Ko drugome jamu kopa…

Nikada nisam volela osvetu. Iako sam znala da uzvratim udarce. Od malena borbena, čak i fizički, nisam „ostajala dužna“. Ni „na jeziku“ mi nije manjkalo snage. Ne manjka ni sada, ali uz više mudrosti.

S’ druge strane, osveta mi je nekako suvišna. Pobogu, pa zar treba da pamtim i smišljam kako da nekoga povredim? Zaista mislim da to nikome ne donosi mir. Iako deluje da će nam biti lakše kada uzvratimo istom merom, kada kažemo šta nismo, kada uradimo šta smo hteli… Ne, to retko daje pravi osećaj slobode. Jer to navaljuje novi teret na našu dušu.

Kada razmišljam o tome šta mi u životu najviše služi, uvek je to što sam naučila kako da oprostim. Ne može se to veštački i ne postoji prečica. A kada jednom počneš da opraštaš, više te ne obuzima ostrašćenost. Ne izjeda te onaj osećaj netrpeljivosti, koji uporno usmeravaš na onog koji te ugrožava.

Između oprosta i slobode stoji znak jednakosti.

Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada, reče neko davno. Pitanje je da li smo te reči zaista razumeli. Oni koji jestu, odavno već kopaju po sebi i skidaju korov sa svog bića. Da bi, konačno, tako osveženi, mogli da primete pupoljke svoje oplevljene duše.

Autor: Ana Milovanović

OSTAVI ODGOVOR

Upišite svoj komentar!
Please enter your name here

Najnovije objave

Podeli članak:

spot_imgspot_img

Najnovije objave

Možda će ti se dopasti
Sličan sadržaj

Kolač od kajsija sa integralnim brašnom

Kolač od kajsija sa integralnim brašnom. Savršeno mekan kolač...

Antropologija sporta – čime se bavi ova oblast?

Antropologija sporta - čime se bavi ova oblast? Antropologija...

Moja genijalna prijateljica – premijera poslednje sezone

Moja genijalna prijateljica - premijera poslednje sezone. Premijera četvrte,...

Potomci ratnika u rodnom selu Karađorđa

Potomci ratnika u rodnom selu Karađorđa. Povodom održavanja pomena...