekovi su im zadali muke i, nakon što su razmenili šamare, završili su sa snimanjem.

Potpuno zgranuta zamolila sam ih da mi objasne šta to, dođavola, rade! Onda sam saznala da imaju na HILJADE sličnih snimaka koje objavljuju na internetu. Kažu, to je sada cool i oni su zbog toga face, čini mi se da su spominjali i  nekakav posao budućnosti!

Dobro, svaka generacija ima nekakve čudake koji se obavezno izdvajaju, možda samo ja nisam u trendu. Sa tom konstatacijom napustila sam dva vesela čudaka i posvetila se obilasku drugih ekipica. Osetila sam se kao Alisa u zemlji čuda!

 

Ekipa zadužena za muziku umalo nije izazvala pokolj. Prekidali su pesme jedni drugima jer su bile ili seljačke, ili narkomanske, pa su se male dame međusobno čašćavale prilično pogrdnim epitetima… Nije kao da smo mi nekada citirali Dostojevskog, ali za svoje godine imale su prilično oštar jezik. Da ne kažem da su se izražavale kao da odrastaju negde daleko od civilizacije! Zapitah se, odakle tako malim bićima takav rečnik? Gde su, uopšte, mogle da se susretnu sa tim pojmovima za koje (nadam se) nisu ni znale šta znače? Nakon nekog vremena, odgovor mi je došao sam! Kada je krenula rasprava oko rijaliti parova i oko toga ko je bolji, ko je kome šta rekao, opsovao, ko je koga udario itd., postalo mi je sasvim jasno u kakvom okruženju i sa kakvim idolima ova deca odrastaju.

“Tako vrljav i sa dve leve noge nikada nećeš imati RIBU kakvu ima Ronaldo”, začulo se spolja. A pomislio bi čovek da se deca bave sportom kako bi bili uspešni sportisti…

Ovaj “rijaliti u malom” prekinuo je poziv na tortu. Sećam se kako smo mi jedva čekali taj trenutak i trčali kako bismo što pre pevali pesmicu i jeli, uvek lepo ukrašen, slatkiš. Ova vesela družina ni za to nije bila zainteresovana. Kako bi ispoštovali slavljenika, nekako su došli, otpevali pesmicu, nabili mu glavu u tortu i ustali od stola. “Ja baš sad ne mogu”, rekli su svi, kao po dogovoru…

 

Vratili su se svojim aktivnostima ostavljajući nas, odrasle, u čudu. Nismo ni morali da kažemo ništa kako bismo znali da smo svi pomislili isto – ova deca nemaju detinjstvo! Sve što smo čuli bile su svađe, vređanja, selfiji, ko se bolje obukao, ko ima bolji telefon, ko je gde išao na more… “Marija ti svake godine ide samo u Crnu Goru”, rekla je jedna devojčica, nakon čega su sve prasnule u smeh. I to je bio jedini momenat kada su se sve usaglasile – kada su ogovarale onu koja i nije bila prisutna!

Kući sam se vratila prilično razočarana, nestalo je sve po čemu pamtim detinjstvo. Druženje, šale, igre, kreativnost, torta i pokloni postali su potpuno nebitni. Na scenu su stupili skupi telefoni i tableti, markirana garderoba, šminkanje od malih nogu, osobe lakog morala kao idoli, knjige kao najveći neprijatelji… Ova deca možda su najbolje pokazala Srbiju u malom, slom jedne nacije od samog korena! Ova deca naučila su me da cenim svoje detinjstvo još više i da budem srećna zbog toga što se odvijalo u nekom drugom vremenu koje, koliko god da je bilo krizno, bilo je bolje nego ovo danas.

 

Autor: Bojana Krkeljić

1 Komentar

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

Kako ponovo osvojiti svog muškarca?

Kako ponovo osvojiti svog muškarca? Uvek se zapitamo kako...

2 poučne priče koje menjaju percepciju života

2 poučne priče koje menjaju percepciju života. Pred vama...

Nadjačajte prolećni umor: Saveti za brzo i efikasno poboljšanje energije

Nadjačajte prolećni umor: Saveti za brzo i efikasno poboljšanje...

Napravite red Velvet tortu po originalnom Američkom receptu

Napravite red Velvet tortu po originalnom Američkom receptu. Fantastična,...