Kako sama sebi pomažem u teškim trenutcima kad se borim sa MS. Dok ležim u ovoj bolničkoj sobi pitam se odkud da nađem snage za dalje.Tražim nešto pozitivno u svemu ovome što mi se dešava, ali uzalud. Gdje god da pogledam dočeka me žalostan prizor. Infuzije polako teku u moje vene, ali čini mi se kao otrov koji mi pomaže da moja MS sporije napreduje. Nakon dugog razmatranja i savjetovanja doktor je odlučio da probamo jednu novu koja je tek prije par mijeseci odobrena i jako agresivna baš kao i moja vrsta bolesti. Zbog toga što imam i druga autoimuna oboljenja nisam ni imala puno izbora nego prihvatiti. Cijeli taj proces traje dva dana uz česte nus pojave. Pošto sam vezana za krevet i nemogu ustajati ostaje mi jedino da se opustim i probam iskoristiti vrijeme što je bolje moguće. Palim laganu muziku, stavljam slušalicei pokušavam se opustiti.
Sa svakim novim udahom i izdahom osijećam se lakše. Vrlo brzo sam potpuno opuštena i čini mi se kao da lebdim u zraku iznad svog tijela. Bolovi koje sam osijećala cijeli dan polako nestaju i sad je tu samo mir. Sve brige padaju u zaborav i ostaje samo zahvalnost i ljubav. Pokušavam baciti pogled iznutra u dubinu moje duše. Dok slušam muziku tonem sve dublje i čini mi se kao da se moje srce širi, otvara i šalje ljubav kroz čitavo tijelo. Preplavljena sam i iznenađena koliko ljubavi se krije unutar mene. Cijelo tijelo je sad puno topline i nježnosti. Mir koji osijećam ne može se porediti ni sa jednim iskustvom do sad. Spoznaja da se unutar mene nalazi sve ono za čim tragam već danima me dovodi do olakšanja. Postajem svijestna koliko toga imam za dati ali i toga koliko vrijedim i zaslužujem. Cijelim svojim biċem upijam pozitivnu energiju koja lebdi u zraku.
Sad više nisam u žalosnoj sobi nego na prekrasnoj pješčanoj plaži i uživam u šumu talasa. Umijesto infuzija osijetim dodir sunca na svojoj koži a u zamjenu za miris bolnice imam miris mora. Prizor je sad vrijedan divljenja i ostavlja me bez daha. Pod nogama osijetim topli mekani pijesak i svaki novi korak mi predstavlja zadovoljstvo. Voda je mješavina između plave i zelene boje ali pod zrakama sunca se srebrenkasto svjetluca. Spuštam se na udobnu ležaljku zahvalna na tome što imam priliku doživjeti ovo predivno mijesto. Sunce me i dalje greje dok se talasi polako smiruju. Umor me obuzeo i polako sam zaspala. Spavala sam kao da sam najsretnija i najzdravija osoba na svijetu. Nakon što me je sestrica probudila da provjeri je li sve u redu, ponovo sam prisutna u sadašnjem trenutku. Osijećam se puno bolje i znam da se uvijek mogu vratiti na predivna mijesta koja se nalaze unutar mene. Potrebno je samo malo mašte i hrabrosti, da se prepustimo vizualizaciji svega onog što nam pomaže da se osijećamo bolje. Znam da sama biram kako i na koji način da se borim, sa svim dijagnozama koje imam. Mogu da saželjavam sebe, da budem ljuta i pitam se zašto se to baš meni dešava ili da budem ponosna na sebe kako to sve dobro podnosim. Biram ovo drugo jer znam da sam jaka i neću dozvoliti da bolest upravlja mojim životom. Jednom sam negdje pročitala „Ja imam MS nema ona mene“ i to mi je motivacija. Ja sam ta koja biram da budem sretna. Možda ne mogu izliječiti svoje tijelo, ali mogu dozvoliti da mi je duša zadovoljna, zahvalna i bezbrižna…
Autor: S.M.
