DA TE PRIKAČIM ZA MOJ ASTAL

Snegovi ovih dana pokrivaju zemlju,drveće i moju dušu. Ne mogu da kažem da mi je život dao lekcije,ali mogu reći sama sam sebe tako divno uništila. Možda je ovo prejaka reč za situaciju u kakvoj se nalazim već duže vreme. Znate šta,nije me briga da li će ovo neko pročitati i žaliti me ili me ismevati. Ja ću kao i obično iskreno mačem kroz olovku u vaša srca. Hoću da olakšam svojoj napaćenoj duši i podelim sa vama,makar u prolazu poneku iskru mog života. Neko reče,ne opisuj sebe,ne piši o životu,previše se otvaraš! Slušaj ,,Neko“ ovo je moja reč,moje delo i moje zaveštanje. Neću pisati dugo o sebi,ovo je tekst i tu ne može stati ono što želim. Želim samo da vam kažem da na svetu ima ljudi dobrog srca i koji žele da bezuslovno pomognu kada je potrebno. Onomad me bakica na autobuskoj stanici ispitivala i preneću vam upravo taj momenat. ,,Dete kad li će,i koji ide?“ upita bakica. ,,Samo što nije naišao“ odgovaram joj zagledana u njene plave oči. Čekamo gradski prevoz i cupkamo od brige hoće li uopšte doći. Začuh novo pitanje: ,,Radiš li gde dete?“. Odmahujem glavom i gutam knedle,mrzeći to pitanje ali njoj ga ne zameram. Zameram ga onima što me znaju a pitaju. Ma kazaću vam kad započnem,ima žurku da pravim! So na ranu. Retko ko pita kako se osećaš,većina samo želi da zna da li igde radiš. Kad se moje želje,htenja i emocije tamo gore sudare sa poslom koji mi dolazi,javiću obećavam. Bakica nastavlja sa pitanjima: ,,Imaš li majku i oca?“. Ne puštam glasa,oči mi se pune suzama i opet odmahujem glavom. Mislim se ženo baš udaraš ovaj put. ,,Teško kad je žensko samo i nezaštićeno“,ponovo prošaputa baka. Više joj ništa ne zameram,spremna čekam sledeći udarac u glavu poslat njenim pitanjem. ,,Jesi li slobodna?“ začuh ponovo njen glas. Odgovaram ,,Ne,imam porodicu,troje dece i unuku,Bogu hvala!“. Baka me zapanjeno gleda,a onda blagosilja: ,,Srećna bila,koliko ti je godina,onda deluješ mladoliko?“. Ponosno odgovaram ,,Uskoro 45″.

Baka se smeje: ,,Pa ne izgledaš tako,a vidim život te baš istukao,ja rek’o da te uzmem i prikačim za moj astal“. Zagrlila sam je,bus je tada naišao,ona je sela napred a ja pozadi. Suze su mi gruvale na oči,gutala sam knedle i kroz prozor autobusa gledala nebo. Znam da su se umešali,da brinu za mene odozgo. Znam da znaju i vide koliko patim,koliko mi je sve krenulo nizbrdo posle njih. Hvala velikom Bogu u nama,da još ima ljudi poput ove bakice da brinu za druge. Toliko sam se pogubila u tom momentu,da sam zaboravila da joj ponudim moju pomoć. Ali neka,tu je negde u kraju i verovatno ću je opet sresti. Pogledom je potražih po autobusu,nisam videla momenat kada je sišla. Kao da je znala mene,moju dušu. Šta li je osetila kada je poželela da me prikači za njen astal? A vi drugari i čitaoci moji budite srećni što nas okružuju ovakvi ljudi poput ove žene. Dok je i mrvica takvih na ovom svetu,biće ljubavi i sreće. Ko i kako može,vi prikačite svoja srca srcima onih koji pate i ekonomski su u lošijoj situaciji od vas. Sve to nebo vrati,to smo već naučili. Činite dobro i dobrom se nadajte!

Autor: Sanja Radojković Đurđević

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

Kako ponovo osvojiti svog muškarca?

Kako ponovo osvojiti svog muškarca? Uvek se zapitamo kako...

2 poučne priče koje menjaju percepciju života

2 poučne priče koje menjaju percepciju života. Pred vama...

Nadjačajte prolećni umor: Saveti za brzo i efikasno poboljšanje energije

Nadjačajte prolećni umor: Saveti za brzo i efikasno poboljšanje...

Napravite red Velvet tortu po originalnom Američkom receptu

Napravite red Velvet tortu po originalnom Američkom receptu. Fantastična,...